Prizivanje terorizma

76

‘Sutrašnji terorizam’ u Crnoj Gori za koji su unaprijed optuženi muslimani

Piše: Andrej Nikolaidis

Dan za danom, već nedjeljama, već mjesecima, mediji crnogorsku javnost upozoravaju na opasnost od terorizma. Ta bi, kako se kaže, „pošast savremenog svijeta“, mogla „zakucati i na naša vrata“.

„Terorizam“, saznajemo, „u regionu sve više uzima maha“. Građani se plaše da bi se „i Crna Gora mogla naći na meti ekstremista“.

Postavljeno je i pitanje: jesu li ovdašnje službe bezbjednosti „spremne da zaštite civile i efikasno odgovore na napad“?

Čovjek bi, kad bi zakerao, mogao pitati: a ko su ti ekstremisti? Dakako, muslimani, to je jasno, jer kad kažeš terorista, prva asocijacija je musliman – jedino je pitanje jeste li desničar, pa mislite kako su svi muslimani potencijalni teroristi, ili ste liberalnih shvatanja, pa mislite kako etiketu „teror“ ne bi trebalo zalijepiti baš svim muslimanima.

Mogao bi, kad bi zakerao, čovjek pitati: a zašto bi muslimani izveli napad u Crnoj Gori? Sa kojim ciljem? Pa još i ovo: a koji su to, molim lijepo, teroristički napad u Crnoj Gori izveli muslimani, čiji se terorizam, kao pošast, širi evo i na Crnu Goru?

Na pamet mi pada nekoliko terorističkih napada. Otmica u Štrpcima, na primjer, koja se nije desila u Crnoj Gori, ali su oteti i crnogorski građani. Potom deportacija bosanskih izbjeglica, kao akt državnog terorizma. Pa četnički vojvoda i bivši savezni poslanik Milika Čeko Dačević, koji je prijetio da će u vazduh dići most na Đurđevića Tari, koji je sa svojom naoružanom grupom, za koju se vezuje 25 bombaških napada na objekte pljevaljskih Bošnjaka,  u avgustu 1992. blokirao i praktično pod svoju vlast stavio Pljevlja.

Momir Bulatović je na suđenju Dačeviću, kako piše Sandžak Press, izjavio kako je „politički cilj braće Kornjača i Čeka Dačevića bio da pobiju sve Muslimane na području Pljevalja u cilju očuvanja srpstva. To su mi rekli u lice“.

Otrov se dosipa na otrov

Ali to, ako bi zakerali, nisu bili akti islamskog, nego, šta ćeš, pravoslavnog terorizma. Zakeralo bi, potom, moglo pitati: a kako se to „efikasno odgovara na teroristički napad“? Napad je najbolje spriječiti, a kada se već desi, šta je „efikasan odgovor“? Odmazda?

Ali kada su te rabote u pitanju, nije pametno zakerati, jer bi onaj ko traži dlaku u (zmijskom) jajetu mogao biti optužen da podržava ili podstrekuje na terorizam.

Oportuno je pridružiti se horu, čak i kada oni koji pjevaju zlo misle. Oportuno je svoje sugrađane druge vjere i nacije optuživati za potencijalni terorizam: kad već nisu izvodili i ne izvode terorističke napade juče i danas, optužiti ih da bi ih mogli izvesti sutra.

Mediji iz Srbije udaraju spin forhende ubojitije od onih Nadalovih na šljaci, a mediji u Crnoj Gori ih sa oduševljenjem prenose: kako provladini, tako i antivladini, kako oni pro, tako i oni anti-NATO orjentisani.

Jedni vjeruju kako nas opasnost od terorizma približava članstvu u NATO-u, koji će nas braniti od terorizma, dok drugi ionako ne prestaju da drve o albanskom i islamskom terorizmu, pravdajući time svo nasilje koje je počinjeno u Bosni i na Kosovu kao nužan odgovor teroristima i prizivaju Rusiju da nas od terora brani.

Svako tu računa na kratkoročnu političku dobit. Ali niko ne vodi računa o tome da je strah toksičan i da društvo koje je njime zatrovano pretvara u jalovu zemlju, koja nikavo dobro ne rađa. Potreban je trenutak da se otrov izlije, a nisu dovoljni vjekovi da se društvo od njega iščisti. Naročito tamo gdje se već četvrt vijeka otrov dosipa na otrov.

Mediji šire strah, a vlast ga, kao, smiruje. Tako potpredsjednik Vlade zadužen za sektor bezbjednosti Duško Marković kaže kako nema mjesta panici: „Za sada ne postoji nijedan obavještajni podatak da je Crna Gora potencijalna meta za terorističke napade“.

To znači da ili a) mediji šire paniku, što je nedopustivo ili b) mediji znaju nešto što obavještajne službe ne znaju ili taje, što je takođe nedopustivo.  Ili je, možda, c) u pitanju ”good cop/bad cop” igra, u kojoj mediji djeluju destruktivno, da bi Vladini službenici zauzeli konstruktivan stav?

Opasna igra

Priča o „sutrašnjem terorizmu“ za koji su unaprijed optuženi muslimani dolazi u trenutku kada se hiljade tih istih muslimana iseljava sa sjevera države, od bijede bježi u sabirne centre u Njemačkoj gdje žive ispod granice ljudskog dostojanstva.

Umjesto da se bave načinima kako da se iseljavanje zaustavi, mediji i vlasti bave se predviđanjima: koliko je ektremista među njima, a koliko među Albancima? Ne pomaže tu ništa: mogu Bošnjaci i Albanci, njihovi vjerski i politički lideri, po tri puta dnevno, na štesrce, pred ručak i pred spavanje, izražavati lojalnost državi Crnoj Gori i osudu ekstremizma, sve im je džabe. Javnost će i dalje biti strašena njima. „Miriše terorizam – jesmo li spremni?“, upozoravaće nas, kao što je to slučaj danas, naslovnice novina.

Umjesto prizivanja terorizma treba raditi na ukidanju uslova koji terorizam mogu poroditi: na smanjenju endemskog siromaštva, na smanjenju iritantne nejednakosti, na obuzdavanju bezakonja i nepravde, na integraciji manjina, čiji pripadnici bježe iz Crne Gore. A ne stvarati ljude koji ne vide vlastito sutra i pojačavati njihovo beznađe.

Prizivanje terorizma opasna je igra. To je vrsta samoispunjavajućeg proročanstva. Prisjetimo se: samoispunjavajuće proročanstvo je pogrešna definicija situacije koja, međutim, djeluje na aktere, tako da se oni počinju ponašati u skladu sa proročanstvom. Na taj način samoispunjavajuće proročanstvo stvara uslove za vlastito ispunjenje. A lažni prorok, iako je njegov opis situacije na početku bio pogrešan, na koncu samozadovoljno poručuje: nisam li od početka bio u pravu?

 

(kliker.info)