- Piše: Jusuf Trbić
(Prikaz nove knjige Dragane Kurjaković “Moje parče neba”)
U pismu Oskaru Pollocku iz 1903. godine Franz Kafka konstatuje: „Mnoge knjige su kao ključ nepoznatih dvorana vlastitog dvorca“. Kad piše, pisac otkriva i sebe i druge, jer svako je množina, u svakome od nas kriju se drugi, svako se sastoji od mnoštva, od poznatih i nepoznatih ljudi i sredine u kojoj je gradio svoj život, od radosti i tuge, i, kako je govorio Martin Hajdeger: „Svako je drugi, a niko nije on sam“. Redajući svoje male ispovijesti, svoje slike iz djetinjstva, mladosti, tegobnog života ili iz sna, Dragana Kurjaković ispisuje toplu, raznobojnu, sjetnu i nadasve iskrenu priču, koja počinje kao niz slika, kao knjiga priča, da bi postepeno prerasla u roman o izgubljenom zavičaju. Svaka priča otkriva po jedan nepoznati kutak u lavirintu njenog vlastitog života, po jednu zaboravljenu sobu u kući u kojoj sjećanje caruje. Fragmentarnost teksta, razuđena kompozicija i svojevrsno filmsko kadriranje uspomena ne donose jasnu i čvrstu fabulativnu nit, već ispisuju svojevrsnu literarnu arabesku koja se širi u svim pravcima. Ali, iskrenost koja isijava iz svake riječi i subjektivizirana pozicija naratora, koji, u skladu s modernim književnim pravilima, ni u jednom trenutku ne glumi nekadašnjeg „sveznajućeg pripovjedača“, doprinose ubjedljivosti emocije kojoj je podređena svaka slika, od početka do kraja. Uostalom, naučili smo od Kierkegaarda da je samo subjektivnost istinita.
Knjiga „Moje parče neba“ podsjetila me je na nezaboravni lirski roman u odlomcima „Sivac i ja“, španskog nobelovca Juana Ramona Jimenesa, nestvarno lijepi portret djetinjstva i vremena kojeg više nema. Ali, Draganina knjiga je i svojevrsna posveta zavičaju, prognanička elegija, oda rodnom gradu i njegovim ljudima, simfonija uspomena, pisani film o nostalgiji i prolaznosti života. Ako je tačno da je i pisanje jedna vrsta izgnanstva, Dragana Kurjaković je ispisala priču o dvostrukom izgnanstvu: onom pravom, u devedesetim godinama prošlog vijeka, nakog agresije na našu zemlju i gorkog i turobnog bježanja pod tuđe nebo i u tuđu kožu, i izgnanstvu u tekst, u sjećanje na lijepe i gorke trenutke, na ono što je bilo u životu ili u snovima. „Sanjao sam ne spavajući, čak i ne budeći se“, zapisao je buntovni pjesnik Antonio Machado.
Dragana Kurjaković piše sa sjetom o svom djetinjstvu, o ljudima s kojima je živjela, stvarnim ljudima koji su je darivali dobrotom, i, bez ikakve gorčine, o onima koji su bili drugačiji. Njena ispovijest je jednostavna, topla priča o uspomenama, koja ne robuje nikakvim književnim kanonima i ne kopira nikoga, i zato, već na prvi pogled, otkriva iskrenost koja nas zapljuskuje od prve do posljednje riječi. Njene slike podsjećaju na filmski jezik, a njihov slijed na uravnoteženu filmsku montažu, na mali, bijeljinski „Amarkord“, koji isijava nježnošću, toplinom i sjajem. Ova knjiga sjećanja je svojevrsni album, čije se stranice listaju rukom čitaoca, a ne pripovjedača, jer u ovakvoj ispovijesti čitalac nije samo posmatrač, već onaj koji napisano nadograđuje sopstvenim sjećanjima. Draganine priče iznose na svjetlo dana ono što je zajedničko većini nas: tugu za izgubljenim djetinjstvom, žal za zavičajem, suzu nad provalijom vremena u kojoj se postepeno utapamo, a ne možemo to spriječiti.
Svaki ovakav zapis je pobjeda nad pustinjom zaborava, koja sve nas čeka na kraju puta.
„…Ima l* veće sudbe
nego biti prah
od kojeg zaborav je stvoren“,
napisao je veliki Borhes. Ima, rekli bismo, to je bjekstvo od sudbine u tekst, u napisano, u zabilježeno, a, kao što Bulgakov rekao, samo rukopisi ne gore. Zapisano sjećanje je dug koji pisac ima i prema sebi i prema drugima, i prema rodnom gradu, i precima i potomcima. I to sjećanje nam otkriva ono što je većina nas već zaboravila: da postoje normalni, obični, topli ljudi koji čine dobro drugima, da postoje sokaci, ulice i avlije u kojima ne stanuje savremena naša etno-religijska, plemenska svijest, koja počiva na strahu, na površnosti, na jeftinoj mitologiji, na strategiji haosa, na podjelama, na gradnji zidova prema drugima i drugačijima, na programiranom zaboravu svega što je bilo dobro i vrijedno. Da postoje neka druga vremena i neke drugačiji ljudi, koji su svijet mjerili koracima ljubavi a ne mržnje, da postoji svjetlost koja tinja u svakom normalnom čovjeku, samo je treba naći.
Povratak u sjećanje je produžetak djetinjstva, jer u svakome od nas vječito živi dijete koje sanja. Dragana u svojim pričama sanja zlatno doba, drage ljude, sjajnu prošlost, muziku radosti. Sanja zavičaj, kakav je nekad bio. Tuga za rodnim gradom, za svakog prognanika, jeste vječita kob za koju lijeka nema. Od kućnog praga nema veće planine, i kad se ta planina jednom pređe, povratka više nema. Majevica se izdiže na pola puta između Bijeljine i Tuzle, dva susjedna grada u istoj zemlji, i dijeli ih nepovratno na dva odvojena svijeta, na dvije tuđine, na dva neba, koja su tako blizu, a tako daleko. Ta odvojenost, apsurdna i neprirodna, danas je paradigma bosanskog bića, isječenog krvavim makazama i ugušenog u živom blatu primitivnih balkanskih nacionalizama. A onaj ko je izbačen iz sopstvene kože, mir može naći samo u sjećanjima, u onome što je bilo i nikada se više neće vratiti. Ako i tada nađe snage da sanja i da zapisuje, učinio je veliku stvar i za sebe i za druge. Jer, što bi rekao jedan stari francuski pjesnik, jak je onaj kome je cijeli svijet zavičaj, ali je savršen samo onaj kome je cijeli svijet tuđina.
Dragana Kurjaković je ispisala svoje snove, jednostavno, čitljivo, iskreno. Ti snovi su cio njen svijet, ono što samo njoj pripada. Sve ostalo je prolaznost. I zato bi moto ove knjige mogli biti stihovi koje je ispisao njemački pjesnik Gunter Eich:
„Zatvori oči,
pa što vidiš,
to pripada tebi“.
Čitalac koji dijeli istu čežnju za nekadašnjim zlatom, za ugašenim svjetlom, za izgubljenim zavičajem i prohujalom mladošću, lako će naći sebe u ovoj knjizi. Svi ostali mogu se baciti u tople vode snova, pa dokle doplivaju.
……………………..
Nova knjiga Dragane Kurjaković se može nabaviti u našem „Preporodu“, cijena knjige je 20KM. Moguće je knjige poslati na adresu kupca brzom poštom. Sve informacije možete dobiti na telefon 065/787-032 ili na e-mail preporodbn@gmail.com.
