Piše: Muharem Bazdulj

Zatrpani smo lošim vijestima. Ponovo živimo u vremenu referendumskih histerija. Ipak, možda bi bilo potrebno obratiti više pažnje na signale nekih pozitivnih društvenih promjena.

U naslovu ovog teksta je aluzija jasna, pretpostavljam, ogromnoj većini njegovih čitalaca, osim eventualno onim najmlađim. Svako ko je barem desetak godina proživio u SFRJ, morao je čuti čuvenu Titovu zapovijest “Prozor noćas mora pasti”, koju su partizani uspješno izvršili, a zahvaljujući čemu su naposljetku i mogli da pređu Neretvu – nakon one famozne ratne varke – te trijumfalno nastave sa narodnooslobodilačkom borbom. Ono što je odvajalo partizane od ostalih ovdašnjih (para)vojnih formacija iz vremena Drugog svjetskog rata jest to što su uspjeli da se izdignu iznad međuetničke mržnje, što su shvatili da u ugnjetavanju nema sreće ni za koga, pa u krajnjoj liniji ni za one koji ugnjetavaju. Dokidanje diskriminacije, bilo relativno blage i skoro bezazlene, bilo suštinske, mora da pokrene grupa koja je privilegovana. U tom smislu je jedna vijest koja nam ovih dana stiže iz opštine što se službeno zove Prozor-Rama skoro pa revolucionarna. (Na sličan način je revolucionaran i bunt jajačkih srednjoškolaca, ali se o njemu, čini mi se, više pisalo, mada vrijedi podvući i zanimljivu podudarnost da su i Prozor i Jajce važni gradovi u mitologiji NOB-a.)

Po popisu iz 2013. godine u opštini Prozor-Rama Hrvati su prilično dominantna većina. Od ukupno nešto više od 14.000 stanovnika, Hrvata je oko 10.700, Bošnjaka oko tri i po hiljade, samo troje Srba, te pedesetak ostalih i onih koji nisu željeli da se izjasne. Nije to u procentima pretjerano drukčije od situacije iz 1991. godine, odnosno od prije rata. Opština je tada imala nešto manje od 20.000 stanovnika, Hrvata je bilo više od 12.000, Bošnjaka više od 7.000, Srbi i su tada bili praktično na nivou statističke greške (45 duša), uz stotinjak Jugoslovena i još toliko ostalih. U oba slučaja se radi o apsolutnoj većini Hrvata, koja je sada procentualno nešto povećana. U skladu sa običajima ovakve Bosne i Hercegovine, dani od značaja za lokalnu zajednicu prilagođeni su većini stanovništva, bez uzimanja u uvid kako se prema tim datumima osjećaju “manjinci”.

Evo, dakle, te pomalo revolucionarne vijesti kako ju je prenijela agencija HINA: “Hrvati općine Prozor-Rama u BiH žele svoj dan općine koji slave na vjerski blagdan Male Gospe, zamijeniti danom prvog spomena Rame u povelji bana Tvrtka jer on predstavlja zajedničku povijest i identitet svih građana, rečeno je u Prozoru na međunarodnom znanstveno-stručnom skupu u povodu 650 godina prvog spominjanja imena Rame. Želimo pokazati da nismo samo mi, Hrvati i katolici, vlasnici ovoga predivnoga zavičaja nego da on pripada i Bošnjacima, muslimanima i drugima, istaknuo je načelnik općine Prozor-Rama Jozo Ivičević. Na nama, hrvatskim predstavnicima i Hrvatima kao većini u ovoj općini, leži i veća odgovornost da poštujemo druge i pri obilježavanju dana općine, dodao je Ivičević. Pomoćni biskup sarajevski Pero Sudar podupro je ideju promjene dana općine kazavši da bi svakoga mislećega i dobronamjernoga vjernika trebalo smetati, a građanina zabrinuti praksa proglašavanja vjerskih blagdana za općinske, županijske i državne praznike. Nema ništa štetnije za vjeru i religiju od njezine zloporabe za hranjenje ili produbljivanje bilo koje vrste nesporazuma među ljudima i narodima, kazao je biskup Sudar. (…) Pokretači ideje promjene dana općine Božo Mišura i Ivan Markešić kazali su da je nedopustivo da konfesionalni blagdan uzurpira dan jedne sekularne općinske zajednice.”

Lideri Hrvata kao apsolutno većinske zajednice u Prozoru došli su do svijesti da apsolutno ništa ne gube ako vlastiti vjerski praznik ne nameću kao dan općine. Sami su došli do takve spoznaje, bez pritisaka iz međunarodne zajednice ili iz ustavnih sudova. Nehrvata u opštini Rama ima procentualno otprilike podjednako kao nesrba u Republici Srpskoj. Kako god završi priča o referendumu o 9. januaru kao prazniku Dana republike u ovom entitetu, on će ostati kao kamen spoticanja. Ništa se neće postići dokidanjem tog dana kao praznika dok lideri tamošnjih Srba insistiraju upravo na tom datumu. S druge strane, Republika Srpska kao priznati entitet unutar Bosne i Hercegovine može i treba da ima svoj praznik koji nesrbi, njegovi stanovnici, ne bi osporavali. Da ima političke mudrosti, to bi, recimo, mogao da bude 21. novembar, kao dan potpisivanja Dejtonskog sporazuma i međunarodnog legalizovanja Republike Srpske, dan koji je u Republici Srpskoj ionako praznik. Za samu Republiku Srpsku, za Srbe kao apsolutnu većinu njenog stanovništva, važna bi bila spoznaja onoga o čemu je govorio biskup Sudar da “nema ništa štetnije za vjeru i religiju od njezine zloporabe za hranjenje ili produbljivanje bilo koje vrste nesporazuma među ljudima i narodima”. Izjednačavanje srpstva sa pravoslavljem manji je problem za nesrbe u Republici Srpskoj jer ih je relativno malo, nego za one Srbe koji neće da im u 21. vijeku svakodnevnicu kroji religijski kanon. Kao što je istovremeno radikalna islamizacija društva, kakvu, recimo, ilustruje činjenica da se termini filmskih festivala i kulturnih događaja usklađuju sa vjerskim kalendarom, prvenstveno problem za Bošnjake u Sarajevu i ostatku Bosne i Hercegovine, a tek kasnije za Srbe, Hrvate i ostale.

 

(oslobodjenje.ba)