PORICANJE KAO RAZARAČ DRUŠTVA

Poricanje i politike negiranja i dehumaniziranja dovele su do toga da smo više od tri decenije nakon završetka rata kao društvo gotovo na početku. Uprkos teškim traumama, hiljadama uništenih porodica, masovnim zločinima protiv čovječnosti, etničkom čišćenju i genocidu u Srebrenici

Dan kada je njemački socijaldemokrata Willy Brandt kleknuo u Varšavi pred spomenikom ustanku u Varšavskom getu bio je povijesni trenutak novog početka njemačko-poljskih odnosa, 25 godina nakon Drugog svjetskog rata i Holokausta u kojem je stradalo oko šest miliona poljskih državljana, od čega oko tri miliona poljskih Jevreja.

Brandt je bio uopće prvi njemački kancelar koji je nakon Drugog svjetskog rata kročio na poljsko tlo, a njegov gest postao svojevrsni spomenik kulturi sjećanja i iskaz pijeteta i suosjećanja sa žrtvama iz drugog naroda.

DODIK I POLITIČKA DOKTRINA PORICANJA

Više od pola vijeka nakon ovog događaja, koji je Brandta lansirao u svjetskog državnika, danas jedan drugi socijaldemokrata, istina tek nominalni, zajedno s grupom političkih istomišljenika čini sve da 30 godina nakon rata u Bosni i Hercegovini do kraja zatruje odnose među narodima i svaki vid suživota učini nemogućim.

Njegovo ime je Milorad Dodik, i njemu je kroz godine djelovanja uspjelo da razvije jedan potpuno novi, dehumanizirajući fenomen — političku doktrinu poricanja.

Upravo su Dodik i svi naši dodici na „svim stranama“ razlog zašto je odgovoriti na pitanje postoji li danas u Bosni i Hercegovini kultura sjećanja — i u kojoj mjeri, vrlo teško. Zbog svega što je region prošao, možemo bez zadrške konstatirati kako je riječ o najdelikatnijoj dimenziji čitave kulturne sfere u zemlji.

Politike i ideologije poricanja, negiranja i dehumaniziranja dovele su do toga da smo više od tri decenije nakon završetka rata kao društvo gotovo na početku. Uprkos teškim traumama, hiljadama uništenih porodica, masovnim zločinima protiv čovječnosti, etničkom čišćenju i genocidu u Srebrenici, prvom pravno utvrđenom na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, možemo odgovorno i sa dubokim bolom konstatirati da je kultura sjećanja, ako ju je nekada uopšte i bilo, u međuvremenu evoluirala u kulturu poricanja.

Nemjerljive zasluge za to, kako smo već dijelom zaključili, pripadaju političkim elitama i kleronacionalističkim strankama, onom još uvijek najjačem jezgru oko kojeg se okupljaju etničke i ideološke grupe u BiH, među kojima se gotovo dvije decenije unazad ističe upravo Milorad Dodik.

Iako je početkom 2000. jasno isticao i govorio da je u Srebrenici počinjen genocid, a da su Mladić i Karadžić ratni zločinci zbog kojih čitav srpski narod ne smije nositi jednu takvu hipoteku, Dodik je u narednih dvadesetak godina radikalno ideološki evoluirao. Njemu se višestruko isplatilo gomilanje bogatstva i moći i spoznaja da to sve može što se ponaša radikalnije, besmislenije i što više vrijeđa i dehumanizira onog drugog „u odbrani srpstva“, pa je danas postalo društveno prihvatljivo kada ne samo da negira, već i odsudno brani poricanje i negiranje genocida i najtežih ratnih zločina.

NAŠA MALA OSTRVA SLOBODE

Ono što jednako zabrinjava nije samo sadržaj takvih istupa domaćih političara, nego činjenica da oni odavno više ne izazivaju ni čuđenje ni otpor. Poricanje je postalo dio normalnog političkog rječnika, izgovoreno mirno, primljeno ravnodušno. A upravo je ta ravnodušnost, više od samih riječi, mjera koliko smo kao društvo odmakli od kulture sjećanja.

Najviše zahvaljujući politikama koje utjelovljuju Dodik i slični, danas je kultura sjećanja prisutna tek u tragovima, ili je nema nikako, s naročito jasnom i vidljivom dimenzijom poricanja što je nacionalna politika radikalnija i „nacionalno osviještenija“.

Bilo bi, međutim, pogrešno i neetično kulturu poricanja svesti na jednu adresu. Dodik joj jeste najrigidniji i najglasniji glasnogovornik, ali logika selektivnog sjećanja – narativi oplakivanja isključivo vlastitih žrtava, a prešućivanje zločina počinjenih u ime vlastitog naroda – odavno je postala zajednička osobina gotovo svih političkih elita u zemlji.

Uz sve slične primjere možemo izdvojiti Ahmiće, selo u kojem su u aprilu 1993. snage HVO-a pobile više od stotinu bošnjačkih civila, a koje hrvatski politički vrh gotovo da i ne spominje i redovno ignoriše. Ili jednako tako Grabovicu kod Jablanice, gdje su u septembru 1993. pripadnici ARBiH ubili tridesetak hrvatskih civila, a koju zvanično Sarajevo nerado spominje (za taj zločin do danas nije odgovarao niko od najodgovornijih), ili pak jamu Kazane iznad Sarajeva, gdje su u osvetničkim pohodima kasnije odmetnutih dijelova jedinica 10. brdske brigade ARBiH pod komandom Mušana Topalovića Cace ubijani i bacani sarajevski Srbi.

Tako svaka strana brižljivo čuva sjećanje na vlastitu bol, a jednako brižljivo zaboravlja onu koju je sama nanijela.

U svom tom vrtlogu bešćašća, postoje mala ostrva slobode i demokratije. Pa tako sa sigurnošću možemo ustvrditi da su danas u Bosni i Hercegovini to tek malobrojne, građanski orijentirane grupe aktivista, medijskih radnika i još manji broj članova akademske zajednice, koje nedvosmisleno govore o srebreničkom genocidu kao takvom, ili o Danu bijelih traka u Prijedoru, zločinima u Stupnom dolu i dr.

Ostali malobrojni glasovi, ako ih i čujemo, jave se jednom godišnje (obično na godišnjicu), a potom utihnu do sljedeće. Što zbog straha, što zbog nedostatka karaktera, što zbog bojazni za vlastite poslove i egzistenciju.

Ta odsutnost emocije nije ni slučajna ni bezazlena, ona je tihi uvod u nešto mnogo opasnije, jer ono što nas više ne dira – to s vremenom prestajemo i braniti.

Tako se ocrtava putanja kojom smo prešli: od zaborava, preko negiranja, do veličanja. Najprije se o zločinima nije pričalo, izbjegavalo ih se pomenuti, pogotovo ako su ih uzrokovali pojedinci, grupe ili čitave ideologije iz naroda kojem pripadamo. Ostavljani su da izblijede sami od sebe. Zatim su počele da se osporavaju činjenice — broj žrtava, karakter zločina, odgovornost počinilaca.

I konačno, stigli smo do faze u kojoj se sam događaj sistematski i bez ustručavanja poriče, sada već s govornice, uz aplauz i bez posljedica.

GENERACIJE KOJE NASLJEĐUJU GOTOVE ISTINE

Najopasnije u svemu jeste što se poricanje odavno odvojilo od pojedinaca i ugradilo u same mehanizme društva. Sjećanje se, naime, ne nasljeđuje krvlju – ono se uči, prenosi kroz školu, porodicu i javni prostor. A upravo tu gdje bi se trebalo oblikovati jedno zajedničko, kod nas nastaju tri odvojena i međusobno isključiva sjećanja.

U podijeljenom obrazovnom sistemu djeca uče različite, nerijetko nepomirljive verzije iste prošlosti: ono što je za jedne nesporan zločin, za druge je tek „ratna operacija“, oni koji su za jedan narod heroji, za ostale su presuđeni ratni zločinci, i to prema utvrđenim činjenicama i sudskim presudama.

Tako odrastaju čitave generacije koje rat ne pamte, ali već nasljeđuju gotove istine i podjele koje nisu izabrale. Za razliku od onih koji su preživjeli logore, opsade i progon, mladima se prošlost ne predaje kao iskustvo, nego kao već zapakovan narativ, prilagođen potrebama sredine u kojoj odrastaju.

Poricanje time prestaje biti stvar političke volje jednog čovjeka i postaje nešto mnogo trajnije i rekli bismo mnogo morbidnije: navika mišljenja koja se uredno prenosi s koljena na koljeno.

I tu se vraćamo na onaj prizor iz Varšave.

Pola vijeka kasnije, mi još uvijek čekamo svoj trenutak klečanja i domaćeg Willyja Brandta – jedan hrabri gest kojim bi neko s pozicije moći priznao tuđu bol, bez kalkulacije i bez uslova. Takvog gesta dosad nije bilo, i upravo ta bolna činjenica govori više od svih izgovorenih riječi. Jer pomirenje ne počinje kad se zaboravi, nego kad se konačno smogne snage da se prizna.

Zato su nam značajna naša ostrva slobode i demokratije. I moramo da ih odbranimo, uprkos nasrtajima sa svih strana.

(valterportal.ba)