Pravda u službi politike

86

Piše: Gordana Katana

Koliko je pravosuđe u Bosni i Hercegovini nezavisno? Jesu li sudije i tužitelji u službi građana ili političkih centara moći? Ova se pitanja malo, malo otvaraju u javnosti, a tvrdnje djelitelja pravde da je dijele samo po zakonu sve češće bivaju demantovane odlukama koje donose. Tako se desilo i polovinom ovog mjeseca. Osnovni sud u Kotor-Varoši u obnovljenom postupku odlučujući po tužbi učenika bošnjačke nacionalnosti protiv Osnovne škole “Sveti Sava” iz Vrbanjaca zbog diskriminacije u obrazovanju ponovo je istu odbacio kao neblagovremenu.

Dvogodišnja borba Bošnjaka, povratnika u Vrbanjce, da njihova djeca imaju pravo da uče maternji jezik i slušaju nastavu iz nacionalne grupe predmeta vraćena je na početak. Uzalud je Okružni sud u Banjoj Luci prvostepenu presudu Osnovnog suda Kotor-Varoš poništio. I utvrdio da ne može biti zastare diskriminacije koja traje u kontinuitetu. Pravo, pravda i zakoni, ravnopravnost i konstitutivnost naroda, u kontekstu te presude postaju tek puke fraze. Presuđujući kotorvaroški sud osluškivao je isključivo šta o ovom slučaju misli vlast Republike Srpske. I kakva će se presuda vlasti svidjeti. A vlast ovog bosanskohercegovačkog entiteta presudila je još u septembru 2013. godine kada je kategorično odbila da se i u Osnovnoj školi u Vrbanjcima primijeni međuentitetski privremeni sporazum o pravu na izučavanje nacionalne grupe predmeta učenika srpske nacionalnosti u Federaciji BiH, odnosno bošnjačke i hrvatske u RS-u.

Ovaj sporazum, koji je na snazi već trinaest godina, u RS-u se primjenjuje u 20 osnovnih škola. I u njima je implementiran bez ikakve buke, uz saglasnost i Ministarstva prosvjete RS-a i lokalnih zajednica. Otuda je i pitanje šta je to vlasti RS-a opredijelilo da se baš na stotinjak djece iz Vrbanjaca odluči inatiti. Bivši ministar prosvjete RS-a Goran Mutabdžija odluku je obrazlagao tvrdnjom da se Sporazum ne provodi u Federaciji BiH, da su učenici srpske nacionalnosti diskriminisani. Ono što je pritom zanimljivo jeste da je Mutabdžija spominjao Sarajevo, Zenicu, Tuzlu. I da ni jednom riječju nije spomenuo kantone u kojima HDZ zajedno s odbornicima SNSD-a već godinama dijeli vlast i gdje je i najveći broj Srba povratnika. Najavljivao je Mutabdžija i organizovanje sastanka predstavnika ministarstava obrazovanja RS-a, Federacije BiH i kantona na kojem bi se donijele odluke da se Sporazum provodi pod jednakim uslovima u cijeloj BiH. No godina i više je prošla a do sastanka nije došlo. Nije ga inicirao Mutabdžija, a ni predstavnici federalne Vlade nisu bili zainteresovani da se ova tema otvori.

I dok su djeca ni kriva ni dužna umjesto u školskim klupama sjedila u kućama, a roditelji cijelu školsku 2013/2014. godinu svakodnevno pred školom u Vrbanjcima protestovali tražeći ista prava za svoju djecu kakva imaju i njihovi školski drugovi Srbi, cijela ova situacija koristila se za novi vid političkog prepucavanja SNSD-a i SDA. Jer ušlo se u predizbornu godinu, i na način na koji naši političari politiku doživljavaju, sva sredstva u borbi za vlast su dopuštena. Tako je Mutabdžija za SNSD kupio političke poene prijetnjama da će obustaviti primjenu Sporazuma u svim školama u RS-u, a političari SDA koji su pretendovali na bošnjačke glasove u RS-u u Vrbanjcima su bili i vareni i pečeni. Obilazili su roditelje, sastajali se s lokalnim imamom, dovodili tamo i Abdulaha Sidrana i Džemaludina Latića. Ali izbori su prošli, počela je i nova školska godina, a djeca i roditelji ostali su prepušteni sami sebi. Odlučni u namjeri da se borbom za jednakopravnost svoje djece izbore da nikada nijedno dijete u BiH ne prolazi kroz istu situaciju izabrali su, ne sretno, ali jedino moguće rješenje. Djeca umjesto redovne, sada pohađaju instruktivnu nastavu u Medžlisu Islamske zajednice koja se odvija po nastavnom planu Osnovne škole 1. mart iz Jelaha. U januaru ove godine položila su razredne ispite iz prethodne školske godine. Čekajući novu sudsku presudu bili su uvjereni da će agonija njome biti okončana i da će se život vratiti u normalu. Ali briga sud za djecu, briga ga za ljudska i dječija prava. Važna je vlast, koja nažalost svoju dominaciju demonstrira na onim najslabijim.

Vrbanjci su siromašna zajednica jednako siromašne opštine. On što je zajedničko tamošnjim stanovnicima bez obzira na nacionalnost je nezaposlenost i svakodnevna borba za golu egzistenciju. Koja ponekad zavisi i od skromnog, ali sigurnog dječijeg dodatka koji je bio ukinut roditeljima koji su djecu odbili slati u školu. Stoga se tridesetak djece prošlog septembra vratilo u školu. A roditelji prihvatili da se obrazuju u sistemu koji daje ekskluzivitet monoetničkom pristupu istoriji, pravoslavnoj vjeronauci i srpskom jeziku ne nudeći prostor za druge i drugačije. Ali ni to nije bilo dovoljno vlasti. Sada, koje li ironije, na adrese onih koji su djecu vratili u školu stižu sudske kazne jer djecu nisu prošle školske godine slali na nastavu. Uz 250 maraka tu su i sudski troškovi. Koji će u ukupnom iznosu daleko nadmašiti godišnju visinu dječijeg doplatka.

Izbori su bili i prošli, a oni kojima su usta bila puna Vrbanjaca, jednakopravnosti, zaštite bošnjačkih nacionalnih interesa sada imaju preča posla. Za to vrijeme iz Vrbanjaca polako se, u tišini iseljavaju bošnjačke porodice. Da svojoj djeci i sebi nađu neko bolje mjesto za život.

 

(oslobodjenje.ba)