Politička igra

80

Simboličke geste između BiH i Srbije za sada su dovoljne

Intervju: Žarko Puhovski

U političkom životu nemamo pravo raspravljati o političkim motivima: da li je netko iskren ili nije, to je njegova privatna stvar, stvar njegove obitelji i prijatelja; nas ostale zanima hoće li nešto napraviti, da li će iz svega toga nešto konkretno proizaći, kaže zagrebački profesor, koji za Dane govori i o proslavi Oluje, nacionalizmima, odnosima među državama nastalim raspadom SFRJ.

Na višenedjeljnu bjesomučnu kampanju koju su protiv “zlih Bošnjaka” provodili srpski kontrolisani mediji stavljena je tačka onoga momenta kada je premijer Aleksandar Vučić, kao kakve rođake sa sela, članove Predsjedništva BiH odvukao u razgledanje znamenitosti “balkanskog Njujorka” – od Knez Mihailove, preko Kalemegdana do Beograda na vodi. Dirljivo pomirenje na plus pedeset! Beogradski Zoološki vrt, ta najveća fascinacija svih provincijalaca, u ovom unaprijed režiranom igrokazu premijera Vučića, nepravedno je zaobiđen. Na kraju, dok je nekadašnji ratnik sa sarajevskog Jevrejskog groblja, od “spontano” okupljenih svirača za svoje goste cinično poručivao “najskuplju pesmu”, i to baš onu Kemala Montena – čovjeka o kome je, inače, Tomislav Nikolić svojevremeno govorio kao o “muslimanskom đubretu” – medijima, analitičarima i političarima koje kontroliše premijer ekspresno je stigla nova komanda: novi juriš na novog neprijatelja. Ovoga puta na Hrvate, koji su “ustašama” proglašeni zbog namjere da 5. avgusta obilježe dvadeset godina Oluje, vojne akcije poslije koje je sa dijela hrvatske teritorije etnički očišćeno srpsko stanovništvo. Šta se zapravo danas slavi Olujom?

“Slavi se kompletiranje hrvatskog teritorija koji je bio oduzet vanjskom intervencijom i unutrašnjim sukobom; pored toga, slavi se rušenje najgoreg poretka na ovim prostorima nakon Nezavisne države Hrvatske”, kaže profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Žarko Puhovski.

DANI: Kog poretka?

PUHOVSKI: Takozvane republike srpske Krajine koja je, sa stanovišta ljudskih prava, najgori poredak na jugoslavenskom prostoru nakon Pavelićeve NDH.

DANI: Ako premijer Vučić i Milorad Dodik kažu da je 5. avgust za srpski narod dan velike tuge, a predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Tomislav Karamarko da Srbija tog dana tuguje zbog definitivnog kraha projekta velika Srbija…

PUHOVSKI: Baš kao što je svaka pobjeda istodobno i poraz, tako i dojam koji o ovom događaju iskazuju trojica političara vjerojatno ima svoje utemeljenje. Nema sumnje da je 5. kolovoz za Srbe dan velike tuge i dan nacionalne katastrofe, što je tek druga strana istog zbivanja. Jer, Oluja je svakako bila i poraz ideje velike Srbije, što je manji problem u odnosu na fakat da se tom prilikom dogodila humanitarna katastrofa u kojoj je, ne 250, kako kažu, već oko 125 tisuća ljudi bilo prisiljeno da u roku od četrdeset i osam sati napusti svoja boravišta. Što je bilo dogovoreno ili barem indirektnim sporazumom podržano etničko čišćenje između Zagreba i Beograda.

DANI: Između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića?

PUHOVSKI: Između tadašnjih vođstava. Ne znam da li su u to vrijeme Tuđman i Milošević imali direktan kontakt, ali znam da su interesi obje države bili paralelni: Hrvatska je željela što više teritorije sa što manje srpskog stanovništva, dok je Srbiji odgovaralo što više izbjeglica, budući da su, u međunarodnim odnosima, iz dotadašnje pozicije agresora kanili prijeći u poziciju žrtve. Pored toga, interes Beograda bio je da dio izbjeglog srpskog stanovništva prebaci na Kosovo.

DANI: I, jesu li u tome uspjeli?

PUHOVSKI: Nisu uspjeli prebaciti stanovništva, ali jesu u drugom: Hrvatska je, naime, bila oštećena u svom međunarodnom ugledu, zbog čega je u EU ušla šest ili sedam godina kasnije od predviđenog plana.

DANI: Bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić tvrdi da mu je početkom devedesetih tadašnji predsjednik SFRJ Borisav Jović, na upozorenje da bi dalje naoružavanje Srba u Hrvatskoj od JNA po same Srbe moglo imati nesagledive posljedice, odgovorio: “Srbi u Hrvatskoj su vaši građani, radite s njima što hoćete. Ako hoćete, nabijte ih na kolac”. Je li to bila politika Slobodana Miloševića?

PUHOVSKI: Milošević nije bio nacionalist po motivaciji, ali jeste po efektu; vjerovao je da će svoju vlast najbolje zadržati koristeći nacionalističku ideologiju koja ga je i dovela u poziciju da bude njen agent. Nema, dakle, sumnje da je strategija bila da se dio srpskog stanovništva iz Hrvatske prebaci na Kosovo, što je ispalo kao vrsta humanitarne katastrofe. Kada se u kolovozu 1995. taj ogroman broj ljudi pojavio na granicama tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, Amerikanci su direktnom vojnom prijetnjom zaustavili dalje napredovanje hrvatske vojske prema Banjoj Luci, bojeći se da bi još dvjesto do tristo tisuća građana, ovoga puta iz Bosne i Hercegovine, moglo otići u Srbiju, što bi značilo rušenje Slobodana Miloševića kojeg je Amerika u tom trenutku podržavala.

DANI: Kako hrvatski građani srpske nacionalnosti doživljavaju proslavu Oluje? Ima li bivši predsjednik Ivo Josipović pravo kada kaže da obilježavanje te vojne akcije u Hrvatskoj nikada nije imalo integrativnu funkciju i da njome nikad nije pružena ruka pomirenja prema Srbima?

PUHOVSKI: Kada se slavi pobjeda, onda je teško govoriti o pomirbi. Naročito ako znamo da će se ove godine, kao dio službenog programa, u Kninu pojaviti i Marko Perković Tomson, poznat po radikalno nacionalističkim pjesmama, među kojima su i one koje veličaju ustaški logor u Jasenovcu. Pritom, činjenica da se u toj trosatnoj priredbi neće moći čuti niti jedna srpska melodija, sasvim sigurno ne ukazuje na proslavu Oluje kao dio integrativnog procesa. Naprosto, riječ je o etnički hrvatskoj svečanosti koja slavi pobjedu hrvatskog etnosa nad Srbima. Sa druge strane, istina je da su početkom devedesetih Srbi iz Srbije napali Hrvatsku, da se njima pridružio dio Srba u Hrvatskoj i da je riječ, dakle, i o aktu agresije i o građanskom ratu. Što se ovdje službeno negira. Isto tako, istina je da je značajan dio srpskog stanovništva, pogotovu u većim gradovima u Hrvatskoj, u to vrijeme prolazio istu sudbinu kao i etnički hrvatsko stanovništvo. Međutim, za njih, naprosto, na toj proslavi ni ove godine nema mjesta.

DANI: Iako proslavu organizuje vladajuća koalicija s premijerom Zoranom Milanovićem na čelu, koji je i predsjednik Socijaldemokratske partije?

PUHOVSKI: U hrvatskoj politici danas imate dvije skupine političara: primitivne i radikalne nacionaliste sa jedne, i one malo manje primitivne i malo manje radikalne nacionaliste sa druge strane. U hrvatskoj visokoj politici, dakle, u ovom momentu nema političara ili političarke koji nije nacionalist. Doduše, oni to nisu po uvjerenju, već po potrebi izbornog doba u kome se Hrvatska danas nalazi. Jedini izuzetak u tom smislu je Ivo Josipović, koji, nažalost, teško da uopće ima bilo kakve šanse na izborima na kojima se poeni mogu dobiti jedino igrom na nacionalističku retoriku.

DANI: Jedino tako?

PUHOVSKI: Jedino. Zato svi to i rade. Iako, kažem, neki od njih nemaju takva uvjerenja. Predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Tomislav Karamarko bio je, naprimjer, suradnik i Stjepana Mesića i Jadranke Kosor. Kao Mesićev suradnik, Karamarko je radio na ismijavanju i demontiranju Tuđmanovog modela, dok je danas najveći pobornik legende o Franji Tuđmanu. Zoran Milanović se tom istom Tuđmanu rugao prije pet ili šest godina, dok o njemu danas govori kao o hrvatskom velikanu, predlažući da se Tuđmanovim imenom nazove zagrebački aerodrom.

DANI: Šta Vi mislite o tom prijedlogu? Beogradski mediji tu su vijest dočekali kao dokaz “hrvatskog ustaštva”.

PUHOVSKI: Kada su aerodrom u Parizu nazvali “Aerodrom Šarl de Gol”, u jednim satiričnim novinama objavljen je naslov: Ateriraćemo na De Gola. Ideja da se zagrebačka zračna luka nazove po Franji Tuđmanu lično mi se čini neobičnom, budući da ne mislim da je hrvatski predsjednik bio tako pozitivna figura. Jeste važna, ali ne toliko da bi takvo što i zasluživao. Sa druge strane, uvjeren sam da bi osamdeset, možda i više, postotaka hrvatskih građanki i građana, kada bi ih se pitalo, prihvatilo ideju da se Tuđmanu da nekakva simbolička uspomena.

DANI: Kada kažete da su u hrvatskoj visokoj politici svi manji ili veći nacionalisti, gdje vidite mjesto ministrice vanjskih poslova Hrvatske Vesne Pusić, koja iz nekog razloga negira da je u Krajini nakon Oluje izvršeno etničko čišćenje Srba?

PUHOVSKI: Tijekom devedesetih Vesna Pusić rekla je niz veoma važnih i hrabrih stvari koje su se odnosile na hrvatsku politiku, prije svega prema Bosni i Hercegovini. Po svom osobnom uvjerenju, Vesna Pusić sasvim sigurno nije nacionalist, ali je potpredsjednica Vlade Hrvatske koja određuje neke parametre. A etničko čišćenje? Bojim se da je tu stvar veoma jasna. Naime, trebalo bi pogledati statističke podatke o etničkom sastavu stanovništva Hrvatske 1991. i one iz 2001. godine, uporediti ih i reći gdje se to i kada u svijetu dogodilo da se postotak stanovništva jednog etničkog tipa – u konkretnom slučaju srpskoga u Hrvatskoj – smanjio za toliko puta u samo deset godina, a da se to zbilo na prirodan način. To, naprosto, ne postoji. Drugo, iz takozvane Krajine odlazili su pretežito ljudi sa sela, a zna se da se seosko stanovništvo iseljava samo u situacijama visokog stupnja opasnosti.

DANI: Šta je sa vojnom paradom koja će, povodom dvije decenije od akcije Oluja, biti organizovana u Zagrebu, dan prije svečane proslave u Kninu? Da li je činjenica da se na paradi neće pojaviti niko od hrvatskih saveznika dokaz kraha hrvatske spoljne politike kako to tvrdi Tomislav Karamarko ili pak krah unutrašnje politike kako ocjenjuje Josipović?

PUHOVSKI: Karamarko i njegov prijatelj Ivica Dačić, čije prijateljstvo datira još iz vremena kada su obojica obnašala funkcije ministara unutrašnjih poslova dvije zemlje, dosta često izgovaraju doslovno iste rečenice. Po mom sudu, mnogo bliže istini je Josipović, koji kaže da je ovdje riječ o krahu unutrašnje politike. Zašto? Zato jer je premijer Milanović, na samo dva mjeseca prije proslave obljetnice Oluje, odlučio organizirati vojnu paradu u Zagrebu kako bi izbjegao zvižduke primitivnih nacionalista u Kninu. Drugim riječima, iz unutarpolitičkih razloga pokušala se spriječiti situacija u kojoj bi se hrvatski premijer morao pojaviti u Kninu – ovoga puta prije izbora – i tamo doživjeti neprijatnosti od takozvanih branitelja.

DANI: Zašto takozvanih?

PUHOVSKI: Zato jer je riječ o bivšim braniteljima… Zato je, dakle, odlučeno da se vojna parada održi u Zagrebu dan uoči centralne kninske proslave Oluje, na kojoj će se premijer Milanović pojaviti 5. kolovoza ujutro i nakon toga neće sudjelovati u ostalim svečanostima. U tom smislu, tumačenje srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića da su hrvatski saveznici svoje učešće na vojnoj paradi u Zagrebu otkazali kako ne bi uvrijedili Srbiju, što, je li, onda predstavlja “trijumf srpske diplomacije”, u najmanju ruku je neutemeljeno. Iako članica NATO-a, Hrvatska je, naime, saveznicima očito slabo važna ili gotovo nevažna; Srbija, vjerujte, još i manje. O čemu je onda riječ? O tome da su vojske naprosto velike, trome i birokratizirane organizacije koje nisu podobne za brze reakcije. Čak i da je riječ o ratu, vojsci bi bilo potrebno nekoliko tjedana ili mjeseci da se zaista pokrene, a kamoli da se cio mehanizam aktivira zbog jedne mirnodopske parade. Praktično, to bi značilo da bi neka od vojski saveznica morala, recimo, mijenjati planove godišnjih odmora.

Jedan pametan čovjek davno je rekao da jedino što se iz prošlosti može naučiti je da se iz nje ništa ne može naučiti. Ljudi stalno ponavljaju iste gluposti.

DANI: Kao što ih ponavlja i vlast u Beogradu, koja je, sudeći po medijima pod kontrolom premijera Vučića, ponovo u svojevrsnom ratu sa susjedima.

PUHOVSKI: Nema sumnje da je vlada premijera Vučića povukla niz veoma važnih, hrabrih i efektnih ekonomskih poteza, koji su građanima Srbije izgleda mnogo manje važni. Što je donekle možda i razumljivo, budući da je riječ o veoma neugodnim, takozvanim mjerama rezanja. Kako bi im se skrenula pažnja sa teškog ekonomskog i socijalnog stanja, stanovništvu je za ispuhivanje ostavljena rezervna varijanta kakvi su incidenti sa susjedima – Kosovom, Bosnom i Hercegovinom ili Hrvatskom.

DANI: Na koje ekonomske mjere mislite? Beogradski ekonomisti tvrde da, recimo, smanjivanje penzija i plata nije samo protivustavno nego i da ne predstavlja nikakav reformski potez.

PUHOVSKI: Iste mjere tražene su i od Grčke i od Hrvatske. Ako za trenutak zanemarimo sustavni aspekt, Vlada Srbije je u tom pogledu doista bila hrabrija, odlučnija i oštrija nego, recimo, hrvatska ili grčka. I to je nešto što bi trebalo uzeti u obzir. O tome se mnogo manje razgovara – i to je moja poanta, to želim reći – negoli o dronovima, zastavama ili besmislenim prepucavanjima Dačića, Aleksandra Vulina sa jedne i Ante Kotromanovića sa druge strane. A upravo se na taj način stvara nacionalistička euforija koja ljudima omogućuje da lakše podnesu realnu socijalnu nelagodu u kojoj se nalaze.

DANI: Odatle i nacionalističko antibošnjačko orgijanje srpskih medija pod kontrolom premijera Vučića koje smo gledali prije i nakon incidenta u Potočarima? Smiruje li se situacija poslije posjete trojice članova Predsjedništva BiH Beogradu, šta mislite?

PUHOVSKI: Iako tokom posjete koju spominjete nismo vidjeli mnogo šta značajno, ta činjenica je, rekao bih, ipak u drugom planu. U prvom je sama simbolička gesta. Nivo odnosa Bosne i Hercegovine i Srbije toliko je nizak da su simboličke geste poput ove za sada dovoljne. Poslije nekog vremena, ako se odnosi normaliziraju, one svakako više neće biti dostatne: tražit će se i nekakvi realni potezi.

DANI: Premijer Vučić je, saučestvujući i uživajući u još jednoj cirkuskoj tački Milorada Dodika, nedavno rekao da je najviše predstavnike RS-a zamolio “da još jednom razmisle” o najavljenom referendumu o nadležnostima sudova Tužilaštva BiH. Je li to potez o kome govorite?

PUHOVSKI: Prvo, Milorad Dodik paradira referendumom kako bi, koristeći komplicirane odnose unutar same BiH, imao neki adut za razmjenu. Pritom, ne bi trebalo zaboraviti da je riječ o čovjeku koji se dobro razumije u takozvanu razmjensku ekonomiju. I u novcu i u politici, što je, uostalom, više puta dokazao. Sa druge strane, nema sumnje da premijer Vučić danas pokušava sebe na svaki način očistiti od naslaga vlastite biografije i mislim da bi mu to, usprkos svemu, negdje ipak trebalo uzeti za dobro. Naravno, samo ukoliko to doista ozbiljno radi.

DANI: Radi li?

PUHOVSKI: To ćemo vidjeti po efektima. U političkom životu nemamo pravo raspravljati o političkim motivima: da li je netko iskren ili nije, to je njegova privatna stvar, stvar njegove obitelji i prijatelja; nas ostale zanima hoće li nešto napraviti, da li će iz svega toga nešto konkretno proizaći. Bude li Vučić učinio da se odnosi Beograda i Sarajeva u budućnosti doista i normaliziraju, možda ćemo s time morati biti zadovoljni, bez obzira na to kakvi motivi Vučića, Izetbegovića i ostalih iza svega stoje.

DANI: Budući da je premijer Vučić hronično ljut na susjede i međunarodnu zajednicu koji su, kako sam kaže, nepravedni spram Srbije, ima li, šta mislite, mjesta ljutnji kada je riječ o nedavnom izručenju Kapetana Dragana Hrvatskoj ili hapšenju generala Đukića u Crnoj Gori po hrvatskoj potjernici?

PUHOVSKI: Nema nikakvog, budući da je riječ o ljudima za koje postoje ozbiljni dokazi i dokumenti koji upućuju na njihovu zločinačku aktivnost. Naročito za Đukića. To što je on činio sa eksplozivom, zaista je bilo na rubu masovnog ratnog zločina. Bio je to pokušaj ubojstva pedeset tisuća ljudi! Srećom, nije uspjelo. Ako se bilo tko u Beogradu ljuti zbog hrvatske tjeralice za Đukićem i sličnima, oprostite… Neukusno je, neugodno i prostački skandalizirati se nad činjenicom da se takav čovjek pojavljuje na sudu. Pored toga, sramota je što Đukića nije sudila Srbija ako je to već mogla učiniti.

DANI: Baš kao što je sramota i to što Hrvatska nije sudila Hrvatima optuženim za teške zločine protiv Srba.

PUHOVSKI: Naravno. Hrvatska je svoje sramote doživjela ili preživjela na razne načine. Da je sudila ljude kakav je Mirko Norac, on danas ne bi bio član Viteškog alkarskog društva kome se, od predsjednice, preko premijera nadalje, svi u Hrvatskoj klanjaju. Najviši državni vrh Hrvatske danas podržava proslavu 300 godina Alke, ali ne traži isključenje Norca iz Viteškog alkarskog društva, u čijem statutu inače piše da se svatko tko je kažnjen na zatvor smatra osobom koja je osramotila društvo i da, kao takav, iz njega mora biti isključen. Svatko, ali ne i Norac.

DANI: Zašto ne i Norac?

PUHOVSKI: Zato što je politička scena u Hrvatskoj veoma podijeljena i u budućem Saboru bi o većini moglo odlučivati jedno, dva ili tri mjesta.

DANI: Otuda i najave budućih koalicija svih sa svima? Uključujući čak i koaliciju socijaldemokrata sa Branimirom Glavašem?

PUHOVSKI: Naravno. Koriste se sva sredstva kako bi se ostalo na vlasti ili se ona dobila.

(oslobodjenje.ba)