Piše: Jusuf Trbić

Ovih dana u Bijeljini je ponovo plasirana jedna bajata laž (koja je odavno demantovana naučnim istraživanjima i činjenicama), u sklopu ogromnog projekta falsifikovanja i prekrajanja prošlosti i stvaranja jedne nove politike pamćenja, koja treba da dokaže da su na ovim prostorima oduvijek živjeli Srbi i samo Srbi. Sve je to dio stvaranja Velike Srbije – najprije je na sličan način izvršena priprema agresije na sve prostore koji su bili planirani da uđu u sastav države u kojoj će živjeti svi Srbi, pa su pokrenuti ratovi, etničko čišćenje i masovni zločini, uključujući i genocid, a danas je na djelu treća faza : nametanje zaborava, negiranje zločina i borba za jedinstveni “srpski duhovni prostor”, što je jezička zamjena za nekadašnje “srpske etničke prostore”. Laži, falsifikati, mitovi, legende, rehabilitacija fašizma, slavljenje zločina i zločinaca, potpuno ignorisanje žrtava, pretvaranje Republike Srpske u pravoslavnu državu u kojoj su samo Srbi normalni građani, a svi ostali žrtve otvorenog aparthejda, negiranje države Bosne i Hercegovine, njene istorije, kulture, jezika i tradicije, povezivanje sa Srbijom po svim linijama – sve je to završni čin jednog velikog plana, koji živi već više od jednog i po vijeka. U Bijeljini, koja je daleko najliberalnija sredina u čitavoj Republici Srpskoj kad su u pitanju međuetnički odnosi, ulice nose imena Arkanove garde, Draže Mihajlovića i četničkih koljača, bolnica se zove “Sveti vračevi”, a do današnjeg dana niko neće ni riječ da kaže o masovnim zločinima nad nesrpskim civilima, deportacijama, logorima, prinudnom radu, pljačkanju, rušenju džamija u toku rata protiv Bosne, niti o nametanju krsnih slava ili neravnopravnosti Bošnjaka. Kako je onda u drugim gradovima – može se samo pretpostaviti.

Ovih dana je Turistička organizacija Grada Bijeljina štampala veliku kartu grada, sa osnovnim podacima i fotografijama. O trošku gradske uprave, dakle svih građana, među njima i Bošnjaka. U prigodnom tekstu, krupnim slovima, pored ostalog, piše i ovo : “ Najstarija javna građevina u Bijeljini bila je srpska pravoslavna crkva koju su porušili Turci osmanlije i na čijim su temeljima izgradili Atik džamiju 1520. godine kao zadužbina Sulejmana Veličanstvenog ili 1687-1891 kao zadužbina Sulejmana Drugog, na što ukazuju nadgorbni spomenici pronađeni prilikom obnove Atik džamije poslije Odbrambeno-otadžbinskog rata; pri iskopavanju temelja  na kojima se nalaze ćirilični natpisi. Drugi važan objekat je Crkva svetog Đorđa, sagrađena 1872. godine. I treća najstarija građevina koja potiče iz 1876. godine je zgrada u kojoj se nalazi Muzej Semberije.”

Ovo je citat, vrlo neuko i nepismeno napisan, ali ja nisam želio ništa da ispravljam. Pored nebuloze o navodnoj crkvi, na čijem je mjestu sagrađena džamija, autor je dao mašti na volju, pa izmislio i mogućnost, do sad potpuno nepoznatu, da je Atik džamija možda sagrađena između 1687. i 1891. godine, a nije se potrudio da makar ovlašno zaviri u brojne dokaze da je  najstariju bijeljinsku džamiju, bez ikakve sumnje, izgradio Sulejman Veličanstveni, o čemu svjedoče i brojni naši i turski istorijski izvori. Zanimljivo je da se ni pod tim uslovima Atik džamija ne nalazi na navedenoj listi tri najstarije građevine u Bijeljini.

A navodna crkva posebno je zanimljiva laž, koja se ponavlja po ko zna koji put. Počelo je kad su, na početku obnove  Atik džamije, u njenim temeljima nađeni stećci koji su poredani duž temelja, pa se odmah vidjelo da su donijeti s neke druge lokacije, što nije bilo ništa neobično. Odmah su nadobudni velikosrpski nacionalisti, na čelu sa čuvenim vladikom Kačavendom, zagalamili kako je tu bila crkva, pa su je Turci srušili, što je, dakako,  bio nečuveni vandalski čin, i tu podigli džamiju, pa su zatražili da se zaustavi obnova džamije. Što je i učinjeno. Formiran je multietnički tim stručnjaka iz oba entiteta koji je izvršio neophodna istraživanja. U timu su bili ugledni arheolozi i istoričari prof. dr. Enver Imamović, dr. Aleksandar Ratković, mr.Milan Đurđević, mr. Lidija Fekeža, Mirsad Sijarić  i tadašnji direktor Muzeja Semberije mr. Mirko Babić, koji je bio i rukovodilac istraživanja, a uz njih, kao stručna lica, i  prof. dr. Đorđe Janković, mr. Đoko Jovanović i Snežana Antić. Početkom marta 2003. godine izvršeni su svi potrebni završni terensko-istraživački radovi, a rezultati su odmah saopšteni i objavljeni u posebno štampanoj brošuri. Konstatovano je da na mjestu Atik džamije nisu pronađeni temelji nekog drugog objekta, a da su stećci donijeti s neke druge lokacije, vjerovatno iz okoline Bijeljine. Te nalaze kasnije su potvrdili i stručnjaci Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, koja je bijeljinsku Atik džamiju proglasila nacionalnim spomenikom BiH. U svom izvještaju Komisija kaže da je arheološko istraživanje terena izvršeno najsavremenijiom metodom georadara na više od 800 kvadratnih metara, a da “ nigdje nisu pronađeni očekivani temelji srednjovjekovne crkve, niti groblja, kao ni materijalni ostaci katoličke crkve sa početka 18. vijeka ( iz vremena kad je Austro-Ugarska, nakon osvajanja Bijeljine, džamiju pretvorila u crkvu – moja primjedba), niti u gabaritima džamije niti bilo gdje na istraženoj površini i lokalitetu.” Uz to je konstatovano da su “ svi temelji džamije, kako oni najstariji, tako i oni u predvorju, podignuti ugrađivanjem spolija, odnosno materijalom koji je ranije bio korišten kao nadgrobni spomenik ili dio neke starije građevine.”

U ime Komisije javnosti se obratio Mirko Babić, direktor bijeljinskog Muzeja, koji je, nešto kasnije, i u stručnom časopisu, “Glasniku udruženja muzejskih radnika Republike Srpske iz 2004. godine ( na stranama 48 do 70), napisao : …U toku arheoloških istraživanja prvi put je provedeno i rekognosciranje lokaliteta najsavremenijim georadarom, ali on u urbanim uslovima nije dao očekivane rezultate i nisu pronađeni temelji srednjovjekovne crkve čiji su spomenici bili ugrađeni u temelje džamije…”

U svakoj normalnoj zemlji tu bio bio kraj priče. Ali, ovdje se laž nikad ne umori, samo se povremeno prikrije, pa se javi opet, kao da ništa nije bilo. Čak i pomenuti Mirko Babić znao je povremeno da negira sam sebe. Pritisnut grupom samozvanih intelektualaca velikosrpskog usmjerenja, ponovo je  izvršio istraživanja na prostoru džamije, ne bi li našao makar tragove groblja koje bi moglo ličiti na srpsko groblje. I opet nije ništa našao. U izvještaju je sam napisao : “ Tretirana je relativno mala površina, 19 x 8,5 metara, ali je arheološki istražen 71 skeletni ostatak nekropole koja se vijekovima formirala oko vjerskog objekta Atik džamije od 16. do 29. vijeka. Svi istraženi grobovi su pripadali islamskom obredu bosanskohercegovačkih muslimana i u zemlju su bili polagani bez ikakvih ličnih priloga… Na ovoj lokaciji nisu pronađeni predturski srednjovjekovni slojevi za čije postojanje postoje sigurne indicije zbog pronalaska stećaka s natpisima iz 14 i 15. vijeka  u temeljima Atik džamije…” Skelete koje Babić pominje preuzeo  je Medžlis Islamske zajednice Bijeljina i kasnije su dostojno  sahranjeni.

Dakle, ponovo nisu pronađeni ni najmanji tragovi nekakve srpske crkve ili groblja, ni na prostoru džamije, ni na mjestu srušenog Doma omladine, koji je, inače, sagrađen na oduzetom vakufskom zemljištu. A nikome nije palo na pamet da bilo šta traži u temeljima novog manastira u centru grada, u javnosti poznatog kao “Versaj vladike Kačavende”, podignutog na mjestu otetih i srušenih jedanaest bošnjačkih kuća. Niti je iko išta tražio na prostoru nekadašnjeg glavnog bijeljinskog harema u centru grada ili Janjica džamije, koje odavno nema, niti na mjestu srušenog ( (u posljednjem ratu ) dvorca Ali-paše Fidahića ili tolikih građevina koje su uklonjene jer su podjećale na Bosnu i Bošnjake.

Inače, čim su pronađeni bijeljinski stećci, veoma značajni za istoriju BiH, jer se čak na 23 kamena nalaze natpisi, dežurni velikosrpski intelektualci požurili su da ih proglase srpskim nadgrobnim spomenicima, jer su ispisani ćirilicom, “starim srpskim pismom”, što je još jedna laž. Ispisani su autohtonim bosanskim pismom bosančicom, kao i svi drugi stećci za koje se zna, a tim pismom napisani su i svi stari bosanski dokumenti, uključujući i  Povelju Kulina bana. Kao dokaz za svoju tvrdnju da se radi o srpskim spomenicima ti samozvani intelektualci navodili su i natpis sa jednog od stećaka, koji u prevodu glasi : “  A tu leži Beloslav Lučić u svojoj crkvi plemenitoj. Postaviše kamen sinovi njemu”. Dakako, da su se malo raspitali, saznali bi da se u srednjovjekovnoj Bosni izraz “ u svojoj crkvi plemenitoj”, upotrebljavao u značenju : “ u svojoj vjeri plemenitoj” , to jest da je pokojnik živio, umro i bio sahranjen po običajima svoje vjere. A  stećci, stari bosanski nadgrobni spomenici,   nisu pripadali ni jednoj vjeri posebno,  i pod njima su sahranjivani  Bošnjani, bez obzira na to kojem su se Bogu obraćali.

Ali, kako vidimo, ni više puta utvrđena istina, s potpisom članova multietničke komisije, ni jasni istorijski dokazi, ni ono što svako može vidjeti sopstvenim očima-  ništa to ne znači nacionalističkim paranoicima. Ti manipulatori i krojači nove istorije uporno lažu, pa ako uspiju – dobro je, ako ne uspiju – naći će već nešto drugo.  Pitanje je samo – kakva će biti ta nova “istina” i kad će se pojaviti.

A na to nikada nismo morali dugo čekati.