Promjena perspektive

38

Piše: Muharem Bazdulj

Komentarišući izjavu Johannesa Hahna o tome kako se Bosna i Hercegovina vratila na put reformi, Zlatko Dizdarević piše: “Prvo je sve ličilo na veliku grešku. Onda je postalo smiješno jer izjava nije ni slučajna ni naivna. Tvrdnju kojoj ne može da vjeruje niko pošten u nesretnoj državi, pa ni da vjeruje svojim ušima kada je čuje, pratilo je sijaset pripadajućih mantri s raznih mjesta u EU.

Komesar se pozvao i na prošlozimski ‘politički konsenzus u zemlji o evropskoj budućnosti BiH’, pa na takozvanu Reformsku agendu iz jula mjeseca. Baš moćan putokaz ka sreći. U međuvremenu, uz zatvaranje oba oka pred neophodnim uvjetima za to, Evropa ‘ovjerila’ i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, potpisan prije svega sedam godina! Kao biber po pilavu došla je potvrda tog čuda zvanog napredak i od ambasadorice Amerike u Sarajevu. Kaže da ‘smo u ovoj godini vidjeli značajan napredak u BiH. Zemlja je predsjedavala Vijećem Evrope i Adriatic V grupom i dobro obavila svoj posao…’ Lijepa ta predsjedavanja za imidž tzv. lidera, ali jede li se to, može li se to nekako preračunati u radna mjesta, sveukupni rast, viši BDP itd. Teško.”

Citirani fragment Dizdarevićevog dužeg komentara efektno sublimira tipično osjećanje kakvo ima dobro informisan i upućen pojedinac kad čuje da se godina na izmaku ističe kao period u kojem su zaustavljeni i preokrenuti negativni trendovi kad je riječ o ambicijama Bosne i Hercegovine u euroatlantskim integracijama. Pohvale se tu čine neusklađene sa realnošću. Ipak, treba biti nijansiran. S jedne strane se ne može reći da ne postoji određena promjena u političkoj atmosferi. Koalicija formirana na državnom nivou poslije posljednjih izbora djeluje efikasnije i harmoničnije od svojih prethodnika. Koliko god da njeni učinci još uvijek više spadaju u folder “spiska lijepih želja” nego stvarnih reformi, i taj mali pomak, usprkos svemu, predstavlja neki napredak. Lako ćemo se, međutim, složiti da pojedine pohvale iz međunarodne zajednice, poput onih koje navodi Dizdarević, djeluju neumjereno, pa se postavlja pitanje šta je razlog za njih. Dijelom, ali samo dijelom, to bi mogla biti strategija ohrabrivanja. Ti uticajni stranci su savršeno svjesni da sve od pada “aprilskog paketa” u Bosni i Hercegovini nije praktično napravljen nikakav napredak, pa im se čini da vrijedi pozdraviti atmosferu u kojoj ovdašnji lideri ne hvataju jedan drugog za vratove. Taj razlog nije, međutim, dovoljan da cijelu situaciju objasni. Nju je zapravo i nemoguće objasniti bez svijesti o promjeni šire geopolitičke perspektive te, u skladu s tim, i prioriteta Evropske unije.

Mada je još od početka globalne ekonomske krize Evropska unija ušla u fazu preispitivanja vlastitih temelja i nesklonosti daljem širenju, protekle dvije godine stanje su dodatno usložnile pa ozbiljne agencije pišu o 2015. godini kao “paklenoj” iz EU perspektive. Iz vizure običnog čovjeka, Evropska unija je prvenstveno dvije stvari: zajednička valuta i dokidanje unutrašnjih granica, a sada su obje te stvari dovedene u pitanje. Grčka kriza je donijela rasprave o izbacivanju ove zemlje iz eurozone, što bi bio presedan čije bi posljedice bile nesagledive, a izbjeglice sa Bliskog istoka su razlog zbog koga se ozbiljno razmišljalo i o suspenziji Schengenskog sporazuma. Ako na sve to dodamo i stanje u Ukrajini, odnosno ambicije Rusije da se nametne kao alternativa Evropskoj uniji gdje god je to moguće, slika nikako nije idilična. Ipak, upravo je očiglednost svih ovih problema uticala na čelnike Evropske unije da počnu da razmišljaju o promjeni politike.

U tom smislu su pohvale reformskim nastojanjima bosanskohercegovačkih vlasti samo dio šire strategije. Velika finansijska pomoć Turskoj u cilju rješavanja problema sa izbjeglicama, kao i buđenje pregovora oko pridruživanja Turske Evropskoj uniji iz višegodišnje hibernacije značajan su signal. Pominje se i mogućnost uvođenja bezviznog režima za državljane Turske, a nisu bez važnosti ni nagovještaji da bi napokon moglo doći do političkog rješenja problema podjele Kipra. Takođe, Srbija je otvorila prva poglavlja u svom procesu pridruživanja Evropskoj uniji. Evropska unija, dakle, pokušava da se riješi alternativnih hegemona na zapadnom Balkanu, odnosno Turske i Rusije: Tursku pokušava da “kooptira” u svoj “tim”, a Rusiji “otima” potencijalne saveznike. To su zapravo glavni razlozi zbog kojih čak i najave da će Bosna i Hercegovina zatražiti status kandidata za članstvo u EU nisu nužno nerealne. Jer ako posmatramo način na koji se EU ranije širila, uvijek je bilo “gledanja kroz prste” iz geopolitičkih razloga. Javna je tajna da su Bugarska i Rumunija primljene u EU kao neka vrsta štita od Rusije. A štit kao štit je uostalom prilično besmislen ako si i dalje ranjiv. Ta ranjiva tačka za Evropu nalazi se tu, između Bugarske i Rumunije s jedne i Hrvatske s druge strane. To bolno mjesto Evropa mora da sanira, ne toliko zbog njega samog, koliko zbog sebe. To je šansa za bh. lidere da za godinu dana mogu da kažu da je 2016. bila godina najvećeg postdejtonskog napretka i da to ne bude prevelika laž.

 

(oslobodjenje.ba)