Piše: Jusuf Trbić
Zabilježio sam mnogo priča o ratnim zločinima u Bijeljini i Janji i objavio ih u četiri knjige i mnoštvu tekstova na portalima i u TV emisijama. Da nije toga, niko danas ne bi imao sliku zločinačkog pohoda velikosrpske mašinerije u našem kraju i bilo bi zaboravljeno ono što normalni ljudi ne bi smjeli nikad zaboraviti. I mada je pravda kod nas beskrajno spora i slijepa, neki od tih slučajeva s vremena na vrijeme izrone na svjetlo dana, poput strašnog zločina nad članovima porodica Sarajlić, Sejmenovič i Malagić koji se već neko vrijeme procesuira pred Sudom BiH. Ovih dana aktuelizovan je slučaj ubistva Hajruša Ziberija i zločina koje su počinili arkanovci u Bijeljini.
Ime ovog mladog čovjeka, zvjerski ubijenog početkom aprila 1992. godine, nalazi se na spisku koji je objavio Krizni štab SDS-a u to vrijeme, a Ron Haviv ga je snimio, uplašenog, s podignutim rukama, kad su ga arkanovci uhapsili 2. aprila u blizini Gradskog parka. S njegovim imenom susreo sam se ponovo prije 11 godina, kad smo dobili fotografiju na kojoj arkanovci polivaju nekog mladića vodom ispred zgrade Urbanizma, u kojoj se nalazio Krizni štab, pa sam pozvao pratioce naše web stranice da pomognu u njegovoj identifikaciji
Tekst je izazvao veliko interesovanje, prenijeli su ga mnogi mediji, pa je otkriveno o kome se radi. Na fotografiji je bio mladi Albanac Hajruš (Hajrush) Ziberi (rođen 1968. godine u selu Laskarci, opština Saraj u blizini Skoplja). Slika je jasan dokaz da se u Bijeljini dogodio veliki zločin nad civilima. Nesretni Hajruš Ziberi je toga dana ubijen samo zato što je bio Albanac, a njegovo tijelo je 4. maja 1992. izvađeno iz Save u blizini Sremske Mitrovice, gdje je i pokopan kao N.N. lice. Identifikovan je 2004. godine, pa su njegovi posmrtni ostaci odnijeti u njegovo rodno selo i sahranjeni.
S njim su ubijeni i njegovi prijatelji Abdurahman i Bejtulah Pajaziti.
Hajruš je bio oženjen Hikmetom, rođenom Elmazi, a, koliko se zna, tada su bili u braku tek tri mjeseca. Rođen je 19. jula 1968. godine, i u trenutku smrti nije napunio ni 24 godine.
Tog jutra krenuo je na posao, kao i obično. Arkanovci su ga uhvatili nedaleko od kuće u kojoj je stanovao, tu ga je snimio i Ron Haviv, a onda je odveden u staru zgradu Urbanizma, u kojoj je bio Krizni štab. Haviv mi je pričao da su ga arkanovci bacili kroz prozor sa sprata na beton, a na fotografiji se vidi kako ga jedan od njih poljeva vodom.
Zanimljivo je još nešto. Ja sam mislio da ga je i pred zgradom Urbanizma snimio Ron Haviv, ali nije tako. Ispostavilo se da je snimak napravio Srđan Ilić, fotoreporter iz Beograda, koji je bio i saradnik nekih svjetskih agencija i poznato je ime u svijetu novinske fotografije u Srbije. Otkud on s Arkanom u Bijeljini i kako je snimio tu i druge fotografije, od kojih se neke mogu naći i na internetu – to bi tek trebalo da se utvrdi.
Javili su se mnogi da nam zahvale, a posebno dirljiva je bila zahvalnost porodice. U pismu koje smo dobili od jednog od njegove braće piše i ovo: “ Za njegovu smrt smo saznali 7. aprila 1992. godine, jer je tog dana stiglo pet leševa iz Bijeljine. Rečeno nam je da je Hajruš jedan od njih. Ali, nije bio. Kasnije je uzeta krv od naše braće i sestara, kako bi mogla da se napravi DNK analiza. Poslije dugo vremena, zahvaljujući trudu ljudi u Ambasadi Makedonije u Sarajevu, njegovi posmrtni ostaci su pronađeni. Po onome što je nama rečeno, naš brat je 3. aprila 1992. godine ubijen i bačen u Savu ( ili Drinu). U Sarajevu je specijalista dr Hamza Žujo identificirao Hajruša. Po riječima dr Žuje, njegov leš je bio u vodi oko šest sedmica, prije nego što je, kao nepoznato lice, sahranjen na groblju u Sremskoj Mitrovici.”
U knjizi “Majstori mraka” objavio sam imena ubijenih Albanaca za koja sam saznao, a napomenuo sam da je njihov broj sigurno mnogo veći. Ne znam koliko ih je u to vrijeme živjelo u Bijeljini, neki kažu tridesetak, ali se, kao i drugi, sjećam tih divnih, vrijednih, mirnih ljudi koji ovdje nisu ni mrava zgazili. Ni glas povisili. Oni su samo marljivo radili i nisu se nikad zamjerili ni Bogu ni ljudima. Bili su krivi samo zbog svojih imena.
Amor Mašović je izjavio da je u Bijeljini pobijeno najviše Albanaca u čitavoj BiH. Po onome što sam ja saznao, ubijeni su: Musa i Nezir Guci, Amir Gani (rođen u Bijeljini 1964. godine, otac Džemail) i njegov brat Ćamil ( 1963.), Mersim Elmazi ili Hiljmazi ( 1969.), Nedžbedin Ljatifi ( rođ. 1972, otac Abus), kao i tri člana porodice Pajaziti : Abduraman ( 1952), kod kojeg je radio Hajruš Ziberi, Bejtulah (1956) i Hamijeta (1953, kći Ademova). Uz njih, ubijeni su i : Feredin Sejdi (1971, otac Rafis), Perparim ( 1973) i Vlaznim Redžbecaj (1967), sinovi Ćerimovi, pa Mehas Zendeli (1970, otac Mecail), Nezaj Ćani (1965, otac Zulfi), pa Bijeljinci Osman Krasnići, Izet Kastrati, Hajrudin Limani, Mevko Halimi… Iz kuće mesara Redžepa Šabanovića, u blizini bolnice, izveli su Redžepa i njegovu ženu Tifu, tročlanu porodicu Pajaziti i Muhameda Mulabdića, i ubili ih, kao i Redžepovog maloljetnog sina Admira. Fotografija Rona Haviva na kojoj arkanovac udara čizmom mrtvu Tifu obišla je svijet i postala simbol krvavog velikosrpskog pohoda u Bosni.
Kasnije sam našao podatke o još jednom Albancu, ubijenom u Bijeljini. Njegovo ime je Aćim Mandak, rođen je 12. februara 1952. godine u mjestu Brod, opština Dragaš kod Prizrena, na jugu Kosova. Podatke smo dobili iz nekoliko izvora, a javio nam se i sin ubijenog, Semir Mandak.
Njegov otac je radio u poslastičarnici čiji je vlasnik bio Nijat (prezime ne znam) iz Gostivara u Makedoniji. Skromni, vrijedni majstor za burek odveden je iz lokala zajedno s još jednim mladićem koji je radio s njim, i ubijen. Leš je, pod okolnostima koje mi nisu poznate, preuzet u Bijeljini i odvezen u Beograd, u džamiju, i tamo identifikovan. Nakon toga sahranjen je u rodnom mjestu. A kad je porodica otvorila sanduk, imala je šta da vidi : bio je toliko unakažen od udaraca, da su ga jedva prepoznali. A na rukama su se još vidjeli tragovi brašna.
Iza njega je ostala porodica koju je prehranjivao danonoćnim radom. Njegov sin Semir Mandak imao je četiri godine, a kćerke Pamela i Sadeta tri i šest godina. Ostala je i supruga Miradija, da tuguje dok je živa.
To je, eto, još jedna priča o zločinima nad nedužnim ljudima. Pozivam svakoga ko nešto pamti, zna ili ima podatke, da to zabilježi, jer zlo se ne smije zaboraviti. Da nam se ne bi još jednom sručilo na glavu, a da mi znamo šta nas je snašlo.
