Piše: Jusuf Trbić

 Duisburg, Njemačka, 1994. godine

                                                Šta ima da vam pričam? Nema se tu šta pričati!

Kako živim? A, kako ću, živim ko hajvan. Nisam ja ni gladan ni žedan, al nit mi se mili leći, nit ustati, ni pojesti ni popiti, ništa mi nije na mjestu ni potaman.

U mojoj Bijeljini, ja kad iziđem u čaršiju, svakog drugog čojka znam, što se kaže – lično. A ovdje kad iziđem, svakog drugog ne poznajem, a svakog prvog – nikad nisam očima vidio!

Jes, bila bi druga priča da je ovdje moj brat Sulejman…Da ima čojk nekog svog… A vako, ja kad pijem kahvu ujutro, šta ću, posvetim se računanju. Ne prebirem marke ko neki, otkud mi, već računam : da l se meni isplati živjeti. Sve saberem i oduzmem, pa podijelim i pomnožim, i svako jutro rezultat – negativan. Što kaže žena u mene : Moj Muzafere, ti si nekad, belćem, bio gazda, al gledaj kaki si sad, ko da si socijalni slučaj. Čuj! Ja na socijali, a ličim na socijalni slučaj! Pa, kaki ću biti slučaj kad sam jedva pobjego od onih oslobodilaca? A oni više od pola Bosne oslobodili do temelja, a mene oslobodili – do gole kože. Pa što si bio, više nisi, što si imo, sad nemaš, što je bilo – bilo je. A kaže onaj Zulfo, moj komšija u hajmu, sjedimo mi i mezetimo sira i onu rakiju što je na njoj nacrtana šljiva, da se zna šta je, kaže : Znaš, kaže, Muzafere, kad se pogleda malo bolje, nisu oni tako loši. Koji, bolan, oni? Pa, anam oni. Jok, velim, ja, nisu tako loši, gori su. Govorim ozbiljno, kaže Zulfo. Vidi : jesu l pobili dvjesta hiljada ljudi? Jesu. A znaš li koliko ima onih koje nisu pobili? Ne znam. Ne znaš, jakako. Vidi : na cijelom dunjaluku ima oko šest milijardi naroda, pa kad od toga oduzmeš onih dvjesta hiljada, ostane ti iha-haj!

Meni udari krv u glavu. Znam da se Zulfo zajebava, al ne mogu izdurati. Umal ga nisam bacio kroz prozor! Umal! Taki sam sad živčano nervozan, ne mogu ti reći. Al nisam smio. Zbog propagande. Zamisli šta bi njemački novinari napisali : pobješnjeli bosanski fundamentalista bacio komšiju kroz prozor, iz čista mira. Eto kaki su oni! Divljaci. Ono, jest da mi je soba u prizemlju, nema metar od zemlje, al opet, ko zna….

Ih, da je bio moj Sulejman da me vidi neki dan, šta li bi reko…Našlo i meni poso, žena čisti stan kod nakijeh Nijemaca, pa ja da perem stepenište i sredim avliju, nije kaki poso, a dvanes i po maraka sahat, uhar je. Perem ja, al kako koja stepenica dođe, meni se naka guta uvalila u grlo, pa steže, hoće da me udavi. Škripim ja ovim svojim novim zubima, derem sve po spisku, al u sebi, i radim. I taman ja pri kraju, kad, idu dvoje, drže se za ruke, a ne zna se ko je muško, a ko žensko. Što reko jedan u hajmu : ne moreš pogoditi dok ga ne ispipaš. Jes, al poslije more biti kasno. More te unazaditi. E, to ti dvoje haj pravo na stepenice, odoše gore s onim svojim cipeletinama, ostadoše stope ko đerizi. I ne pogledaše iza sebe. A ja, šta ću. Haj ponovo.

Siđem onda u avliju. Lijepa im avlija, da staneš i gledaš. Trava, zelenilo…Pomeo ja sve, pa uređujem travu, kad, siđoše čojk i žena, Švabe, i vode dijete, pa za sto da ručaju, ima sto ispod drveta. A potrošili se plaho za ručak : malo jela u šerpici i nekako voće u papiru. A ono dijete, Bože me prosti, ružno ko majmunče, beljavi po tanjiru, mlatara viljuškom, ispadaju oni špageti, šta li je, istresa kečap oko sebe, a ja taman sve sredio i pomeo. Mene ufatila huja, ko da sam u struju uključen, na vrh mi jezika da dreknem : ako hoš jesti – jedi, ako neš – jedi govna! Al ujedem sam sebe za jezik. Šuti, Muzafere, nemaš ti ovdje prava ni ko ono seto. A ona guta u grlu – udavi…

Ih, kad sam već kod toga, kod te gute, jes opasna ona Zulfina žena, mogla bi jezikom pomesti po Njemačke. Znaš šta je bilo? Sjedimo mi neko veče, gledamo hrvatsku televiziju, naše više nema na satelitu, a njemačku ništa ne razumijemo. Gledamo, prođoše vijesti i dođe kultura. Balet. Moreš misliti. Ja i Zulfo pijemo rakiju i gledamo kako oni tamo pjevaju balet i mlataraju onim nogetinama. Ženske i nisu loše, malo premršave, al mogu se gledati, ali oni muški, utegnuti u hula-hopke, sve im ispalo, ko pederi. A kaže Zulfi žena : Znaš šta Zulfo, ti nikad ne bi mogo biti baletan. Što, veli Zulfo, baš ja imam smisla za ples, kolo i to, šta mi fali? Veli ona : Fali ti najvažnije. Nemaš, veli, onu gutu.

E, jes žena… Volio je i moj Sulejman šegu, i-ha…Da mi je on ovdje, sve bi mi bilo lakše. Ne bih se ja vako patio. Samo ganjam vijesti i čitam novine, ko da sam novinar, i po vazdan prebirem i razmišljam, više sam se uverziro neg onaj  Šaćirbej.  Namah znam kad slažu, a kad pravo govore. Namah. Čim kažu : neće biti Bosne, il biće podijeljena – znam da lažu. Al ja da šta zapamtim – to ni govora. Ne ide ništa u glavu, pa bog. Pođem u prodavnicu da šta kupim, sve popamtim šta treba, al dok dođem do tamo, ja nit znam đe sam pošo, nit šta hoću. Od njemačkog jezika upamtio sam samo : gutun tag, gutun habent, gutun morgen, i ćus. To mi je najbolje. Čim ko šta progovori, ja kažem : ćus. Šta imam ja s njima da pričam? Kaže mi žena : Muzafere, kad si taki zaboravan, što, bolan, ne zapišeš što je važno. Metneš na papir, i nema problema. Ne vrijedi, kažem ja, probo sam i to, al nema fajde. Kako nema? Lijepo. Zaboravim đe sam šta zapiso.

Mislim ja neki dan na mog Sulejmana, pa mi pade na pamet  kaki smo mi bili. Znaš, ja sam ti ovdje ko muha bez glave, ne znam šta ću od sebe, pa šutim po vazdan. Šutim ja, al šute i djeca. Pate i oni, naki malehni. Al hajd što oni šute, al da vidiš ovu njemačku djecu, nit viču nit galame, pun tramvaj, a svi šute. Ko da nema kuveta u njima. Ni setad im ne laju, ni mačke ne mjauču, ni tice se ne čuju. A mi, kaki smo mi bili! Nije nas mogo zaustavit ni bager! Nas bilo petero djece, samo je Sulejman bio malo mirniji, a mi ostali – nije se znalo ko je gori. Bili smo gori od sve one djece što nam je mati zabranjivala da se igramo s njima. Ko da sad gledam, nedelja, babo ruča, a mi – digli dreku, ko lampiri. Kad, hlupa neko na vrata. Ustade babo, otvori, mati je bila u bašči, mi, bezbeli, nagrnemo svi da i mi vidimo ko je. Došo neki čojk, pita ga babo šta hoće, a on veli : Skupljam priloge za dom za nezbrinutu djecu. Kaki je to dom, pita babo, a čojk veli : To ti je dom za djecu bez staranja, bez roditelja,  il ikad se roditelji ne mogu brinuti za njih, onda tu djecu smještaju u dom, pa se društvo brine za njih. E, ako je za taj dom, veli babo, daću, kako neću. Pa ufati nas dvojicu i utrpa nas onom čojku, jedva smo se iščupali!

Bilo nas je petero, a najbolji je bio Sulejman. Nije bilo pametnijeg i boljeg u čitavoj familiji. Pa kad mi ko dođe i kaže : Što imaš lijepu kuću, Muzafere, ja kažem : Mani kuću, čekaj ti da vidiš mog Sulejmana.

Šta ću, on mi jedini ostade. Od nas petero. Bog je tako htio. Dođe Ramiz, najstariji, s radne akcije, mi smo svi još bili mali, dobio onu galopirajuću, i ode za dvije hefte. On je umro prije babe i matere. Zumra je otišla prije sedam godina, imala šećer, a umrla od srca. Odjednom. A Hana nekako odmah za njom. Došo ja kod nje u avliju, velim : Kaki su ti lijepi alkatmeri, a ona samo uzdahnu. Kaže : To je da me se sjećate. Ja na nju hampu, šta ti je, haman poludjela… Našli smo je sutradan ujutro, na otomanu, ko da je zaspala. Ostala dva maksuma iza nje, ono manje ni prohodalo nije.

Meni ostade samo Sulejman. Znaš kaki mi je bio, takog nije bilo u čitavoj Bijeljini. Svi su ga voljeli, sa svima je bio dobar, nema čojka da se s njim zamjerio il da mu nije makar u nečem valjo. A ono veče, kad su ga odveli, ja bio kod njega do pred mrak. Da sam bogdo osto… Nema ga sutradan, ja sve obišo, niko ništa ne zna. Kad ne dođe ni drugi dan, ja u SUP. Za načelnika došo naš drug, bili smo dobri dvaes godina, Stevan, pojeo je u našoj kući pita i mezeta, na kamion ne bi moglo stati. Jedva me pustiše kod njega. Velim ja : tako i tako, nema mi Sulejmana, a on se uozbiljio, šuti i gleda preda se. Kad ja stadoh, kaže Stevan : Ispitaćemo mi to, pa ćeš biti obaviješten. A ti, veli, nemoj mnogo da se raspituješ, biće bolje za tebe. Šta, bolan, da se ne raspitujem, jesi l ti lud, Stevo, nema mi Sulejmana, đe ću pitati ako neću u miliciji, neću valjda u vatrogascima, pa bio je Sulejman i s tobom ko s bratom, Stevane, a nema ga, nema mi Sulejmana, znaš li ti to…On samo sliježe ramenima, ispitaćemo, bićeš obaviješten, i idi sad, imam puno posla… Ja iziđoh ko popišan. A od onoliko naših prijatelja, nit ko dođe, nit upita. Kako koga sretnem na ulici, on okrene glavu i ubrza korak, zdravo Muzafere, i prođe. Ko zastane, ja mu pričam, a vidim : nelagodno mu da sluša. Samo poneko, kad mu se požalim, othukne, ko da je njemu, bajagi teže neg meni, pa kaže : Ako nije ništa kriv, pustiće ga sigurno. A kome i zašto more biti kriv moj Sulejman, ni Bogu ni ljudima nije kriv, ni onome mravu, ni tici… Al džabe sve. Niko ništa.

I tako, dok nas ne išćeraše. U po noći, cika i vriska, sve nam uzeše, muške sve oćeraše na Majevicu, ja prođoh jer sam imo slomljenu nogu. Palo drvo na mene kad smo kopali rovove, bio sam ti tamo šes mjeseci.  Djeca se prestravila, i dan danas skoče u sred noći, pa vrište. Sve se bojim ostaće im to dok su živi.

A Sulejmanu se još nadam. Neki dan sam kupovo garderobu, dali nam onu priznanicu u socijalnom, pa kupio lijepu majicu, Sulejmanov broj. Ako dođe… Svud sam pito, u Crvenom krstu, u onim ljekarima preko granica, svuda, niko ništa ne zna. Oglase sam slao u sve moguće novine, nema odgovora.

Jeste, rekli su mi… al ne mogu ja to vjerovati, đe će to biti…Što bi njega, pa nije bilo čojka da nije bio s njim dobar, svi su ga voljeli, mog Sulejmana, ne more to biti…Kažu : vidjeli ga mrtvog iza Šicine kafane… Ne znam, ne more to biti istina, kako će to…Što bi njega, kome je on šta skrivio, pa on nikome ni sjenu nije zgazio, đe će njega, đe će nakog mog brata Sulejmana, majku im jebem….

Prethodni članakSlučaj Bobar banke
Naredni članakTuzla blues
Mirza Junuzović
Mirza Junuzović je rođen 1978. godine u Bijeljini. Osnovnu i pola srednje škole je završio u rodnom gradu, a poslije toga preko Beča dolazi u Hadžiće kod Sarajeva i tu završava srednjoškolsko obrazovanje. Poslije upisuje Poljoprivredni fakultet, odjsek Tehnologija hrane, gdje završava dvije godine tog fakulteta. Aktivno sudjeluje u svim kulturnim manifestacijama u gradu, koje organizuje “Preporod”, a paralelno sa tim i u stranačkom životu rodnog grada.