Pucanj u slobodu

109

DALEKO OD CENTRA SVIJETA: Znaju li stanovnici Nigerije, Čada i Libije gdje je Pariz?

Piše: Andrej Nikolaidis

Zar građani Nigerije, Čada, Libije i ostalih sretnih zemlja nemaju preča posla nego da gledaju put francuskog svjetionika slobode? Mislite li sa kurdski borci u Kobaneu, oni koji su jedini, i to ne zahvaljujući, nego uprkos Zapadu, dali po prknu ISIL-u, po čitav dan prate vijesti iz Pariza?

Velike riječi padaju nakon  masakra u Parizu. A gdje se koriste velike riječi, tu se na veliko i laže.

Nećete mi, stoga, zamjeriti što na niti jedno od velikih pitanja koje se tiču odnosa zapada i islama, odnosa slobode vjeroispovijesti i slobode govora, odnosa umjetnosti i nasilja, nemam odgovor. Imam samo još pitanja: onih sa margine, onih koja se kraj velikih tekstova, na kojima su utemeljene kulture i civilizacije, upisuju grafitnom olovkom.

Prvo glasi: znate li ko je Ahmed Merabat?

Ne? Ahmed Merabat bio je jedna od dvanaest žrtava napada na Charlie Hebdo. Policajac koga su braća Kouachi ubila na pločniku, kako čestit čovjek ne bi ustrijelio ni psa.

Kome bi se i za šta imala ispričati porodica tog čovjeka?

Pitam to, jer sada je, nakon klanice u Parizu, postalo popularno tražiti od muslimana da se ispričavaju. Ubijeni policajac, koji je položio život braneći slobodu govora, najsvetiju, je li, od svih svetih evropskih vrijednosti, bio je musliman. Kao što su muslimani bili i oni koji su ga ubili. Ko može reći: ko je od njih bio pravi, autentični musliman? Zašto to ne bi bio policajac Merabat?

Ja, recimo, mislim da je on istinski musliman, a da su braća Kouachi sramota za sve što postoji i ono što još nije postalo: sramota za islam, sramota za fundamentalizam, sramota za DNK babe svoga, sramota za samu materiju od koje jeste ono što jeste.

Zašto onda, pitam se, ne čitamo, gledamo, slušamo medijske izvještaje o Ahmedu Merabatu, mučeniku koji je pao na za slobodu, nego je fokus zakucan na one koji su, uvrijeđeni slobodom koju su drugi dali sebi, sebi uzeli slobodu da ubiju? 

Ja sam, recimo, nekakav Grk po porijeklu i pomalo u ponečemu ljevičar po ubjeđenju. Nisam imao potrebu da se ispričam za niti jedan od napada grčkih ljevičara na pripadnike Zlatne zore. A u tim napadima je, još kako, bilo mrtvih. Nisam imao potrebu da se ispričam ne zato što mislim da je dozvoljeno bacati bombe na kretene, jer ne mislim. Čak ni zbog toga što mislim da je Zlatna zora najveća sramota u višemilenijskoj tradiciji grčkog političkog mišljenja. Kakav je to pad: počneš sa Platonom a završiš sa naci-retardima… No to je neka druga priča.

ISPRIKA JE POPULARNA

Danas je popularno ispričavati se. Madonna u promotivne svrhe iskoristi snimke crnačkih boraca za slobodu, pa se zbog toga ispričava. Gary Oldmah se osmjeli da kaže nešto, pa pojede govno: sutra se ispriča zbog svega što je rekao.

„Umjetnik“, ili „umjetnica“, šta znam, ne gledam MTV, snimi pedofilski spot, pa se zbog toga ispriča. „Ispričavam se“ danas ne znači više ništa. To je tek dio marketinške strategije. Isprika produžava kampanju, obezbjeđuje duže prisustvo u medijima. Prvo ide provokacija, potom ide isprika. Umjesto nedjelju, zbog isprike si u medijima dvije nedjelje. I šta uopšte znači „ispričavam se“, recimo za stav koji je nekoga uvrijedio? Ispričavam se što imam svoje mišljenje? Ili: ispričavam se što sam saopštio svoje mišljenje? Ili, najgore: ispričavam se, tako sam mislio, ali sad kad ste vi uvrijeđeni, više ne mislim tako? Nismo li naučili: to što neko nešto smatra uvredljivim nikada ne smije biti razlog cenzure? Naročito ne ako je saopšteno u umjetničkoj formi. A satira to jeste.

Imam, možete pretpostaviti, još pitanja.

Kakva je to moronska priča: sloboda govora vs. sloboda vjeroispovijesti?

Na koji način to što neko izražava sumnju, ili čak podsmijeh, u ono što vjerujete vas sprječava da vjerujete? Nije li jasno da stvar zapravo stoji ovako: time što saopštavam svoj stav ja ne osporavam vašu slobodu vjeroispovijesti, ali time što me pokušavate spriječiti da izrazim svoj stav vi brutalno gazite moju slobodu govora?

Nije li očito da podla teze o slobodi govora koja ugrožava slobodu vjeroispovijesti, koja nije drugo nego pokušaj vjerske cenzure, proizilazi ravno iz licemjerne, pa još i idiotske ideje političke korektnosti?

A kad smo se već vratili na licemjerje… U odličnom članku čitali smo kako su u Hrvatskoj, koje je jedva dočekala da se oslobodi Feral Tribunea (koji je, eto, ja vjerujem u to, u jednom trenutku bio najbolja novina na svijetu) pale svijeće za Charlie.

Jeste li primijetili koliko se krvavih cenzora okupilo u Parizu, da pruži podršku slobodi govora? Vlastodržac iz Egipta, gdje u zatvoru trunu novinari Al Jazeere. Pa predstavnik Turske, koja u slobodi medija svakoga dana u svakom pogledu sve više napreduje. Pa Rusi… ti tek imaju tradiciju slobode štampe. Itakodaljeitomeslično, jasno vam je kamo smjeram.

Jeste li primijetili kako je, kao medijski neatraktivna, prošla vijest da su zvijeri iz Boko Harama pobile 2 000 – da ponovim, slovima, DVIJE HILJADE ljudi. I te su ljude, dakle, ubili vjerski fanatici. Valjda i životi tih ljudi spadaju u nekakve evropske vrijednosti, koje vrijedi braniti?

Zašto onda nema majica i transparenata „Ja sam od Boko Harama preklani, neobrazovani, glađu i boleštinama izmučeni Nigerijac“? Nije glamurozna fantazija, mislim: ružni ljudi, posvuda muve, prljavština i gnoj ? Draže vam je da fantazirate da ste Charlie? Da ste stradali u lijepom Parizu braneći temeljne evropske vrijednosti?

Nema mane ni licemjerju arapskog svijeta. Imaju oni primjedbe na način na koji Evropa dočekuje imigrante, ali sami imigrante ne podnose. Ili ih tretiraju kao niža bića, ili ih, kao na primjer izbjeglice iz Sirije, ne primaju. Nego sa zabrinutošću prate hoće li tim izbjeglicama u Evropi ko uvrijediti vjerska osjećanja.

PARIZ JE CENTAR SVIJETA

Idemo dalje…

Pariz je danas centar svijeta, trijumfalno je poručio francuski predsjednik.

Je li baš siguran u to? Da građani Nigerije, Čada, Libije i ostalih sretnih zemlja nemaju preča posla nego da gledaju put francuskog svjetionika slobode? Da kurdski borci u Kobaneu, oni koji su jedini, i to ne zahvaljujući, nego uprkos Zapadu, dali po prknu ISIL-u, po čitav dan prate vijesti iz Pariza?

Uzgred, i oni su muslimani, i još ljevičari, i još imaju i žene-borce, i to kakve žene i kakve borce. Šta, ni oni nisu autentični muslimani, jer, kao što znamo, samo teroristi su pravi muslimani, a svi ostali muslimani su teroristi na čekanju? Možda bi avganistanska i pakistanska djeca uprla pogled u Grad svjetlosti, da nisu zauzeti buljenjem u nebo, odakle dolijeću dronovi slobode koji ih ubijaju, o čemu nećete čuti na večernjim vijestima.

Čitao sam reportažu o toj djeci. Najviše vole kada je oblačno i pada kiša. Tada izlaze vani i igraju se: tada imaju slobodno djetinjstvo. Jedan dječak je rekao: bojim se sunca i vedrog neba. Jer kada je vedro, stižu dronovi. Šta mislite, kada ta djeca stasaju da se uključe u našu debatu o slobodi govora, za šta će se ona zalagati?

(zurnal.ba)