Piše: Jusuf Trbić
Jednog od bivših logoraša našao sam u Sent Luisu, u američkoj državi Misuri, u gradu sa preko 6o hiljada Bosanaca. Ugledan čovjek, poznat među zemljacima, zastao je kao ukopan kad sam mu rekao o čemu želim da razgovaram s njim. Ipak je pristao, uz molbu da mu ime za sad ne pominjem, jer mu familija još živi u rodnom Brezovom Polju.
« U Brezovom Polju smo živjeli sve do tog 17. juna. Znali smo kakve su se strašne stvari događale u Bijeljini, u Zvorniku, Bratuncu, Vlasenici, pa onda tu, u Brčkom, ali, bili smo bespomoćni. I kod nas su počele pristizati izbjeglice, najviše ih je bilo iz Vlasenice. Toga dana pozvali su nas sve da dođemo pred školu. Tamo su odmah odvojili žene i djecu od nas, a nas četvericu, mene, mog brata, jednog rođaka i komšiju, postrojili pored zida. Ubacili su nas zatim u kombi i odvezli u Luku u Brčko. Počelo je saslušanje. Oni ispituju, a mi ne znamo ni šta nas pitaju, ni šta treba da odgovaramo. Znaš, svi smo mi srpskim vlastima predali oružje, znali smo šta nas čeka nakon Bijeljine i ostalih mjesta ako nam nađu štagod. Pa ipak, o oružju su nas najviše pitali. Nakon dva sata doveli su i mog oca, imao je tada 59 godina i bio slabog zdravlja. Krenulo je svakodnevno maltretiranje, a onda, 6. jula, prozovu nas 159, kažu da idemo u razmjenu. Razmijeniće nas za osam mrtvih i četiri živa četnika. Nama lahnu. Ali uzalud smo se ponadali. Tri dana smo čekali, a onda nas postroje i podijele nam lične karte koje su nam ranije oduzeli. Krenemo prema Brezovom Polju, pa produžimo prema Bijeljini. Sjećam se kao sad : na raskrsnici, na izlazu iz Bijeljine, tamo gdje se skreće za Batković, u izlogu neke prodavnice stoji veliki natpis : «Zabranjen ulaz psima i Muslimanima».
A onda smo stigli pred vrata pakla.
Izvodili su nas u grupama po deset. Najprije smo morali izvaditi i predati sve iz džepova, a onda smo morali kroz špalir. To je bilo nešto najstrašnije što sam do tada u životu vidio. Na svaka tri metra stajao je po jedan vojnik, a u rukama mu puška, batina, šipka, pendrek, debela žica, i udaraju krvnički. Ja sam pokušao da protrčim kroz špalir, da bih primio što manje udaraca, ali nije pomoglo. Pri kraju sam pao. Podigli su me, pa me vratili nazad. Po meni su pljuštali udarci, krv mi se prosula u oči, užasni udarci sijevali su sa svih strana, bol me je sasvim paralisala, koračao sam, teturao, boreći se posljednjim snagama za život. Najzad sam stigao nekako do ulaza u hangar. A na ulazu stoje dvojica. Jedan ima dugi pendrek, a drugi olovnu šipku. I udaraju krvnički. Udaraju tako da je na čovjeku ispred mene pukao pendrek, pa je vojnik počeo nešto da urliče, ali ja više nisam znao za sebe. Sustigli su me neki drugi i zasuli me udarcima, pa sam pao, i bol me sasvim preplavila. Jedva sam osjetio kako me neko uhvatio ispod pazuha. Bio je to jedan od vojnika koji su stajali sa strane. Šapnuo mi je : «Ulazi, inače će te ubiti». On me je dovukao do vrata i ubacio u hangar.
Jedva što sam bio živ. Ali, ono što sam vidio udarilo me u lice poput zida. Na podu je ležalo 500-600 ljudi, svi u krvi, mislio sam da su svi zaklani. Jedva sam, u onom stanju, shvatio da su to oni koji su uspjeli proći kroz špalir. Koliko ih to nije uspjelo, nikad nisam saznao.
Nekako sam se spustio na zemlju. Uskoro je došao jedan bivši brčanski milicioner koji je još imao snage da ide od čovjeka do čovjeka i da mu čisti rane, koliko je mogao. Ja sam bio potpuno slomljen, glava mi je bila razbijena, tako da mjesecima nisam mogao spavati ležeći, nisam mogao nasloniti glavu na zemlju, od bolova. Moj otac je bio tako pretučen, da je izgubio osjećaj za orijentaciju, nije mogao hodati ni stajati u mjestu. Bilo ga je strašno pogledati.
Poslije dva dana su nam obrijali glave, a uskoro su doveli još oko 400 Brčaka. U hangaru nas je bilo 1.680, natrpani kao sardine. Onaj ko to nije doživio, teško može shvatiti. Spavali smo na tankom, prljavom ćebetu, nas 14-15 na 2,5 metra dužine. Mnogi nisu imali mjesta, pa su spavali sjedeći. I ja sam bio među njima. Vjeruj mi, kad neko umre, a to se često dešavalo, onima koji su spavali do njega lahne – moći će se bar malo raširiti.
Tortura je bila užasna, i danas, kad mislim o tome, nije mi jasno kako sam uspio preživjeti. Svakoga dana, tri do pet puta dnevno, izvode nas iz hangara da nas tuku. To su radili krupni, razvijeni momci, goli do pojasa, sa čarapama na glavama. Dovoljno ti je da ih vidiš. Udarali su s uživanjem, poredani u krug oko žrtve, i nije bilo dana da nekoga ne ubiju udarcima.
Jedno veče, oko deset sati, doveli su mladića iz Bijeljine, imao je 21 godinu. Bio je tako strašno pretučen, da je nakon tri i po sata izdahnuo.
Iz hangara su nas istjerivali oko 5 sati ujutro. Bez prestanka su nas postrojavali, pa tjerali da trčimo kroz špalir, to im je bila omiljena zabava. I tako iz sata u sat : udarci, jauci, krv, užas…
Hrana je bila nikakva. Uz to, zabranjivali su nam da peremo porcije. A na nas 1.680 bilo je samo 240 činija i isto toliko kašika. Vrijeme za jelo kratko, otimali smo se za porcije. Po 7-8 puta su jedna ista činija i kašika išle od usta do usta. Bilo je strašno. Ti hangari su imali metalni krov, a ljetno doba, unutra vrućina, ljudi padaju u nesvijest. Po kiši smo morali šetati, a po suncu, po najvećoj vrućini, morali smo biti u hangaru, stisnuti jedan uz drugog.
Uskoro su počele bolesti. Proliv, pa izbacivanje krvi, nemoć. Ja sam uskoro počeo umirati. Spasio me je jedan komšija. Njega su vodili da radi na njivi, pa mi je krišom donio trave koju smo mi zvali konjogriz. To je biljka s puno sjemena. To mi je zaustavilo proliv i krvarenje.
Inače, oko logora smo podizali ograde i velike stogove sijena, da se ne vidi hangar i ono oko njega. Krajem avgusta otvoren je i drugi hangar. Dovedeno je tada 20-30 mladića, Bošnjaka koji su do tada bili u JNA, na ratištima u Hrvatskoj. Njih je postrojio Gligor, dželat među logorskim stražarima, i naredio im da udaraju mog brata. Nakon toga je on sedam dana mokrio krv, ne znam kako je to preživio. Pored Gligora, najgori je bio jedan Bošnjak, takođe rodom iz Brezovog Polja, Fikret Smajlović zvani Piklić ili Pike. Prvo je određen da bude kapo, neka vrsta nadzornika u hangaru, pa pošto se «pokazao», dobio je oružje i postao čuvar. Mnogi su ga zapamtili. Često je dolazio sa rukama umotanim u zavoje, ozlijedio ih je udarajući logoraše, kako se sam hvalio. Najgore je bilo kad dođe pijan. Jednom je tako došao, imao je za pojasom bombu i nož. Izdvojio je Omera, poznavao sam ga, mati mu je bila Brezopoljka, a otac Brčak, bio je tenkista na Vukovaru. Piklić mu je prišao s leđa i udario ga nožem. Probio mu je pluća, krv je šiknula kao iz bunara. Tada su ga, navodno, kaznili, ali se uskoro pojavio ponovo, u uniformi i naoružan, kao da ništa nije bilo. Tada je počeo tući i nas Brezopoljce. Mom ocu je isjekao glavu opasačem i rekao mu, pokazujući na mene : «Onog mlađeg ću ti noćas zaklati». Jedva su ga smirili rođaci koji su bili u logoru.
Gligor je bio još gori. Šta je on bio u stanju da uradi, to ljudski um ne može shvatiti. Ne znam šta je danas s njim, ali takve zvijeri ne bi smjele biti na slobodi. Sjećam se da su Bijeljinca Ferida Zečevića toliko tukli, da je bio potpuno crn. A onda su ga ostavili napolju, na vrelom suncu, da umre. Poslije toga su donijeli mrtvački sanduk, ali je on bio mali za Ferida. Gligor je naredio jednom momku da mrtvacu polomi noge, da mogu da ga uguraju u sanduk. Onda je Gligor pozvao tog momka, pa nam cinično rekao da će da ga kazni zbog toga. Šamarao ga je bajonetom. Od toga ispucaju obrazi s unutrašnje strane, i desni, to budu strašne rane koje danima ne mogu da zacijele.
Uskoro su nas počeli izvoditi na rad. Ali, ako idem ja, otac i brat moraju ostati, da ne bih pobjegao. Ja sam najčešće išao u Janjare, da traktorom vozim hranu za stoku koju su dotjerali iz okolnih muslimanskih mjesta. Najzad je stigao i Međunarodni Crveni krst, pa su neke od nas sklonili, da ih ne vide. Najmlađi logoraš je imao samo devet godina, a najstariji 93. Možete li to zamisliti?
Mene i još pedeset logoraša odveli su u Lopare, da siječemo drva za vojsku. Svako od nas morao je nasjeći i svući s planine po 50 metara drva. Morali smo najmanje 50-60 puta da se penjemo i snosimo drva, to je bilo neizdržljivo. Tu sam bio punih 40 dana. Spavali smo u nekoj školi. Često su dolazili mještani Lopara i našim stražarima nudili pare za nas. Da nas kupe, pa da nas sami zakolju. Ne znam zbog čega, ali najviše su tražili mene i mog brata, mada mi nikad prije nismo bili u Loparama i nismo nikog poznavali. Srećom, stražari im to nisu dozvolili.
Konačno nas ipak vrate u Batković. I 6. novembra mene puste iz logora, jer me tražio Dušan Strugar, uticajan čovjek iz Beograda, direktor firme u kojoj sam radio devet godina. Zahvalan sam mu zbog toga. Bilo je to vrijeme kad su po Srbiji tražili i hapsili Bošnjake. Morao sam se kriti dugo, sve do septembra 1993. godine, a onda sam uspio izaći. Rane ni do danas nisam zacijelio. Otišao mi je bubreg. Moj brat je prošao mnogo gore – bio je paralizovan od struka naniže. Svi mi, logoraši iz tog vremena, danas smo invalidi, i tijelom i dušom. Ja nisam smio mjesecima da ljudima pogledam u lice, strah mi je ostao iz logora, i jedva sam se toga oslobodio. A čujem da Piklić živi slobodno u Brezovom Polju, kao da ništa nije bilo.
U Sent Luis sam stigao 9. septembra 1993. godine. Živim, eto, i radim, i ne mogu reći da mi je loše. Kad se gleda spolja, kao da je sve u redu. A šta je u meni, to niko ne može znati. Taj mrak ću nositi do groba, i, čini mi se, ni tada neću uspjeti da ga se oslobodim.»
(Sutra : Krvavi dani)
