Od kada je višepartijski sistem uveden u Srbiju, stranačka obeležja okupirala su javni prostor. Partijska znamenja mogu da se vide na svakom koraku: na bilbordima, stambenim zgradama, stubovima, banderama, uličnim svetiljkama, autobuskim stajalištima, specijalno napravljenim stranačkim štandovima koji se postavljaju širom grada, praktično gotovo svuda. Srpska napredna stranka otišla je korak dalje. Naprednjaci su baner svoje stranke postavili ni manje ni više nego u – koncentracionom logoru.

Naime, prostorije Mesnog odbora SNS-a Sajmište nalaze se u okviru nekadašnjeg nacističkog konc-logora Staro sajmište u Novom Beogradu, pa su naprednjaci ponosno istakli svoju “firmu”, da svi znaju kakav odnos SNS ima prema žrtvama fašističkog terora. Fotografija na kojoj se vidi baner SNS-a na zidu jednog od paviljona na Starom sajmištu isplivala je, kao za inat, baš 27. januara, na Međunarodni dan sećanja na žrtve holokausta. Državna ceremonija povodom dana sećanja održana je upravo na Starom sajmištu, kod spomenika žrtvama genocida u Drugom svetskom ratu, takoreći u neposrednoj blizini naprednjačke stranačke reklame.

Stranačka reklama na mjestu holokausta

Izaslanik predsednika Republike Srbije, ministar za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Zoran Đorđević, položio je venac i održao govor koji je počeo rečenicom: “Danas smo ovde da se poklonimo starijima i da im pokažemo da se sećamo svih žrtava holokausta, da prenesemo na naše mlađe da budu mnogo bolji i da nikada više ne dozvole tako nešto.” Da li i isticanje stranačkih obeležja na mestu holokausta spada u sećanje na žrtve i kako partijski baner utiče na mlade da budu bolji – ministar nije objasnio.

Nedavno je gradski menadžer Goran Vesić posetio memorijalni centar “Jad Vašem” u Jerusalimu, rekavši da je razlog njegove posete “informisanje izraelskih prijatelja o statusu projekta pretvaranja Starog sajmišta u memorijalni kompleks”. Vesić je rekao i da je pripremljen zakon o Starom sajmištu, koji će omogućiti raspisivanje međunarodnog konkursa za projekat memorijalnog kompleksa i njegovu izgradnju. Da li taj zakon podrazumeva i isticanje stranačkih obeležja u sklopu logora i budućeg memorijalnog kompleksa gradski menadžer nije pomenuo.

Zaista je potrebno biti pripadnik posebne ljudske fele, pa reklamu svoje stranke postaviti baš na mestu nepojamnog ljudskog stradanja. Za takav čin neophodno je posedovati specifičnu smesu potpunog odsustva empatije prema patnji drugih ljudskih bića, apsolutnog nedostatka pijeteta prema žrtvama zločina i kompletne nesvesti o razmerama nacističkih zločina tokom Drugog svetskog rata, što sve zajedno govori o jednom anticivilizacijskom stanju svesti, karakterističnom za SNS. Tome u prilog govore i njihove reakcije nakon što je otkriveno da SNS ima kancelariju na Starom sajmištu. Predsednik SNS-a i Srbije Aleksandar Vučić pravio se lud, rekavši da ne zna o čemu je reč, a potom dodao: “Ako je bilo ko bilo šta pogrešio, mi ćemo se izviniti.” A budući da, po naprednjačkim kriterijumima, nema ničeg spornog u baškarenju po konc-logoru, nema ni potrebe za izvinjenjem.

Pijetet i empatija – strane riječi

Predsednik spornog Mesnog odbora Sajmište Aleksandar Ćirić upravo je to i rekao: “Ako se uzme u obzir da je mesto na kome se nalazi kancelarija na Starom sajmištu jedna baraka koja je napravljena mnogo kasnije nego što je napravljen sam kompleks – možda 20–30 godina nakon Drugog svetskog rata – mi ne vidimo ništa loše u tome što se naša kancelarija nalazi u takvom objektu.” A potom je dodao staru naprednjačku mantru o zlonamernim kritičarima koji “žele da ospore veliki trud i rad svih nas zajedno sa našim predsednikom”.

Pa da, šta ima loše u tome da se partijska filijala smesti u koncentracioni logor? Takva praksa je uobičajena svuda u svetu, tome samo neki zlobnici mogu nešto da zamere, kivni na astronomske uspehe vladajuće garniture. Zamislite, na primer, da se lokalna podružnica CDU-a smesti u Ravensbrik, da je Mauthauzen pun stranačkih obeležja Socijaldemokratske partije Nemačke, da se Zeleni baškare po Buhenvaldu ili da odete u Dahau i tamo se sudarite sa banerom Stranke slobodnih demokrata. Jeste li zamislili? E, pa, stvarno imate bujnu maštu, jer je takvo nešto apsolutno nezamislivo. Kada bi nekoj političkoj partiji u Nemačkoj palo na pamet da instalira svoju mesnu kancelariju u konc-logor, mogla bi mirno da se rasformira i ode na deponiju istorije. A stranački funkcioner koji bi učinio takvu nepodopštinu mogao bi da bude poslat i na psihijatrijski pregled.

U Srbiji, međutim, vladaju neka druga pravila. I ne samo u Srbiji već u mnogim zemljama koje su se dobrovoljno isključile iz civilizacije. Izgleda da su se naprednjaci ugledali na susednu Hrvatsku. Ako u Jasenovcu može da se postavi tabla s ustaškim pozdravom “Za dom spremni”, zašto onda na Starom sajmištu ne bi mogla da se smesti lokalna podružnica SNS-a, u kompletu sa stranačkim znamenjem? Zaista ne treba preterivati s tim, kako se ono zove, pijetetom, i sa onom, kako ono beše, empatijom. To su sve strane reči i pojmovi tuđi naprednjačkom biću. Uostalom, ako proslava godišnjice Specijalne antiterorističke jedinice može da se održi u Batajnici, na sveže iskopanoj masovnoj grobnici, zašto onda ne bi mogla da se postavi stranačka reklama u logoru iz davnog i zaboravljenog Drugog svetskog rata? To bi moglo da se tumači i kao naš specifičan doprinos kulturi sećanja, nešto kao naprednjačko konc-logorovanje.

Judenlager Semlin i Anhaltelager Semlin

Koncentracioni logor na Starom sajmištu osnovale su nacističke okupacione snage u decembru 1941. pod imenom Judenlager Semlin (Jevrejski logor Zemun), koji je postao ključno mesto holokausta u Srbiji. Logor se zvanično nalazio na teritoriji Nezavisne države Hrvatske, ali je na zahtev Pavelićeve kvislinške vlade Beograd brinuo za finansiranje i snabdevanje logora. Takođe, Jevreje i Rome, a kasnije partizane i antifašiste hapsili su i u logor internirali srpski žandarmi, što se često zaboravlja u srpskim narativima o Sajmištu, koji bi da svu odgovornost za konc-logor prebace na NDH.

U martu 1942. u logor iz Nemačke stiže kamion marke “Zaurer”, pokretna gasna komora, dušegupka, čiji je auspuh bio povezan sa hermetički zatvorenim tovarnim prostorom u koji su smeštali logoraše. Dušegupku su vozili niži oficiri Vilhelm Gec i Ervin Majer, a tokom vožnje ugljen-monoksid bi ugušio ljude u kamionu. Od 19. marta do 10. maja 1942. Gec i Majer vozili su gasni kamion između 65 i 70 puta od Sajmišta do Jajinaca i gasom pogušili približno 6.300 Jevreja, uglavnom žena i dece. Između aprila 1941. i maja 1942. u Srbiji je stradalo približno 15.000 Jevreja, od toga ih je gotovo 7.000 ubijeno na Sajmištu.

U maju 1942. Srbija je proglašena za “judenrein” – “očišćenu od Jevreja”. Tada logor dobija prenamenu i postaje Anhaltelager Semlin, prihvatni logor za zarobljene partizane, političke zatvorenike, srpske taoce, antifašiste i borce protiv fašizma. Između maja 1942. i jula 1944. kroz logor je prošlo približno 32.000 zatvorenika, od kojih je život izgubilo najmanje 10.636 osoba. Logoraši su izgladnjivani, iscrpljivani radom, zlostavljani, mučeni, krvnički premlaćivani, umirali su od iznemoglosti i bolesti, prepušteni na milost i nemilost svojim čuvarima.

Svjedočenja logorašica

O nečovečnim uslovima u logoru i patnjama kroz koje su prošli zatočenici ostala su brojna svedočanstva preživelih, koji su nakon Drugog svetskog rata svedočili pred Jugoslovenskom državnom komisijom za istraživanje zločina. U svom svedočenju Šarlota Ćosić, rođena Alfandari, ovako opisuje atmosferu u logoru: “Najstrašnije je bilo noću, kada su mala deca mučena od gladi i zime plakala i molila majke da im daju hrane ili da ih bolje pokriju. To je trajalo cele noći i mnogi od nas nisu mogli trenuti od žalosti i bola zbog te nevine dece. Još je mnogo gore bilo majkama koje nisu bile u stanju da im pomognu.”

A ovako priča Leposava Ilić iz Jatagan male: “Jednom sam pored same žičane ograde primetila ubuđali komad hleba i, ne razmišljajući o posledicama koje su nam bile predočene, a bila sam i jako gladna, prišla sam ogradi i taman kad sam htela da ga podignem, zazviždao je metak. U prvom trenutku nisam ni shvatila da su na mene pucali, toliko sam se uplašila. Tek kasnije sam u cokuli osetila nešto toplo i lepljivo i shvatila sam da sam ranjena. Verovatno od straha, bol uopšte nisam osećala, ali mi se cokula i dalje punila krvlju. To ubuđalo parče hleba ostalo je da leži nedirnuto. Ranu od tog fašističkog metka imam i danas.”

Sačuvana su i četiri pisma Hilde Dajč, koja je nastradala u proleće 1942. u dušegupki, zajedno sa celom svojom porodicom. U četvrtom pismu, upućenom prijateljici Mirjani Petrović, početkom februara 1942, Hilda je pisala: “Blizu smo sveta, a tako udaljeni od svih. Ni sa kim nemamo veze, život svakog pojedinca napolju teče isto tako dalje, kao da se pola kilometra dalje ne odigrava klanica šest hiljada nevinih. Ti ne znaš, kao što ni ja nisam znala, šta to znači biti ovde. Želim ti da nikad ne saznaš. Već kao dete bojala sam se da me ne zakopaju živu. I ovo je neka vrsta prividne smrti. Hoće li posle nje biti nekog vaskrsenja?”

Žrtve novog fašizma

Hildu Dajč nije čekalo vaskrsenje, već strašna smrt od izduvnih gasova kamiona “Zaurer”, te pokretne gasne komore. Ali zato se danas na mestu odakle je Hilda krenula u smrt, gde su mučene hiljade nevinih, gde su mnogi umirali od neljudskih uslova života ili bivali ubijani iz čista mira – šepuri logo SNS-a. Tačnije, šepurio se, s obzirom na to da je tabla sa stranačkim obeležjima skinuta nakon burnih reakcija javnosti, ali je zato Mesni odbor nastavio nesmetano da radi u konc-logoru, bez ikakvih moralnih nedoumica.

Povodom Međunarodnog dana sećanja na žrtve holokausta predsednik Skupštine Beograda Nikola Nikodijević, inače član Socijalističke partije Srbije, koalicionog partnera SNS-a, uputio je prigodnu poruku, rekavši da “ćemo se boriti protiv bilo kakvog pokušaja revizije istorije i relativizacije zločina, jer svaki pokušaj pravdanja najvećih zločina Drugog svetskog rata, koji su počinili nacisti i pomagači okupatora, put je ka ponovnom stradanju žrtava i uvod u novi fašizam”.

Lepo rečeno, samo kasno. Jer su se stradanja žrtava od novog fašizma već dogodila, i to u režiji Nikodijevićeve partije, uz sasluženje Srpske radikalne stranke i sličnih “patriotskih” udruženja. Ovog puta fašizam nije došao iz Nemačke nego iz Srbije. Zato ima neke čudne ironije u tome što su stranačke prostorije SNS-a smeštene na Staro sajmište. Naprednjaci, nastali iz SRS-a, baštine ideologiju koja je dovela do otvaranja novih logora po Bosni i Hercegovini, do Omarske, Keraterma, Manjače, Trnopolja, Luke kod Brčkog i mnogih drugih. A i u Srbiji je devedesetih godina bilo logora, za Hrvate i Bošnjake: Stajićevo, Begejci, Mitrovo Polje, Šljivovica kod Čajetine…

Neosjetljivost na bol drugog čovjeka

SNS ne samo da nije u stanju da se suoči sa bliskom prošlošću niti da se distancira od velikosrpske ideologije koja je otvarala konc-logore nego je tu ideologiju stavio i u sopstveni partijski program. Na sajtu ogranka SNS-a iz Republike Srpske, u partijskom programu pod tačkom dva, stoji i ovo: “Političko približavanjе i еkonomsko jеdinstvo sa Rеpublikom Srpskom prеdstavlja rеalnu politiku koja ćе u budućnosti, mirnim putеm i poštovanjеm voljе naroda, stvoriti uslovе za formiranjе zajеdničkе ili jеdinstvеnе državе srpskog naroda i svih ostalih građana koji živе na tеritoriji Srbijе i Rеpublikе Srpskе.”

Od onih koji su bili saučesnici u izazivanju ljudske patnje u ratovima devedesetih ne može se očekivati da naprasno postanu osetljivi na patnje žrtava nacističkog logora, svejedno da li su u pitanju Jevreji, Romi ili Srbi. A upravo iz te neosetljivosti na bol drugog čoveka, koju su naprednjaci demonstrirali na Starom sajmištu, i nastaju zločini, genocid i holokaust.

 

(Izvor: Al Jazeera)