Politički striptiz

67

Piše: Jusuf Trbić

Na našem dijelu Balkana ništa novo. I dalje traje velika rasprodaja magle, nastavlja da se vrti gromoglasni  vašar šarenih laži, prevrću se živi i mrtvi, nanovo se kroji i prekraja i starija i novija istorija, istina se svakoga dana ubija bez milosti, a loše skrojeni pseudo-mitovi pružaju utjehu za život bez nade u bolje sutra.

Na političkoj sceni u Federaciji BiH veliko pomirenje bošnjačkih političkih stranaka i njihovih lidera daje se narodu  umjesto hljeba, zapošljavanja i kresanja ogromnih privilegija političara, a u manjem entitetu ključa, kao u parnom loncu pred eksploziju. Režim Milorada Dodika, u strahu od gubitka vlasti i polaganja računa za silnu pljačku i korupciju, potpaljuje vatru sukoba, do te mjere, da se više ne zna na šta će to izaći. U sukobe se ide na dva fronta. Jedan je već provjeren : izazivanje međuetničkih tenzija, stalnim incidentima uperenim protiv Bošnjaka. Nakon brutalne akcije negiranja bosanskog jezika u školama, zaredali su napadi na Bošnjake i njihovu imovinu širom RS-a.  U Bijeljini su mladi ljudi, ničim izazvani, napali i oskrnavili prostor Atik džamije, a zatim je zabilježen još gori incident u Atik džamiji u Janji, da bi nedavno osvanuli ponovo ružni grafiti na Krpića džamiji, u centru grada. Odmah zatim su nepoznati mladići  kamenjem porazbijali stakla na izlogu kafića koji je vlasništvo potpisnika ovih redova. Dakako, takve poruke nisu ništa novo, ali njihova učestalost upozorava da bi se mogle desiti i mnogo gore stvari. Priča o tome kako neko stalno ugrožava RS i radi mu o glavi, dosadila je već i Bogu i narodu, ali nju neprekidno podgrijava režim, u nadi da će, proizvodnjom sukoba, skrenuti pažnju sa očajne ekonomske situacije koju su sami napravili. Dodik je to imao od koga naučiti – to je vrlo uspješno radio Slobodan Milošević. Sve dok mu se nije obilo o glavu. A rezultat za Srbiju je bio, pored ostalog, i gubitak Kosova. Zato Dodika treba pustiti da organizuje najavljeni referendum, i ne prihvatati, do daljnjeg, pesničenje s njim. Jer, on ima s kim da se tuče i u svojoj avliji.

To je drugi front rasprodaje magle : međusrpski politički sukob, to jest otvoreni rat Dodikovog režima protiv opozicionih stranaka. Dodik ne može nikako da im oprosti što su ga izgurali iz državne vlasti, iz vlasti države koju svakoga dana negira i vrijeđa, tvrdeći da mu do nje nije stalo. Da, ali problem je što su na nivou države istražni organi, sudovi i tužilaštva, a međunarodna zajednica uporno traži da se procesuiraju makar neke od velikih pljačkaških afera kojima manji entitet obiluje. Došlo je dotle da se u RS-u zakonom sankcionišu navodni “loši” Srbi, to jest izdajnici, kako ih sad časte kolege iz entitetske vlasti, i to, kobajagi, zbog eventualnog prenošenja nadležnosti RS-a na nivo države. Pri tome su potpuno zanemarene brojne entitetske nadležnosti koje su na nivo države “prenijeli” Dodikovi poslušnici. Sad opozicionari prijete uličnim protestima, pa je završetak ove sapunice sasvim neizvjestan.

Pravi problem, kao i obično, dolazi s one strane Drine. Srbijanski lideri, crkva i Akademija nauka pružaju sve veću podršku Dodiku, kako se približava završetak igre oko Kosova. Čini se jasnim njihovo opredjeljenje da gubitak Kosova nadoknade pripajanjem RS-a Srbiji ili oduzimanjem RS-a od BiH, što je bio cilj rata protiv Bosne. Potvrđuje to i cirkus oko naizgled sporne izjave predsjednika SANU Vladimira Kostića da “ Kosovo ni de iure ni de facto više nije u rukama Srbije, i da to neko mora da kaže narodu.” Ovaj probni balon čelnika institucije koja je planirala Miloševićeve ratove izazvao je masovno ibretenje u susjednom nam pašaluku, kao da samostalnost Kosova nije činjenica koju zna svako dijete na svijetu. I mnogi drugi su  javno izrekli to što svako može da vidi golim okom, ša se nije dizala prašina, ali ovoga puta je sve usmjereno na drugu stranu, prema RS-u. Naime, pomenuti Kostić je u toj istoj izjavi dodao da se treba okrenuti Republici Srpskoj, jer tamo, kako je rekao, postoji “ ozbiljan, aktivni, djelujući kulturni i naučni deo naroda od milion i po ili dva miliona ljudi.” To papagajsko ponavljanje nekadašnjih izjava Dobrice Ćosića zazvučalo je  zlokobno u dušama onih koji pamte, jer devedestih godina prošlog vijeka Srbija nije krenula u rat na one prostore bivše Jugoslavije na kojima nije bilo “dovoljno” Srba – u Sloveniji i  Makedoniji. Na ostale – jeste. Predsjednik SANU nije se pri tome ni osvrnuo na dosadašnju mračnu ulogu institucije na čijem je čelu, niti mu je palo na pamet da  u RS-u žive i oni koji nisu Srbi, i da je taj entitet, po sopstvenom Ustavu, sastavljen od tri ravnopravna naroda i ostalih. Ali se zato pohvalio da je u zločinačkom pohodu na Kosovo bio načelnik specijalne jedinice MUP-a Srbije i da je, kako je rekao, “ to bio period u kome sam mnogo naučio o tragediji našeg naroda i tragediji tih prostora.” O tragediji albanskog naroda i svih drugih koje su Srbi napali – ni riječi.

Predsjednik Srbije Tomislav Nikolić je, dakako, osuo paljbu ćorcima na vrlog akademika i poručio : “Ako se prizna Kosovo izbiće građanski rat u Srbiji, u to sam potpuno ubeđen.” Građanski rat? A ko bi taj rat vodio, kad je sva oružana sila pod kontrolom države, a jedino država može priznati Kosovo? Koje je već priznato, ma šta o tome Srbija mislila. Možda je rješenje ove enigme u činjenici da je Miloševićev režim sopstvenu agresiju na Hrvatsku i Bosni proglasio “građanskim  ratovima”, i toga se srpski političari i danas drže? Dejan Ilić na sajtu Peščanika kaže : “ Nikolićevu pretnju onda treba čitati ovako : zapalićemo ceo region ako priznamo Kosovo. Ali, opet nije jasno zašto je uopšte potrebno tako pretiti ; nemojte priznati Kosovo i umuknite više, jer vaše priznanje je – nebitno.”

Možda treba dodati i ovo : a o čemu bi to četnički vojvoda mogao govoriti, ako ne o ratu?

Najnoviju velikosrpsku igru do kraja je ogolitio srpski patrijarh Irinej, koji je, jasno i glasno još jednom potvrdio : “ Republika Srpska je srpska država”. I tačka.

A prije nekoliko dana Aleksadar Vučić i Milorad Dodik svečano su označili početak gradnje mosta na Drini između Ljubovije i Bratunca. Kao premijeri dvije srpske države, koje će taj most još više spojiti. Na svečanosti nije bilo ni traga političarima iz vlasti na nivou BiH. Nije bilo čak ni nominalnog predsjednika države Mladena Ivanića, niti se čuo njegov glas protesta zbog ovog međudržavnog incidenta. Valjda je i za njega saradnja “dvije srpske države” isključivo srpska stvar.

I dok završavam ovaj tekst stiže vijest da je Narodna Skupština RS-a, prihvatila  prijedlog Dragana Čavića da se usvoji posebna Deklaracija o genocidu NDH nad Srbima, Jevrejima i Romima. Za trenutak se utišala rovovska borba između vlasti i opozicije, kao da nikakvih sukoba nije ni bilo. Na djelu je, bar za kratko, ponovo bila čuvena srpska sloga. Zanimljivo je da se ni Čavić, a ni ostali srpski poslanici nisu sjetili da u taj tekst ubace i genocid nad Jevrejima i Romima, koji je počinila vlast Milana Nedića u Srbiji u tom istom periodu. Nisu se sjetili ni da je Nedićev režim  prvi u Evropi “riješio jevrejsko pitanje” i time se javno pohvalio svojim njemačkim gospodarima. A nisu se sjetili ni da pomenu genocid koji  su vojska i policija RS-a  počinili u njihovoj avliji, u Srebrenici, genocid za koji i Čavić i svi ostali snose makar moralnu i političku odgovornost.

Tako je nastavljena dugogodišnja rasprodaja magle na ovom komadu Balkana. A dokle će još trajati, ne zna se.