Kraj prošle godine obilježen je, pored ostalog, i aferom zvanom „Sarajevo safari“. Riječ je o bogatim strancima koji su, za dobre pare, dolazili na srpske položaje oko Sarajeva, da iz snajpera ubijaju bespomoćne civile dolje, u gradu. Sve je krenulo od jednog dokumentarnog filma italijanskog novinara, a onda se ispostavilo da su mnogi odavno znali za ovo, ali, trebalo je da neko sa strane sve otkrije, pa da tek onda i mi nešto pokušamo učiniti. Istragu je pokrenulo italijansko tužilaštvo, a jedan od interesantnih detalja vezan je za četničke komandante koji, su, kako se čini, bili “domaćini” manijacima, učesnicima ovog lova na ljude. Nekoliko njih misteriozno je umrlo u posljednje vrijeme, a neki kažu da je razlog to što su mogli biti potencijalni svjedoci. Najpoznatiji među njima bio je Slavko Aleksić, čija je jedinica držala položaje na Jevrejskom groblju, odakle su najčešće pucali snajperisti. Pripadnik te jedinice bio je i Aleksandar Vučić, sadašnji predsjednik Srbije. On je dugo kategorički negirao tvrdnje da je u to vrijeme nosio pušku, tvrdio je da je to bio samo kišobran, a onda je osvanuo snimak na kojem se jasno vidi puška na njegovom ramenu.
Bilo kako bilo, ponovo je aktuelizovana uloga četnika i u ratu protiv Bosne, i u Drugom svjetskom ratu, u svjetlu očiglednog nesputanog oživljavanja fašizma kod nas, pod okriljem radikalnih nacionalizama koji vladaju našim životima. Jer, ne prestaje slavljenje četničkih zločinaca, pa je i u Banjoj Luci osvanuo mural sa likom bradatog vojvode Slavka Aleksića, kao da je pucanje na bespomoćne ljude herojstvo koje treba slaviti. Burno oživljavanje ustaštva u Hrvatskoj i četništva u Srbiji i entitetu RS neodoljivo podsjeća na atmosferu uoči rata protiv Bosne, pa valja biti oprezan. Jer, danas su mladi ljudi neuporedivo više radikalizovani nego njihovi očevi u devedesetim godinama prošlog vijeka, pa je dovoljna i mala iskra da zapali veliki plamen. Umjesto nacionalističke magle, koja preparira mozak svojih sljedbenika, mogli bismo se svi složiti da poštujemo činjenice koje su neosporne. Recimo, uloga četnika u Drugom svjetskom ratu do te mjere je dokumentovana, da je naprosto nevjerovatno da iko normalan danas može njih da proglašava za antifašiste. Pa ipak, mogli smo, ne tako davno, da čujemo mladu političku nadu u entitetu RS Jelenu Trivić, kako kaže da je Draža Mihajlović njena “zvijezda vodilja”. Pominjem to zbog jednostavnog razloga: ako sutra takvi ljudi dođu na čelo entiteta, a Jeleni Trivić je, koliko se zna, na prošlim opštim izborima ukradena pobjeda u trci za predsjednika entiteta, čemu se možemo nadati mi, Bošnjaci, Hrvati i ostali koji žive ovdje i kojima je četništvo nož pod grlom.
Treba se samo prisjetiti onoga što su četnici radili u Drugom svjetskom ratu. Recimo, temeljnog četničkog programa pod nazivom „Homogena Srbija“, koji, pored ostalog, traži eliminisanje muslimana i Hrvata iz buduće proširene, etnički čiste Srbije. Trebalo je protjerati 2,670.000 muslimana, a na njihovo mjesto dovesti Srbe iz drugih krajeva. Istovremeno se nalaže “čišćenje Srbije od svih nesrpskih elemenata”. Konačni cilj Dražina komanda je obnarodovala 20. decembra te godine : stvaranje etnički čiste Velike Srbije koja se sastoji od Srbije, Crne Gore, BiH i Vojvodine… “očišćenih od svih nacionalnih manjina i nenarodnih elemenata”. Posebno se naglašava potreba za “čišćenjem muslimanske populacije iz Sandžaka i BiH”.
U sprovođenju tog plana ubijeno je više od sto hiljada muslimana, ili 8,1 posto od cjelokupne populacije, i po tome je muslimanski narod, nakon Jevreja, najviše stradao. Krvavi tragovi četničkih zločina ni danas se ne mogu izbrisati. Možemo li zamisliti kako bi to izgledalo u nekom budućem vremenu? A svako ko pokuša veličati četnike mogao bi sam sebi odgovoriti na neka jednostavna pitanja. Kako kaže jedan poznati istoričar: zamislite da se sastanu Putin i Vučić, pa Vučić počne govoriti o četnicima kao antifašistima, a Putin ga pita: “A gdje su bili četnici kad je Crvena armija krenula, uz pomoć saveznika, u oslobađanje Evrope? Jesu li bili s antifašistima, ili su bježali zajedno s Nijemcima i ustašama? Gdje su bili četnici kad su partizani iz cijele Jugoslavije oslobađali Beograd od tih istih četnika, Nedićeve vojske, ljotićevaca i Nijemaca? Otkud oni zajedno sa Nijemcima i ustašama u bitkama na Kozari, Sutjesci, Neretvi…Kako je moguće da su četnici jedini antifašisti koji su izgubili rat? I možete li mi navesti bar jednu važnu bitku četnika protiv Nijemaca i ustaša? Kako ćete mi objasniti temeljito dokumentovanu saradnju četnika Draže Mihajlovića sa ustašama i NDH od početka do kraja rata”?
Bilo bi zanimljivo čuti odgovore na ta pitanja.
Branitelji četništva pokušavaju se opravdavati pričama poput one o spašavanju savezničkih piliota, o čemu je snimljen i mnogo reklamirani film. Naime, 1944. godine na području Jugoslavije uspješno je provedena saveznička operacija “Zračni most”, na zapadu poznatija kao “Halyard” (uže za dizanje jedra), kojom je evakuisano više hiljada savezničkih avijatičara čiji su avioni srušeni u akcijama bombardovanja Trećeg Rajha i okupirane Evrope. Prema istorijskim podacima, sa područja Jugoslavije spašeno je 2.364 pilota, pa ove procjene navode da su partizani spasili oko 2.000 pilota, a četnici 350. Naknadna prebrojavanja su pokazala da je sa četničke teritorije spašeno 500 do 600 pilota. Ali, važnija od toga je godina kad se sve to dešavalo. Bila je to 1944. godina, kad je već svakome bilo jasno da Nijemci gube rat. Te godine, 29. augusta, kralj Petar II Karađorđević naredio je četnicima da se priključe partizanima, a ko to ne učini, biće smatran izdajnikom. Uz to, smijenio je Dražu Mihailovića s mjesta načelnika štaba Jugoslavenske vojske u otadžbini. Ali, Draža nastavlja kao da ništa nije bilo i odbija odstupiti s pozicije prvog čovjeka Štaba. Već sutradan mu lično Hitler šalje kao poklon 11.000 pušaka i pet miliona metaka, uz nešto opreme. A Dražinom majoru Pavlu Đurišiću nacisti uručuju visoko odlikovanje Gvozdeni krst.
Mogli bismo naviditi hiljade takvih primjera. Ali, kad je o fašizmu i četnicima riječ, istorijska istina je davno utvrđena, i to definitivno, i tačno se zna šta je ko radio. Mogli bi o tome razmisliti i oni koji upravljaju Bijeljinom, dok prolaze ulicama s imenima četničkih zločinaca ili pored spomenika Draži Mijhajloviću. Treba samo da se prisjete “slova” Dejtona koji nalaže ravnopravnost naroda u cijeloj državi i entitetu RS i da se zapitaju da li možda to vrijeđa pripadnike svih koji nisu Srbi, a žive ovdje. Volio bih čuti njihov odgovor na to pitanje.
