Piše: Jusuf Trbić
Izbori su, uglavnom, prošli, s više promjena nego inače, ali nedovoljno da bi donijeli nešto novo. Od lokalnih izbora se nešto tako i ne očekuje, to je pospremanje u opštinama, ali je ipak mnogo buke izazvao izbor novih gradonačelnika u Bijeljini i Banjoj Luci, kao i u sarajevskim centralnim opštinama. Pitanje je, naravno, šta oni mogu učiniti, ako se zna da građani ovoga puta nisu glasali ZA, već PROTIV. Glasali su protiv starih lica, ali, na žalost, ne i protiv starih politika. Jasno je to u izboru novog gradonačelnika Banje Luke Draška Stanivukovića, koji je pobrao simpatije širom regiona, ali je odmah dao do znanja da ni za milimetar ne napušta ključna dodikovska stajališta anti-bosanske politike, od negiranja genocida do veličanja Radovana Karadžića, od čega ne odstupa ni jedan jedini srpski političar. Hrvati su ostali tamo gdje su i bili, a pitanje je mogu li i hoće li dosadašnje sarajevske opozicione stranke sad napraviti iskorak prema građanskom društvu koje zagovaraju. Kako stvari stoje – teško.
Ipak, najviše pažnje izazvali su događaji u Srebrenici. Uz opštu krađu glasova i identiteta, u prvi plan su izbili Bošnjaci iz SDP-a koji su krali glasove na račun dosadašnjeg načelnika Mladena Grujičića, čiji je mandat obilježen otvorenim četnikovanjem. Kako je to moguće, pitali su se mnogi, među njima i oni koji se nikad nisu zapitali šta su država i velike stranke do sad učinile za Srebrenicu i gdje su silni milioni koji su iz svijeta došli za oporavak ove napaćene sredine, a izgubio im se svaki trag. Iz SDP-a je stigla brza reakcija, isključeni su iz stranke oni koji su osramotili sve nas, i to je sve. O odgovornosti predsjednika stranke i ljudi oko njega -ni riječi. S izuzetkom Saše Magazinovića koji je sam podnio ostavku zbog ovoga. Nismo čuli nikakvo objašnjenje dugogodišnje prakse SDP-a da neće zajedničke liste ni u jednoj opštini u RS-u. Sjećam se da smo u Bijeljini, uoči svakih izbora, tražili od svih da sastavimo jednu bošnjačku listu, jer bez toga rasipamo glasove i dolazimo u situaciju da teško možemo izboriti makar jedan jedini mandat. Ja sam redovno pisao centralama stranaka, posebno SDP-a, i objašnjavao da lokalni izbori nisu politika na nivou BiH i da nama od izbornih rezultata zavisi opstanak. Uzalud. SDP je uvijek bio protiv, čak i kad je bilo ponuda da cijela lista ide pod njihovim imenom.
Osim toga, čini mi se da to što su se neki Bošnjaci prodali onima koji su ih unesrećili, nije ništa novo. Svuda se to dešava. U Bijeljini sam sreo mnogo ljudi koji su, na svakim izborima, svoj glas prodavali najjačim srpskim strankama za 40-50 maraka, i bili vrlo zadovoljni zbog toga. Mnogi Bošnjaci su i ovoga puta izabrali da ne glasaju, mada svako zna šta to znači za manjinske zajednice bilo gdje u državi. Bošnjak u Bijeljini, Hrvat u Derventi ili Srbin u Zenici, ako ne glasa, daje automatski svoj glas najjačim domaćim strankama, što je neka vrsta izdaje, i to treba otvoreno reći.
U Bijeljini se ponovila stara priča. Glasači u Janji su ponovo bili mnogo savjesniji i svojim su glasovima izabrali dva odbornika u Skupštinu Grada. Bijeljinci – ni jednog. Jedina bošnjačka lista, SDA-NiP, dobila je ukupno 2583 glasa na domaćem terenu, plus tridesetak na nepotvrđenim glasačkim listićima i preko mobilnih timova, uz 458 iz inostranstva, što čini 3.074 glasa. Od toga je u Bijeljini bilo 670 glasova, dok je iz dijaspore stiglo još 150. Ako se zna da u Bijeljini, po posljednjem popisu, živi oko 5 hiljada Bošnjaka, a u dijaspori bar još toliko, to znači najmanje 5-6 hiljada onih koji imaju pravo glasa. Dakle, malo više od jedne šestine bijeljinskih Bošnjaka je glasalo, a među njima je mali broj dao svoj glas za kandidate iz Bijeljine. To znači samo jedno : Bijeljinci su odlučili da njima ne trebaju njihovi predstavnici u vlasti. I to treba poštovati. Što se mene tiče, ja prekidam sa svim oblicima društvenog angažmana, ali mnogim Bijeljincima, pogotovo onima koji dođu povremeno u zavičaj, treba neka vrsta pomoći ili podrške, a to je sad dovedeno u pitanje.
Ali, to nije sve. Pisao sam o samozvanim „probosanskim“ strankama koje se na svakim izborima prijavljuju samo zato da trguju mjestima u biračkim odborima, što je, valjda, vrhunac njihovog patriotizma. Inače, te stranke u Bijeljini ne postoje. Svaka od njih imala je na listama od jednog do tri imena, od mogućih 36. Pogledajte njihove rezultate. Bosanskohercegovački demokrati-Džebrail Bajramović, dobili su, kao stranka, dva glasa, pri čemu su njihova dva kandidata dobila po nula glasova. Po nula glasova dobili su i Nezavisna bosanskohercegovačka lista, Liberalna stranka BiH i Unija socijaldemokrata BiH, što znači da po jedan njihov kandidat nije glasao ni za samog sebe, Bosanka narodna stranka dobila je tri glasa, SBB dva, BOSS Mirnesa Ajanovića 2 glasa, BPS Sefera Halilovića tri (plus još tri iz dijaspore), PDA je imala neočekivano velikih sedam glasova (plus još jedan iz dijaspore), a A-SDA čak 14, jer su greškom glasovi SDA prebačeni na njihov „konto“, dok je nezavisni kandidat Arnel Malović dobio dva glasa. Nije mi jasno zbog čega je jednom generalu i jednom advokatu toliko zatrebalo tih nekoliko stotina maraka koje su njihove stranke ili neki ljudi u njima dobili za prodaju glasačkih mjesta, a ne vjerujem da je to bilo potrebno Fahrudinu Radončiću. A sve zajedno govori o jadnom moralu mnogih Bošnjaka koji bi samo da dobiju od nekoga nešto, a spremni su da prodaju sebe za sitne pare.
Po tome, eto, slučaj u Srebrenici, ma koliko strašno izgledao, nije ništa novo i neočekivano u izbornoj praksi naših slobodoljubivih naroda i građana. Ako je toliko ljudi spremno da proda i državu, i prošlost i budućnost, i sve oko sebe, nije čudno što smo danas tu gdje jesmo : na dnu evropske civilizacijske liste.