Posao – opijum za narod

79

Piše: Boris Dežulović

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Jesil, kaže, čito danas u novinama novi o Moji, kad je došao ranije s posla? Znam ih, rekoh, milion, pola viceva o Muji i Sulji počinje kad dođu ranije s posla, koji je to? Malo je podulji, odgovorio mi on, ne umijem ja to tako lijepo da prepričam kao Marinko Čavara, al eno ga izašo u Službenim novinama Federacije BiH. Zove se, veli, Zakon o radu.

Vic je, jašta je nego vic, kad se u Bosni i Hercegovini donese Zakon o radu. Istoga dana kad je Generalni sekretarijat Vlade Federacije BiH u Službenim novinama objavio novi Zakon o radu, na obilježavanju Svjetskog dana mladih u Sarajevu i ostalim gradovima Bosne i Hercegovine upozoreno je kako 67 posto, dakle dvije trećine mladih u BiH nema posao: ukupno je u Bosni i Hercegovini pet stotina pedeset hiljada ljudi na birou za zapošljavanje, a po istraživanju sarajevskog Ekonomskog fakulteta, posao nema – ili ga uopće i ne traži – čak milijun i pol radno sposobnih stanovnika. Najmanje tristo hiljada novih radnih mjesta Bosni i Hercegovini po tom istraživanju treba, recimo, da bi najgore članice Europske unije, Grčku, Španjolsku, Italiju i Hrvatsku – uopće dostigla.

Kad se u takvoj, eto, Bosni i Hercegovini, u kojoj je lakše naći piramidu nego posao, donese Zakon o radu, to je luđe nego kad je ono prije četiri godine Skupština Srbije donijela Zakon o pomorskoj plovidbi, sa sve državnom Agencijom za istraživanje pomorskih nesreća: najzad, prije će se na planini Rtanj nasukati tanker Šumadijske prekookeanske plovidbe, nego što će se u BiH otvoriti tristo hiljada novih radnih mjesta. Da sad Parlament BiH donese Zakon o svemirskim istraživanjima i osnuje državnu svemirsku agenciju, to je dobre ruke četrdeset hiljada zaposlenih: a gdje je još dvjesto šezdeset?

Kad je svojedobno u Službenom listu Crne Gore izašao Zakon o radu, barem smo znali da je zajebancija. Ovo, međutim, nije zajebancija: najozbiljnije u Zakonu o radu Federacije BiH piše o pravima radnika i dužnostima poslodavaca, pa obrnuto, najozbiljnije stoji definicija radnika “u smislu ovog Zakona”, i njegov četrdesetosatni radni tjedan i pravo na štrajk, najozbiljnije su i impresivno detaljno novim zakonom uređeni odnosi poslodavca, radnika i Federacije BiH, više od šezdeset stranica papira i stotinu osamdeset paragrafa potrošeno je tako na donošenje Zakona o radu u zemlji u kojoj bi takav zakon trebao imati jedan jedini paragraf, i cijeli bi glasio ovako: “Zakon o radu – Član 1: U Federaciji Bosne i Hercegovine nema posla.” U potpisu, kako to već ide, “predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara, v. r.”.

Zakon o radu u Federaciji, i inače u Bosni i Hercegovini, zapravo je kao Kur’an, ili Biblija, nešto kao Objava, jednako dakle religiozno štivo apstraktnog zakona koje od posvećenog čitatelja traži bezuvjetnu vjeru. Nemoguće je, jasno, dokazati da posao postoji i da ga ima, ali – čisto empirijski – jednako je nemoguće dokazati da ga nema. Razlika između brojke od pola milijuna očajnika što traže posao, i ukupnog broja od milijun i pol radno sposobnih i nezaposlenih, razlika je između broja vjernika i ateista. Isto, naime, kao i Allaha, Boga, Jahvu – ili kako se već zove gospodin generalni direktor – posao u Bosni i Hercegovini nikad nitko vidio nije, pa ipak desetine hiljada vjernika pohodi biroe za zapošljavanje i tamo, u svetoj tišini, kleče pred šalterom i mole za posao.

Jedna iz Kladnja, pisalo je na vjerskom portalu biznis.ba, mužu se tako u djecu klela da je svojim očima vidjela posao vozača viljuškara u Tvornici masivnog namještaja Starič u stečaju, ali lokalni hodža brzo je uvjerio nesretnicu da posla u Kladnju i u cijeloj Bosni i Hercegovini nema, i da ga nikad nije bilo. Posao je opijum za narod, objasnio joj je mudri efendija, komunistička prevara iz vremena bezbožne Jugoslavije, kad nije bilo Boga, nego posla. Danas, u demokratskoj Bosni i Hercegovini, nema posla, ali ima Boga. I ima Boga, dželle šanuhu, više nego što bi u Jugoslaviji bilo posla taman da je svako selo imalo zeničku željezaru.

U Hercegovini, opet, grupi djevojaka i mladića u Međugorju – poznat vam je taj slučaj – jednom se prilikom ukazao posao. Blistav, sjajan i odličan posao im se ukazao, sto milijuna eura godišnje bez poreza. Džabe bila sva uvjeravanja razumnog svijeta kako je riječ o prevari i manipulaciji, i kako se posao, sve i da zaista postoji, ne bi javljao u kamenoj hercegovačkoj vukojebini s tri kuće: u donedavno siromašnom malom selu danas, međutim, rade hiljade zidara, trgovaca, konobara, kuhara, sobarica, taksista, vodiča i prevoditelja. Džabe tako sva uvjeravanja sarajevske Svete stolice, Porezne uprave i Ministarstva financija, da u Međugorju službeno nema posla, jer tamo nema prijavljenih radnika: hajde ti vjerniku što pred crkvom Svetog Jakova prodaje jeftine kineske suvenire objasni da u BiH nema posla.

U divnom historijskom obratu, Bog je tako u Bosni postao industrija – da je bilo pameti, onaj grb Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine nije trebalo bacati, već samo ona dva dimnjaka preraditi u munaru i zvonik – a rad i posao postali su religija. Ateisti gorljivo uvjeravaju da je posao budalaština, da su radna mjesta izmislili komunisti i kapitalisti kako bi vladali svijetom, a vjernici se pozivaju na Zakon o radu i pokazuju sure s ajetima u kojima jasno piše da će strašnom kaznom biti kažnjen poslodavac ako radniku ne prijavi obavezno penzijsko osiguranje, i da svakog radnika na kraju radnog staža čeka redovna penzija sa sedamdeset penzijskih hurija.

Ima, jasno, i trećih, agnostika, što ne vjeruju u rad u klasičnom, romantičnom smislu, u kakvom ga predstavlja Zakon o radu – posao dakle na neodređeno vrijeme, s osmosatnim radnim vremenom – ali vjeruju da nečega tu ima, mora biti.

Odakle im inače pare?

 

(oslobodjenje.ba)