Piše: Jusuf Trbić
Moram priznati da mi je već preko glave naše politike i političara, a posebno pogane retorike koja ključa u javnom prostoru, kao izraz histeričnog nacionalizma bez mjere i granica. Je li moguće da se ponovo govori o odbrani hrišćanske Evrope od bosanskih muslimana, o nemogućnosti da narodi žive zajedno, o vjekovnoj mržnji, o Bošnjacima kao Turcima, o podjeli Bosne i ujedinjenju svih Srba u jednu državu… Retorika Milorada Dodika dostigla je takav nivo mržnje i provokativnosti, da to, vjerujem, nije zabilježeno u Evropi od Drugog svjetskog rata do danas. I on tako radi neprekidno, godinama, u tolikoj mjeri, da je to već postalo uobičajeno, da je normalizovano, pa kao da nikome više ne smeta. Čak ni sudijama i tužiocima. Čak ni prošlim i budućim žrtvama.
Ovih dana mnogi novinari se prisjećaju nekih od Dodikovih najžešćih izjava proteklih godina, a njih treba pamtiti, jer, u devedesetim godinama, kad je krenula dehumanizacija muslimana, kao ideološka priprema za rat, nismo na takav govor obraćali dovoljno pažnje. Pa znamo kako se završilo.
Sad već davne 2008. godine Dodik je izjavio: „ Nama je neprihvatljivo da nam sude muslimani“, pa smo slušali o hodžama koji „arlauču“ sa džamija, a kad pravosuđe nije na to reagovalo, nastavilo se pričom o muslimanima kao konvertitima, da bismo došli do „balija iz Sarajeva“ i izjave da „niko ne laže gore od Turčina“, iz novembra prošle godine. Prilikom posjete SAD-u početkom februara ove godine, Dodik je nastojao uvjeriti one koji ga slušaju kako je u BiH na djelu sukob nedužnih Srba i krvoločnih muslimana, koji su opasnost za Evropu i cijeli svijet. Pored ostalog, izjavio je i ovo: „Od nas pokušavaju da naprave da smo manjina u većinskom okruženju muslimana. Ti muslimani su saradnici Irana i veliki protivnici Izraela i Jevreja. U Drugom svjetskom ratu su bili na strani Hitlera i organizovali su koncentracione logore za moj narod. Kuriozitet tog vremena je činjenica da su oni organizovali koncentracione logore za djecu. Djeca su odvajana od majki i slana u logore. Četrdeset i pet hiljada djece je umrlo u tim logorima.“
Očigledne i nevjerovatne laži njemu ni malo nisu smetale. Ali, ni to nije bilo dovoljno, pa je otvoreno pozvao na sukobe. Svi mediji su zabilježili njegovu izjavu na dan ponovljenih izbora za predsjednika entiteta: „Mi hoćemo da kažemo da smo svjesni naših neprijatelja i ja hoću da ovaj narod zna da neprijatelju svaki dan moraš nanijeti neki gubitak jer ti je neprijatelj. A muslimani, muslimansko Sarajevo je naš neprijatelj“.
Da li je moguće da smo došli do priče o neprijateljima? Prisjećam se kako su pripadnici Vojske RS-a, početkom 1992. godine, potpisivali zakletvu „da će se boriti do uništenja neprijatelja“. A neprijatelj, zna se, bili su Bošnjaci, tadašnji muslimani. Svi, bez izuzetka.
Jesmo li ponovo na pragu devedesetih?
Onaj koji pamte te godine, lako će prepoznati isti govor u javnom prostoru, iste formulacije, uvrede i poruke, i vidjeće istu rasističku dehumanizaciju čitavog jednog naroda. To je bila ideološka priprema planiranog velikog zločina – etničkog čišćenja i genocida. Muslimani su u toj sveobuhvatnoj ideološkoj ofanzivi prikazani kao ne-ljudi, kao ljudski otpad, kao „kvaran genetski materijal“, kako je govorila Biljana Plavšić, kao ostaci okrutnih turskih hordi, koji ne pripadaju evropskoj porodici naroda, a islam je, u interpretaciji crkvenih ljudi, prikazan kao bolest koja se mora odstraniti. Sve je to stvorilo atmosferu žestokog neprijateljstva prema muslimanima, i to je bilo opravdanje za sve buduće zločine, za koje je Srpska crkva unaprijed dala moralni oprost, jer se čine u ime srpstva.
Stav da narodi više ne mogu živjeti zajedno, nakon vremena nacizma, ponovo je odjeknuo našim prostorima i bio je široko prihvaćen. Američki autor Norman Cigar kaže: „ Potreba da se Muslimani predstave u skladu sa ovim obrascem bila je u velikoj mjeri u službi određenih političkih ciljeva, čije ostvarenje je ometalo prisustvo Muslimana i drugih nesrba. Nakon izolovanja čitave muslimanske zajednice, svi kasniji koraci koji su poduzimani protiv Muslimana, i bili su u skladu sa političkim ciljevima Beograda, dobivali su zato legitimitet i opštu podršku.“
Tu opštu podršku vidimo i danas. Mali je broj srpskih javnih ličnosti koje su osudile takav Dodikov rječnik, a na drugoj strani, u Federaciji BiH, mediji i političari uglavnom ovu verbalnu bujicu objašnjavaju time da Dodik skreće pažnju sa stvarne situacije i ustupaka koje mora učiniti na zahtjev Amerikanaca. Što nije daleko od istine. Ali, svi pri tome zaboravljaju važnu činjenicu: ovo je snažan podstrek daljoj radikalizaciji ljudi, pogotovo mladih, kojima se već četiri decenije mozak puni lažnom istorijom, nacionalnim mitovima i mržnjom prema drugima i drugačijima. Mi, koji živimo u entitetu RS, svjedoci smo te mržnje i netrpeljivosti, zbog koje se Bošnjaci, Hrvati i drugi nesrbi u ovom entitetu osjećaju kao građani desetog reda. Ovo masovno pranje mozga itekako je dalo rezultata, u to se svako može uvjeriti čak i letimičnim pogledom na reakcije na facebooku. Hana Arent je zapisala: „Najsigurnija dugoročna posljedica pranja mozga je osobena vrsta cinizma – apsolutno odbijanje da se povjeruje u ma kakvu istinu, bez obzira na to koliko je dobro utemeljena ova istina“.
I kad neko ponovo, kao u devedesetim godinama, govori o neprijateljima protiv kojih se treba boriti, o sukobima i odbrani Evrope, o Turcima i hrišćanima, o rasnim razlikama među narodima, o ugroženosti i mržnji, mi, koji i dalje u entitetu RS dijelimo istu zemlju i isto nebo sa ostalima, pitamo se: šta nam donosi sutra.
A odgovora, bar za sad, nema.
