Piše: Zlatko Dizdarević

Divio sam se uvijek vizionarima.

Ljudima što su vidjeli dalje od pametnjakovića koji su vjerovali da je postojeći svijet samo onaj oko njih, u vlastitoj mahali, viđen iz njihove perspektive. Veliki su znali šta je bilo pa zato i šta može biti. Na svijet su gledali iz ptičije perspektive, a ne iz žablje. Ovih dana prijatelj me podsjetio na čudesno vizionarske riječi Branka Horvata, doktora ekonomije, profesora, nesuđenog nobelovca, genija iz Zagreba. S kraja onog vijeka kada su nam u raspadu novi spasioci obećavali i zlatne kašike, naslutio je: “Doći će dan kada će nam se u ekonomiju uvući neznalice i plaćenici stranih konzorcija i korporacija. Doći će dan kada će svoje ljude imenovati premijerima i državnicima. Taj dan biti će sprovod naše suverenosti i demokracije. Taj dan biti će sprovod naše slobode, prava radnika i svijeta koji smo poznavali. Taj dan doći će skoro, a mi ćemo ga slaviti kao državni prtaznik.”

Eto baš tako, čudesno tačno.

Dr. Branko Horvat nije bio baba gatalica. Bio je naučnik, znao je šta je bilo, šta se dešava i zato – šta će biti. To nije bila ideologija ili naručena mudrost. Niti pametovanjem do vlasti. Nije tražio medije da mu se dive slutnjama o budućnosti. Zato je čest gost pred kamerama, potkraj života, imao kod Željka Malnara, avanturiste koji se na drugim prostranstvima nakupio širine i slobode. Dr. Horvat je otišao a predskazanje obistinilo i za njegovu novu državu, ali i za cijeli današnji svijet. Posebno o “pravu radnika, demokracije i naše slobode…”

Nije dočekao vizionar ni da vidi koliko je o svemu što nas je snašlo lako lagati. Gledati jedno a govoriti drugo. Izmišljati kobajagi istine. Imati za  svjedoke istorije  petljance i manipulatore. Pisati istoriju koje nema i gurati pod tepih postojeću koja se više ne štampa. Nije vidio Horvat ni kako se mjera događaja ne utvrđuje u medijima vjerodostojnošću nego brojem “lajkova” i “klikova”. Neka ih je što više, pa makar i povodom vijesti o događaju kojeg nije bilo. Od toga se živi a i narod voli kad se zašilji. Neka naroda. K’o da je bitno što na nepriznatoj prošlosti nema ni zaslužene budućnosti.

Na terenu surove politike što oblikuje svijet i život, slutnje nisu vesele. Nekada su o činjenicama  važila koliko-toliko pisana pravila. Crnjanski je u Embahadama, govoreći o diplomaciji, pisao: Sve istine nisu za kazat’, ali se lagati ne smije… Danas se notorne istine ne kazuju ali se proizvode groteskne laži. Nauka i tehnika tu pomažu do besvijesti. Evo se i Saudijci pozivaju kao lideri “miroljubivih” islamističkih falangi na konferenciju o Siriji u Ženevi. Šta ima veze što su ih i sami Amerikanci pominjali kao ključne  u podržavanju terorizma u regionu. Pa i povodom 11. septembra u New Yorku.

Zdrav razum kao da pripada prošlosti. Pa se prošlost i istorija onda preskaču, da bi se zavarala budućnost. Ili bar slutnja o njoj. Najmanje tri primjera tog preskakanja istorije iz manipulatorskih razloga, posljednjih godina bodu oči.

Prva je priča o terorizmu. U globalnoj percepciji svjetske javnosti, savremeni fenomen je nastao onog 11. septembra 2001. godine. I izveli su ga muslimani. Koji, nijanse nisu bitne. Kao ni more “tehničkih” detalja koje je nauka dovodila u pitanje, u najmanju ruku. Kad je ciljana suština nadvladala u javnosti, počelo je šuškanje o pripadnosti većine atentatora  Saudijskoj Arabiji. Objavu stranica izvještaja o tome s njihovim imena zbranio je G. W. Bush. Razni drugi političari zabranili su činjenice o deceniju ranijem formiranju terorističkih, talibanskih jedinica za “posao protiv Sovjeta” u Afganistanu. Isto je i sa  činjenicama o instaliranju Osame bin Ladena na čelo Al Qaede na istim prostorima. Censurisanje istorije. Kao i formiranje začetaka ISIL-a uz pomoć opet tamošnjeg igrača Al-Zarqawia, i malo kasnije Saudijske Arabije pa Turske… Valja prodati novu budućnost temeljem drukčije prošlosti.

Druga priča je ova o “odjednom izbjeglicama”. Još niko nigdje nije ozbiljno, javno, na međunarodnom planu, otvorio validnu raspravu o razlozima, motivima, ciljevima stvaranja i pokretanja lavine izbjeglica prema Evropi. I postavio pitanje, kako to da ih nije bilo prije “arapskog proljeća” koje nije ni u čemu obećanom uspjelo, osim u razaranju onih koje je trebalo obasjati sunce slobode. A kada je Evropa pokazala svu svojubezidejnost pred opasnošću od izbjeglica, podignute su na noge sve moguće “desnice” u odbrani – ljudskih prava! Istorija se danas bavi spašavanjem zapadnih guzica i sakrivanjem – prave istorije.

Treća je priča o ratnim zločinima u nas i amneziji spram činjenice da je Haški tribunal samo i isključivo mehanizam Daytona. Umjesto sprečavanja genocida obećao je pravdu i pomirenje, a nema ih. I doveo do realnosti  koju je  Horvat naslutio vizionarski. Jer nije ništa preskakao. Da su one optužene, njih 161, htjeli da uhvate odmah, nijedan ne bi bježao duže od mjesec dana. Kao što nisu ni teroristi iz Pariza, Bruxellesa, New Yorka itd. Oni iz Iraka, Sirije, Libije… još bježe i bježat će do kraja života. Da su ovi “naši” uhvaćeni odmah, bilo bi kakvog-takvog smiraja žrtvama i njihovima. I šanse za sve. To se, eto, nije smjelo. Interes kaže da mržnju treba uzgajati i održavati, pričajući da to nije tako. Preskačući ono što priča o prošlosti drukčije. I uči šta će biti. Ovako, valja zaboraviti šta je bilo da se ne uči iz toga, i ne zna šta će biti, da bi se lakše i dalje lagali.

Dok ne bude.

 

(radiosarajevo.ba)