(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)
Bijeljina, kao i mnoge druge opštine pod Karadžićevom vlašću, nije vidjela rata. Daleko od linije fronta i ratnih dejstava, daleko od granata i snajpera, Bijeljina je živjela mirno, u ritmu planiranog etničkog čišćenja nepoželjnih. Ubijanja, progoni, logor, prisilni rad, prebijanja i pljačke, ponižavanja svih vrsta, pa se onda se taj krug pakla ponovo zavrti– to je bio život onih koji su imali nesreću da se rode s pogrešnim imenima. Vlast je, bar prividno, održavala sliku normalnog života, naravno, za Srbe. Radile su opštinske službe, Crveni krst, Centar za socijalni rad, izlazile su novine, radio je i sud, aktivna je bila i policija. Ali sve to – u službi jedne monstruozne ideje, ideje etničkog čišćenja nepoželjnih. Svi su tome, manje-više, dali svoj doprinos. Policija, čini se, najveći. Ta služba koja, svuda u svijetu, ima zadatak da štiti red i mir, da čuva građane, bila je posebno aktivna u odvođenju civila, od kojih se mnogi nisu nikad vratili. Uz to, policajci su obezbjeđivali mjesta zločina, rušenje džamija, masovne deportacije, bili su kičma jednog zločinačkog poduhvata ogromnih razmjera.
Nema broja zločinima koje su napravili policajci ili su, u najmanju ruku, zločine tolerisali. Evo jednog tipičnog primjera.
Bio je 11. septembar 1992. godine, lijep dan. U blizini mosta na kanalu Dašnica u Ulici Petra Kočića, oko 18 sati, policajci u službenom kombiju zaustavili su 19-godišnjeg Elvira Bilalića koji je vozio bicikl. Iz kombija je izašao policajac Dragan Čobić, poznat i po nadimku Čombe, i upitao Elvira gdje mu je brat Faruk. Elvir je policajca poznavao, bio je Farukov školski drug, dvadesetogodišnjak, s Farukom je često igrao košarku. Odgovorio mu je da je Faruk vjerovatno kod kuće. Pošto Čobić nije znao gdje je tačno njihova kuća, rekao je Elviru da uđe u kombi i da ih tamo odvede. U vozilu su bila još četiri policajca u uniformama. Nisu govorili ništa. U dvorištu kuće Bilalića bila je majka Šema. Prestravila se kad je vidjela policajce, ali joj je Dragan Čobić rekao da se ne plaši, treba im Faruk, vode ga na informativni razgovor, pa će ga vratiti. Izašao je i Faruk iz kuće. I on je tješio majku – Dragan je njegov školski drug, sve će biti u redu.
I od tada se Faruku Bilaliću gubi svaki trag. Sve do oktobra 2003. godine, kad su njegovi posmrtni ostaci pronađeni na groblju u Sremskoj Mitrovici i kasnije identifikovani DNK analizom. Sudsko-medicinska ekspertiza je pokazala da je ubijen pucnjem u usta.
Mustafu Salkovića je sudbina na čudan način spojila s Farukom Bilalićem i policajcem Draganom Čobićem. Mustafa je živio s roditeljima u Ulici Filipa Višnjića, u maloj, trošnoj kući u sokaku pored čitaonice. Rođen 1964. godine, miran, veseo i dobrodušan mladić, dugogodišnji član Kulturno-umjetničkog društva «Semberija», jedan od onih ljudi za koje se kaže da nikada nisu ni mrava zgazili. Roditelji su svog jedinca od milja zvali Mustafica, pa su ga tako zvali i svi koji su ga poznavali. Tog istog dana, 11. septembra, oko 17 sati, Mustafa se spremio, uzeo bicikl i, po običaju, otišao u prostorije KUD-a «Semberija». Malo potom u avliju je ušao policajac u uniformi, zajedno s mladićem u civilu koji mu je rekao da je to ta kuća koju traži. Čitalac pogađa : policajac je bio Dragan Čobić Čombe. Mustafinoj majci Bedriji je rekao da mu treba njen sin, da ga nešto pita, a da se ona ništa ne brine. Naći će ga on u KUD-u. Majka se ushodala po avliji, zabrinuta, pa onda otišla do zgrade KUD-a u Majevičkoj ulici i tu saznala da je Mustafu pokupila policijska patrola. Jedan od policajaca je bio Dragan Čobić.
Od tada se Mustafi Salkoviću gubi svaki trag.
Roditelji nestalih mladića krenuli su na sve strane da ih traže. Sreli su se prvi put na razgovoru kod tadašnjeg načelnika bijeljinskog SUP-a Branka Stevića koji ih je saslušao i uputio inspektoru Dragoljubu Laziću. Inspektor je obećao da će sve provjeriti i javiti im. Ali, dani su prolazili, a vijesti nema.
Svakoga dana su unesrećeni roditelji dolazili, pa im je inspektor Lazić jednom saopštio da je razgovarao s policajcem Čobićem. On mu je rekao da je zaista odveo mladiće, saslušao ih u kombiju i, navodno, pustio ih u blizini SUP-a. Tražili su ih i u Kasarni, u Vojnoj policiji, obraćali se Crvenom krstu, pitali na sve strane – od Faruka i Mustafe ni traga ni glasa. Krajem godine istragu je preuzeo Veljko Ljubinković, koji takođe ništa nije učinio, a u proljeće naredne godine on je roditeljima saopštio da se njemu više ne obraćaju, jer je slučaj preuzeo neki od inspektora Republičkog MUP-a.
Nasrudin Bilalić, Farukov otac, otišao je čak i do kuće Dragana Čobića, jer je njegovog oca Branu poznavao. Kako je navedeno u zapisniku Okružnog tužilaštva, policajac Dragan je nesretnog oca napao i rekao mu da mu više ne dolazi u dvorište i da ne gura nos gdje ne treba. On je, rekao je, Faruka pustio iz prostorija policije i taj ga slučaj više ne zanima. Na pitanje Nasrudinovo je li imao nalog da privede Faruka, Čobić je rekao da njemu nalog nije bio potreban i da je on ispitivanje obavio u kombiju ispred zgrade SUP-a.
U SUP-u, međutim, nije bilo nikakvog traga o privođenju dvojice mladića, a roditelji nisu mogli dobiti čak ni potvrdu da su prijavili nestanak svojih sinova. Nije bilo poznato ni ko je dao nalog za privođenje, ako je naloga i bilo, ni ko je bio u patroli, nije bilo nikakvih službenih zabiješki, ništa, kao da je sve to učinila nekakva tajna organizacija, a ne policija. U rutinskom dnevnom nalogu, koji je zaveden pod brojem 595/ 92. od 11. septembra 1992. godine, u Interventnoj službi bili su angažovani sljedeći policajci : Zoran Novaković, Cvijetin Stevanović, Predrag Šubarić, Mirko Simić, Branko Marjanović, Slađan Cvijetinović i Dragan Stevanović ( u sastavu patrola) i na posebnim zadacima Dragan Čobić, Dragan Mitrović, Zdravko Đurić, Rajko Panić, Jovica Petrović i Milorad Savić. Kao ironija djeluje uputstvo komandira Stanice milicije Zorana Spasojevića napisano u tom nalogu. To uputstvo glasi : « Danas do 22,00 časa raditi na poslovima intervencija, otkrivanju KD ( krivičnih djela, ) i njihovih izvršilaca.»
Davno je prošao septembar 1992. godine, prašina je pala na suze i na srca unesrećenih. Tek 2002. godine, kad je podignuta krivična prijava protiv Dragana Čobića zbog nestanka Faruka Bilalića i Mustafe Salkovića, policijska mašinerija se mrdnula. Saslušani su svi akteri tadašnjih događaja, a pravu sliku o tome daju zapisnici. U njima, crno na bijelo, ponovo stoji da niko ništa ne zna i da, valjda, i ne treba da zna.
Pođimo redom.
Branko Stević, koji je septembra 1992. godine bio načelnik SUP-a, a 2002. zamjenik načelnika opštine, nije se tačno sjećao tog slučaja. Prisjećao se da su dolazili neki ljudi koji su tvrdili da im je policija odvela sina koji se više nije vratio. On ih je uputio na inspektora Ljubinkovića. U izjavi stoji i ovo : « Po njegovim riječima, tvrđeno mu je od strane policije ili inspektora da je privedeno lice pušteno iz stanice da ide kući i da ne znaju kuda je otišao iz stanice, da li kući ili na neku drugu stranu.
S obzirom na veliki protok vremena, detalji oko ovog slučaja nisu mu poznati.»
Zoran Spasojević je bio komandir Stanice policije Bijeljina, direktno odgovoran za ono što policajci rade. U vrijeme davanja izjave, 2002. godijne, nalazio se na dužnosti upravnika Carine. U svojoj izjavi je naglasio : « Svi policijski poslovi koji su se obavljali bili su u skladu sa Zakonom o unutrašnjim poslovima, tu se striktno vodilo računa da se ne krše zakonski propisi.» Spasojević je potvrdio da je on potpisao nalog za službu broj 595/92 od 11. septembra 1992. godine i izjavio da, ukoliko se neko lice privede, mora se upisati u patrolni nalog identitet lica, adresa, razlog privođenja i slično, « te lice predati dežurnom u stanici koji konstatuje u svom izvještaju vrijeme i razlog privođenja, vrijeme zadržavanja i sl. Patrolne naloge, po povratku iz službe, pregledao je zamjenik komandira.» Spasojevićev zamjenik je u to vrijeme bio Radomir Gajić, kasnije vlasnik auto-škole.
Zoranu Spasojeviću, komandiru Stanice policije koji je, kako je sam izjavio, sve radio po zakonu, nije bilo poznato ništa u vezi sa Farukom Bilalićem i Mustafom Salkovićem, a nije mu bilo čudno što nikakvih pisanih tragova o tome nema. A, kako je u zabilješci izjavio, pogotovo mu nije poznato da ih je priveo Dragan Čobić. Pogotovo ne to.
Nekadašnji inspektor Dragoljub Lazić, koji je 1996. godine otišao u penziju, sjeća se tog slučaja. U informaciji sačinjenoj na osnovu službenog razgovora s njim 8. februara 2002. navedeno je da je Lazić tada sačinio službenu zabilješku. Ali, tog papira nema. Veljko Ljubinković je rekao da on nikada nije imao zadatak da se bavi ovim slučajem. U izjavi datoj jedanaest dana kasnije Dragoljub Lazić kaže da je savjetovao roditeljima nestalih dječaka da mogu da se žale komandiru ili načelniku Stanice javne bezbjednosti, jer se radi o slučaju u koji su umiješani policajci. Njemu nije poznato da li su se oni žalili. «Ali znam da u vezi toga niko od mojih pretpostavljenih nije mene pitao ništa u vezi sa njihovom prijavom, niti mi je ikada iko rekao da preduzmem neke mjere traganja u vezi pronalaska tih lica, niti je iko iz Stanice policije razgovarao sa mnom u vezi njihovog nestanka», kaže u izjavi Lazić.
Povodom krivične prijave saslušani su i svi ostali mogući akteri ovog slučaja, među njima i okrivljeni Dragan Čobić. U izjavi datoj 4. marta 2002. godine on potvrđuje da je, zajedno sa još četiri policajca, priveo Faruka Bilalića u Policijsku stanicu. «Nakon privođenja vođa smjene je Faruka vjerovatno predao nekome na kraći razgovor, ne znam kome i ne znam ko je u to vrijeme bio nama vođa smjene, a ja sam nastavio redovne policijske poslove u gradu Bijeljina», izjavio je on. Čobić je potvrdio da je s Farukom išao u školu i nije imao nikakvog razloga da mu učini zlo. «Još jednom napominjem da se ja tačno ne mogu sjetiti ko je u to vrijeme bio komandir, vođa smjene, načelnik SUP-a. Posebno se ne mogu sjetiti ko je izdao naređenje za privođenje Bilalić Faruka te da li je naređenje bilo pismeno ili usmeno, ko ga je izdao i sl.
Što se tiče nestanka i navodno privođenja Salković Mustafe, ja se u vezi toga ništa ne sjećam i odgovorno tvrdim da ga ja nisam privodio.»
Ni ostalih trinaest policajaca koji su dali izjave ničega se ne sjećaju. Ni jednog jedinog detalja. Nema ni traga na papiru. Dva mlada čovjeka je, ni kriva ni dužna, odvela policija i o tome niko ništa ne zna. Posmrtni ostaci Faruka Bilalića su nađeni i sahranjeni, ali sudbina Mustafe Salkovića je nepoznata. Ne zna se ni ko je kriv, ni da li će iko odgovarati za zločin. Zna se samo da su u vrijeme davanja izjava neki od tadašnjih policajaca još radili svoj posao, a neki to rade i danas – štite građane od kriminalaca. Među njima je i Dragan Čobić zvani Čombe.
