Piše: Jusuf Trbić
(Nova izložba Mehmeda Imamovića)
U Centru za kulturu u Gračanici otvorena je nova, tematska izložba Mehmeda Imamovića, bijeljinskog slikara sa tuzlanskom adresom, pod naslovom: „Palestina – zemlja u kojoj djeca ne odrastaju“, To je njegova dvanaesta samostalna izložba, koja će biti predstavljena i u Bosanskom kulturnom centru u Tuzli 17. aprila, a sedam dana kasnije i u Domu kulture u Lukavcu. Sav prihod od prodaje ovih, ali i svih budućih slika Mehmeda Imamovića, namijenjen je za pomoć Palestini. Velika platna, prizori smrti i razaranja, iz kadra u kadar, krv i pepeo Palestine. To je nešto što još nije viđeno u likovnom pejzažu na našim prostorima.
Ova jedinstvena likovna elegija nudi nam otvoreni prozor kroz koji gledamo užas i patnju Palestine, bol, krv i suze ove napamćene zemlje, koja je danas velika tamna mrlja na savjesti čovječanstva. Čini se da zlo ovoga doba pobjeđuje dobro i da je za normalne ljude sve manje nade. Upozoravao je davno na to arapski pjesnik Sulejman al Fulejhi:
„U ovo prevrtljivo doba
u bajonete izrasta klasje,
u koplje izrasta vitko granje,
u štitove izrastaju glatka lica
i ruže postaju bajonete.“
Mehmed Imamović je do sad slikao svjetlost, slikao je radost života. Ovoga puta naslikao je mrak. Crna boja na Mehmedovim platnima, koju slikari ne koriste često, pogotovo ne na ovaj način, boja je patnje, straha, i bola, boja džehenemskog ponora, boja smrti, to je tamni bunar u kojem umire savjest svijeta. Nakon gledanja ove izložbe svako od nas će biti drugačiji nego što je bio. Jer, svaka prava slika oblikuje posmatrača, na način na koji velika književna djela oblikuju čitaoca. Borhes je napisao da svaki pisac stvara svoje prethodnike. Nakon čitanja svake prave knjige mi drugačije vrednujemo sve što smo pročitali do tada. Tako je i u slikarstvu. Radomir Konstantinović je zapisao:
„Posle apstraktnog slikarstva gledaju se i slike iz ranijih epoha sasvim drugačije, i to u toj meri, da bih mogao da tvrdim kako ih ovo iskustvo apstrakcije toliko otkriva na nov način, da one postaju gotovo drugačije. Posle apstrakcije, koju je inicirao Sezan, svojim razbijanjem predmetnosti, ni Sezanove slike koje još čuvaju predmet, nisu za nas više ono što su bile.“
Hoće li za nas, nakon Mehmedovih slika, slikarstvo ikad više biti kao što je bilo? Ako zavirimo u njih dovoljno duboko, hoćemo li ikad više biti isti?
Brutalni prizori iz palestinskog džehenema uče nas da život nije šareno cvjetno polje, već nešto sasvim drugo. Te slike nas udaraju u lice snagom koja nas budi, vuku nas u svoje tamne dubine i ne daju nam mira i ne daju nam sna. Ne može se spavati u dugoj palestinskoj noći koja pada na naša srca. Mehmedove slike ispisuju, na svoj način, novu „Gerniku“, čuvenu sliku Pabla Pikasa, koja svojom jednostavnom crno-bijelom koloraturom unosi u dušu posmatrača nepojmljivi užas smrti i razaranja. Takav mrak samo se suzama može naslikati.
Zgusnuti likovni izraz, dinamika prizora, namjerno koloristički redukovana, burna dinamika pokreta unutar slike, sve to čoini da se Mehmedove slike nižu kao kadrovi jezivog dokumentarnog filma kojeg gradi neka nevidljiva, svemoguća sila. Pola Valerija je svojevremeno užasnula slutnja da neko drugi piše njegovom rukom, da tom rukom ne upravlja on sam. Ko vodi ruku slikara koji na platnima ispisuje iskonsku, duboku, nepreglednu patnju djece kojoj bezdušni svijet ne dozvoljava da odrastu? To je mogao naslikati samo onaj ko takvu patnju poznaje. Mi, nedužne žrtve iz rata protiv Bosne, mi, koji smo preživjeli sličan mrak, razumijemo sintaksu boja koje slikaju bol. Otuda, kao dio ove izložbe, u cjelini posvećene Palestini, gledamo i sliku Arkanovog vojnika koji čizmom udara u glavu mrtvu ženu na pločniku Bijeljine. Ta čizma udarala je, sve u istom ritmu, glave mrtvih ljudi svuda po Bosni i Kosovu, a sad ih udara u Palestini, toj velikoj rani svih nas. Zlo ne odustaje.
„Njegov plamen živi na našim svijećama,
njegova mržnja živi u našim suzama“,
napisao je irački pjesnik Bedr Šakir al Sejab.
Ali, u ovoj tami naći ćete i jednu drugačiju sliku: mlada, lijepa mis Palestine, koja svojom ljepotom ruši mrak oko sebe, kao što su Sarajke, usred strašne opsade grada, svojim prkosom i svojim ponosnim hodom rušile trijumf zločinaca sa okolnih brda. To je trag života, svjetlost optimizma, nada u bolje dane, to je cvijet koji čini da cijela pustinja dobije jednu drugačiju dimenziju.
Palestina je u našim srcima, Palestina bola i suza, Palestina kao metafora patnje. Ali i Palestina koja će preživjeti i ponovo se dići prema suncu, kao neuništivi cvijet u svjetlosti pustinje. Palestina forever.
