Piše: Jusuf Trbić
Srebrenica. Najteža, najdublja, najbolnija bosanska riječ. U toj riječi su i teror, i smrt, i mržnja, i laž. Genocid je naša prošlost i naša sadašnjost. Genocid koji je u Bosni legalizovan Dejtonskim sporazumom i potvrđen svakodnevnom praksom negiranja. Teoretičari kažu da je negiranje posljednja faza genocida. Kod nas ima još jedna: slavljenje genocida. Oni koji su izvršili taj najteži zločin koji poznaje međunarodno pravo danas se veličaju, nazivaju herojima, njihovi se likovi slikaju po zidovima, njihova je slava zemaljska. Negiranje genocida je politički projekat, organizovan s državnog nivoa i nametnut svakom Srbinu, kao način brisanja krivice i izbjegavanja svake odgovornosti, ali i kao garancija očuvanja tekovina zločina. Uz to, i kao siguran način nastavka ratne politike drugim sredstvima.
Srebrenica je vječita rana, ali i dokaz da je na Bosnu izvršena agresija, i da to nije bio nikakav „građanski“ rat. Takav zločin nije mogao nastati spontano, u njegovo planiranje ugrađeni su ogromni resursi, veliki broj ljudi i sve strukture moći, od vojske i policije, do obavještajnih službi, komunalnih preduzeća, lokalnih vlasti i onih koji su opsluživali ogromnu mašineriju smrti. Ubiti za nekoliko dana 8.372 bespomoćna čovjeka, dovesti ih na mjesto likvidacije, ukloniti, pa zakopati tolika tijela, kasnije ih premještati iz jedne u drugu grobnicu, sistematski, planski, organizovano, to je bilo finale duge kampanje etničkog čišćenja započete u proljeće 1992. godine. Treba se sjetiti da je dugo planirana i precizno izvedena kampanja terora do jeseni 1993. godine ubila više od 15 hiljada civila i protjerala njih 400 hiljada. U kratkom periodu od maja do septembra 1992. samo u Prijedoru i tri opštine sanske doline srpska vlast je osnovala 15 koncentracionih logora i zatvorila u njima oko 40 hiljada civila, pobila skoro šest hiljada ljudi i strpala ih u 146 masovnih grobnica. Gotovo 120 hiljada civila protjerano je s tog područja u ovom kratkom periodu.
Reklo bi se: klasični primjer genocida. Jer, prema Konvenciji o genocidu, nije neophodno pobiti sve pripadnike neke ciljane grupe, da bi taj zločin bio kvalifikovan kao genocid, dovoljna je namjera da se ta grupa ukloni, u cjelini ili dijelom. A sve je to učinjeno na velikoj teritoriji koju je srpska vojska držala već u prvoj godini agresije. Dokaz genocida je bila i činjenica da je uklanjanje nepoželjnog stanovništva vršeno tako temeljito, da se nije okončalo samo ubijanjem, teroriziranjem i protjerivanjem, već je bilo potrebno stvoriti uslove da se preživjeli nikad više ne vrate na svoja ognjišta. Tome je služilo mučenje, silovanje, zastrašivanje, odvođenje u logore i na prisilni rad, progoni i teror svake vrste, ali i uništenje čitave kulturne memorije nepoželjnih. U tom cilju srušeni su svi muslimanski vjerski objekti, svi do jednog, razoreno je kulturno i istorijsko naslijeđe, uništene društvene institucije, pobijeni vodeći ljudi i uspješno organizovana borba protiv bilo kakvog vida zajedništva, kakvo je Bosnu krasilo hiljadu godina. U Hagu su iznijeti i dokazi da je srpska vojska uništila najmanje 270 katoličkih crkava i 23 samostana.
Sjetimo se Sarajeva i uništavanja ključnih kulturnih institucija. Već na početku opsade, koja je trajala 44 mjeseca, srpske snage su uništile zgradu Orijentalnog instituta sa više od 200.000 izuzetno vrijednih dokumenata, a u avgustu 1992. spalile su skoro kompletnu bibliotečku i arhivsku građu Narodne i univerzitetske biblioteke, a zatim i zgradu Vijećnice, sa cijelim kulturnim blagom u njoj. Uništeno je ukupno više od 1,6 milion knjiga i 300 jedinstvenih starih dokumenata, i to je jedan od svjedoka u Hagu nazvao najvećim slučajem namjernog paljenja knjiga u modernoj istoriji. To se zove kulturocid i sastavni je dio genocidne politike.
Nakon svih zločina i progona, masovno prekrajanje istorije i uništenje kulture, tradicije i života nepoželjnih zapečaćeno je promjenom imena ulica i gradova, grbova i zastava, naziva ustanova i škola, stvorena je nova relanost koja još čeka na konačni cilj, na kojem se vrijedno radi-pripajanje Srbiji. Govori o tome i svakodnevni život, u kojem su pripadnici drugih naroda svedeni na građane trećeg reda, i u entitetu RS i na teritorijama pod kontrolom HDZ-a.
Poseban pečat zločinačkoj politici daje pravosuđe, koje tako loše i sporo radi, da od njega niko više ništa ne očekuje. Zahvaljujući Haškom tribunalu kažnjeni su ključni kreatori genocida, ali brojke djeluju porazno. Za ubistvo 8.372 bespomoćna čovjeka osuđeno je više od pedeset zločinaca na nešto više od 700 godina zatvora. To je manje od mjesec dana po jednom ubijenom.
Na Sarajevo je tokom opsade sa srpskih položaja palo pola miliona projektila, snajperisti su pucali po svemu što se kreće, ubijeno je 16.000 ljudi, od toga 1.601 dijete, a ranjeno 50 hiljada. Uništeno je sve što se moglo unuštiti. I za sve to do danas su osuđeni samo generali Stanislav Galić i Dragomir Milošević, uz Karadžića i Mladića. I niko više. Kao i slučaju Bihaća. Ali su zato pokrenuti procesi protiv onih koji su se branili. Krivi su, valjda, zato što su pružili otpor ubicama.
Sve su to poruke genocida, koji nastavlja trijumfovati. Umjesto suočavanja sa zločinom, dobili smo legalizovane rezultate tog zločina, otvoreno ruganje žrtvama i slavljenje zločinaca. Dobili smo mržnju sljedbenika zločina prema žrtvama koje su uspjele preživjeti. Dobili smo nepravdu, laž i smrtonosni nacionalizam, i bijedu, materijalnu i duhovnu, masovno bjekstvo mladih i gubitak svake nade u bolju budućnost. Dobili smo mrak iz kojeg, kako se čini, neće skoro biti izlaza.
