Ne može se uništiti ono čemu je suđeno da traje vječno

Piše: Ernest Bučinski

Danas, kada nakon 23 godine Ferhadija svijetli i sija više no ikada, postaje svima jasno da se na silu ne može oteti ništa što je tuđe. Ne možeš nekom oteti ni kamen, a kamoli cijeli grad. To su kriminalci trebali da znaju i prije, pa ne bi zalud trotil trošili i prepadali stanovništvo za vrijeme rata. Jer najjača eksplozija koju su Banjalučani tokom rata osjetili jeste ta eksplozija koja je odjeknula prilikom rušenja Ferhadije nesrećnog 7. maja 1993. godine

Ferhadija je bila simbol Banja Luke u svim državama u kojoj se ovaj grad nalazio, od Osmanskoga carstva, preko Austrougara, Kraljevine SHS i SFR Jugoslavije, pa do danas kada se kao ne zna u kojoj se državi ovaj grad nalazi, a znamo da vrlo dobro da je to Bosna i Hercegovina.

Pogledaj pasoš, skote, šta piše na njemu, pa ćeš znati kojoj državi pripadaš!

I baš zato što je bila i ostala simbolom Banja Luke i neizbježan detalj na svakoj razglednici na kojoj je pisalo Banja Luka, Ferhadiju i jesu srušili oni koji su uspostavili ratne štabove u gradu na Vrbasu, zauzevši ga i oduzevši ga od svih onih koji nisu njihove političke razvratnosti, ideologije, vjerske konfesije i etniciteta. Nisu to uradili Srbi – bili su to ESDEESOVCI. Oni su formirali po Banjaluci svoje brigade odmah početkom 1992. godine i zauzeli sve što se zauzeti može, a u tome im je svesrdno pomogla JNA koja je brzo prerasla u VRS. Seljoberi su se sjatili sa svih strana i uz pomoć domaćih snaga sjebali grad i politički i kulturno.

Je l’ ovde nešto bilo srušeno: Dodik se raspituje, neobavešten

Danas je isti taj SDS opozicija, ali za vrijeme rata je vladao kao sumanut, pretvorio se u pokret i nije mu bilo ravnoga u ludačkoj namjeri da osvoji cijelu državu BiH. Bili su premoćni, a njihov čupavi predsednik Radovan Karadžić je dirigovao sa Pala i davao im instrukcije šta da čine ovi podno Manjače. I učinili su jednoga jutra i tu direktivu. Sedmog maja su uništili do temelja simbol Banja Luke Ferhadiju i odvezli je na deponiju.

Bila je to zločinačka i kriminalna ilustracija kulturno-političkog silovanja Banja Luke i Banjalučana.

Ferhadija nije bila samo muslimanska i islamska, ona je bila banjalučka džamija, a pošto oni koji su zavladali ovim gradom (i vladaju njim već skoro trideset godina) ne vole ovaj grad i nikada ga voljet neće, morali su da se istresu – da zatru sjeme svemu onom što je banjalučko.

Banja Luka je i dan danas za ove koji hodaju Gospodskom nepoznanica i turska mahala, iako su Turci odavde otišli prije par stotina godina, a nema mnogo ni onih koje “Turcima” zovu.

Vremenom sam skontao da je za seljobere riječ “Turčin” sve ono što je njima mistično i nepoznato. Danas se manje koristi ta riječ, ali za vrijeme rata devedesetih biti “Turčin” značilo je biti otpisan za vjeke vjekova, pa makar u sebi nemao ni kaplju turske krvi. Ali ne radi se tu o DNK analizama, već o tome da se čovjek na silu svrsta u protivnika i neprijatelja kako bi nasilnik imao izgovor da čovjeka protjera i otme mu imovinu.

Danas, kada nakon 23 godine Ferhadija svijetli i sija više no ikada, postaje svima jasno da se na silu ne može oteti ništa što je tuđe. Ne možeš nekom oteti ni kamen, a kamoli cijeli grad. To su kriminalci trebali da znaju i prije, pa ne bi zalud trotil trošili i prepadali stanovništvo za vrijeme rata. Jer najjača eksplozija koju su Banjalučani tokom rata osjetili jeste ta eksplozija koja je odjeknula prilikom rušenja Ferhadije nesrećnog 7. maja 1993. godine.

Ne može se uništiti nešto čemu je sudbina da traje vječno.

I kao što se Ferhadija obnovila i stala ponovo na svoje noge, tako će i ova zemlja Bosna i Hercegovina da ispliva iz mulja i taloga zla. Jer Ferhadija koja se kao feniks uzdigla nad pepelom i jeste simbol obnove i razvoja Banja Luke i Bosne i Hercegovine.

Dokaz da dobro pobjeđuje zlo.

 

(e-novine.com)