Kada politika – a ovdje govorimo isključivo o etnonacionalističkoj politici – počne da na drastičan način mijenja svoje polove, ona se ona potpuno poništava kao politika. Tako dezorjentirani ulazimo u domen post-politike gdje nema nikakvih principa izuzev trenutnog pravorijeka vođe koji danas može biti jedno, a sutra sasvim suprotno.
Piše : Prof.dr. Asim Mujkić
Sumanutost, brutalnost bosanskohercegovačke političke scene u izbornoj godini, njezino upravljanje individualnim hirovima silnika, zasipanje gomilama uvreda, neistina, izmišljotina, prijetnji kojim se ulazi u izbornu kampanju, izvelo je ovu zemlju iz ionako oskudnog političkog stanja u naročito prirodno stanje u kome treba da vlada zakon jačeg, u kojem sa svakim novim danom izbija neka nova tačka sporenja koja dodatno sluđuje ono što je preostalo od napaćenog stanovništva ove zemlje.
Iz politike smo hrabro zakročili u nekakvu post-politiku do koje nas je dovelo doslovno slijeđenje etnonacionalizma koji je, čini mi se, danas dosegao svoje krajnje mogućnosti tako što neproblematično prelazi iz jedne u drugu suprotstavljenu poziciju. Polovi tog političkog strujnog kola stalno se mijenjaju.
Tako dočekasmo da oni koji su se zaklinjali u slovo Dejtona, u doslovno značenje svake njegove riječi, danas poručuju da je svršeno s tim sporazumom. Vožd nam veli: „Mi hoćemo samoopredjeljenje. Mi ćemo morati da razmislimo i pozivam sve ljude u RS da razmisle da se okupimo i da izađemo iz Dejtonskog sporazuma i da se vratimo na stanje Republike koje je bilo prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma“.
Dočekasmo i to da i oni drugi koji su se decenijama hvalili da prednjače u poštivanju i provedbi Dejtona danas kažu da je vrijeme za preispitivanje Dejtonskog sporazuma jer je prevaziđen. Ovi drugi će rezolutno zaključiti kako je „apsolutno vrijeme za preispitivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma i redefiniranje Ustava BiH“.
A dočekasmo i to da se i oni treći, koji su stalno bili kivni na Dejton, jer je priznao rezultate rata i agresije, koji su stalno tražili Dejton 2, danas hvataju za njega kao posljednju slamku spasa. Promjena Dejtona danas, reći će lider najjače partije trećih “nije moguća. Moguća je pozitivna evolucija odnosa, sazrijevanje i zajednički napor koji će nas izvući iz blata u kojem se nalazimo i u koje sve dublje tonemo. Potrebna je svijest svih bitnih aktera o stanju u kojem se nalazimo”.
Oni prvi, slovo-zaklinjači, današnjim odbacivanjem samo potvrđuju da su Dejton smatrali nekom nužnom stankom dok se ne stvore drugačiji globalni politički uvjeti koji će omogućiti nastavak onoga što je bilo zacrtano 1991. ili tačnije, 1939. godine. U tome su naravno sve vrijeme uživali podršku svoje ‘matične države’ čiji lider nikada nije propustio da iz svoje ‘podrške’ Dejtonu i BiH propusti pominjanje riječi ‘suverenitet’.
Oni drugi, šampioni provedbe, nikada nisu preboljeli demontažu – političku i sudsku – teritorijalnog aspekta svoje borbe zacrtane u jesen 1991. ili tačnije, 1939. godine, demontažu u kojoj je učestvovao, dva puta i u Washingtonu i Daytonu, i sami Vrhovnik na čelu ‘matične države’. Kao i oni prvi, čekali su nastanak povoljnijih uvjeta – a to je u prvom redu uspon ksenofobičnih, ultranacionalističkih snaga na kontinentu i šire – za nastavak borbe. E eto danas, uz pomoć današnjeg vrhovništva ‘matične države’ u ‘Brislu’ i ‘Vošingtonu’ počinju ofanzivu za demontažu Dejtona.
A da, i oni treći, istina bez neke fantazme o ‘matičnoj državi’ izvan svoje matične države – koja je prava matična država i prvima i drugima – ipak su neko surogat ‘matično’ majčinstvo nalazili u raznim institucijama međunarodne zajednice kojima su prepuštali brigu o izgradnji države, tim dosadnim, zamornim stvarima, procedurama, računajući da će one obavljati njihov posao, računajući da će liberalno-demokratski poredak i njegovi principi vječno trajati (mora da su čitali mnogo Fukuyamin Kraj historije).
I tako decenijama, da bi se rahat posvetili nacionalizaciji – a nacija to su uvijek bili oni – onoga prostora sa svim resursima koje su ‘prosperitetno kontrolirali’. Tek bi s vremena na vrijeme, duboko iza leđa međunarodnih predstavnika, neodgovorno, uoči izbora, zabacivali udice za svoje naivne glasače o ‘ukidanju entiteta’, o ‘sto posto BiH’, o ‘svojoj vjeri na svojoj zemlji’ – vrlo probosanski, nema šta.
Ali to nije sve. Dočekali smo i to da bivši ateisti i članovi SK, od kojih se jedan potpisivao agresorskim pismom i izjašnjavao Jugoslavenom, danas predvode zbijanje redova u odbrani kršćansko-hrišćanskih vrednota od unitarističke i islamističke hegemonije pod kojom izdiše napaćena kršćanska raja. Kršćanska Europo gledaj i stidi se! Kao što smo dočekali i to da oni koji su u politiku ušli s vjerskih pozicija odbacujući ZAVNOBiH i njegove tekovine kao izraz potčinjenosti svog naroda i nudeći ‘novi dogovor naroda’, danas veličaju taj isti ZAVNOBiH i antifašistički rat koji onomad, od 1941 do 1945. godine i ‘nije bio njihov’. I još se ljute kada ih oni prvi i drugi podsjete na taj ‘novi dogovor’ kojeg ovi nisu ispoštovali. Još gore, ti isti koji su tada one koji su zastupali građansku perspektivu smatrali za anacionalne, autošovinističke pojedince koji se stide svog porijekla, za još jednu komunističku podvalu, danas se predstavljaju kao šampioni borbe za građansku BiH. Može li luđe? Kad se jednom izađe iz logičkog prostora, kada se principi ravnaju prema dnevno-političkim vjetrovima i stalni propuh u glavi postane faktičko stanje, svakako da može.
Ali, šta sve ovo tumbanje na glavu, preokretanje, obrtanje političkih polova može da znači? Kada politika – a ovdje govorimo isključivo o etnonacionalističkoj politici – počne da na drastičan način mijenja svoje polove, ona se ona potpuno poništava kao politika. Tako dezorjentirani ulazimo u domen post-politike gdje nema nikakvih principa izuzev trenutnog pravorijeka vođe koji danas može biti jedno, a sutra sasvim suprotno. Dvostruka konotacija, reklo bi se to danas u Hrvatskoj. To je obilježje ‘anti-politike’ čija je glavna karakteristika ta da je njezin govor stalno izljevanje bijesa i resantimana. I to je u biti sve ono što ćemo gledati do oktobarskih izbora na svim stranama.
Gnjev i resantiman odlika su anti-politike ili pseudo-politike gomile, kako to opisuje filozofkinja Hannah Arendt. To je takva vrsta javnog djelovanja, piše ova intelektualka, koja „nema neki određeni cilj osim sopstvenog uzbuđenog kretanja: stoga ona prekoračuje svaku političku ogradu i pravnu granicu“. Naravno, za javnu upotrebu, naše etnopolitike isticat će neke svoje ciljeve, ali da bi bile politike u pravom smislu riječi one treba da se pozivaju, bore i ostvaruju konkretne interese svojih glasača. Upravo o tim interesima, iz jednog u drugi izborni krug, nema ni pomena. Suprotno tome, etnopolitičke vođe, odnosno, kako piše Arendt, ‘vođe gomile’ samo će pričati o onim „najopćenitijim, ‘biološkim’ potrebama – etničkom opstanku, onim što je Lebensraum“ (‘životni prostor’ ili, na jezicima bosanskohercegovačkih konstitutivnih naroda, etnoteritorijalni preustroj – tri etnička entiteta).
Ako se od građana, svojih glasača, uporno, decenijama pravi ‘hipnostisana gomila’, stado, i to svaki put sve bestidnije – na čemu se, iskreno govoreći etnonacionalistička politika jedino i može zasnivati – onda za rezultat jedino možemo imati ukidanje građanina kao političkog subjekta koji treba da bude pravi subjekt odlučivanja. Namjesto građana dobijamo gomilu, a gomila, piše Arendt, „ne može da donosi odluke, nego jedino da kliče i kamenuje objekte svojih strasti“.
Stvaranje takvih gnijevnih, preplašenih, obezličenih ostrašćenika tajna je uspjeha etnonacionalizma u svakoj svojoj varijanti, kako kod nas na Balkanu, tako i na populističkoj desnici Zapada. Takva anti-politika ili pseudo-politika, piše njemački mislilac Hauke Brunkhorst, „zamjenjuje sve probleme od javnog interesa dinamičkim i destruktivnim kretanjem politiziranog resantimana“.
(kliker.info)
