Fahrudin Radončić kao faktor ujedinjena

Piše: Emir Imamović

Sa koje god se strane pogleda, u bilo koje doba radnog dana i noću na televiziji, u dnevnicima, ispada da je Fahrudin Radončić ujedinitelj Bosne i Hercegovine i čovjek koji je, što se ono kaže, maksimalno približio stavove političkih predstavnika konstitutivnih naroda, makar kada je riječ o Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine!

Tako Dragan Čović, baš povodom Radončićevog hapšenja, tvrdi kako mi ne živimo u pravnoj državi, čime, je li, implicira da je državno Tužilaštvo, zajedno sa Sudom, sve samo ne dio pravosudnog sistema iz kojeg nikada, da je sve drugačije nego kako jeste, ne bi smjeli ružno pogledati jednog takvog čovjeka i druga kakav je čelnik SBB-a.

Kolegij Stranke demokratske akcije, nakon skoro dvadeset i četiri sata od akcije SIPE i stavljanja lisica na ruke predsjedniku partnerske partije, poručuje kako se nada da su pravosudne institucije svjesne da svojim radom izazivaju krizu vlasti, “te da će svoj posao obaviti u najkraćem mogućem roku uz striktno poštivanje Ustava, zakona kao i vlastitih obaveza i odgovornosti“. O tome zašto bi famozne pravosudne institucije kurio bolac za bilo kakve posljedice zaštite Ustava i zakona i šta su drugo njihove ovlasti i obaveze osim da upravo to rade, dakle štite Ustav i zakon tako što će kažnjavati one koji ih ne poštuju, nisu se oglasili. Računaj, valjda, da narod zna, a sudije i tužioci kontaju šta se od njih očekuje.

O Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, manje- više isto misle u SNSD-u i u Savezu za promjene, jedino što im se metode djelovanja razlikuju. Drugi nisu za referendum, jer, kako je ono rekao Mladen Ivanić, niko ne zna šta će sa očekivanim rezultatom, dok je Dodik, kao i obično, zapeo k’o sivonja da ga provede; iako je još tamo u novembru prošle godine lijepo, svojim riječima, u Mostaru rekao da se on, ustvari, ne zalaže za ukidanje pomenutih institucija, već samo za to da im se “ograniči djelovanje i da se poštuju nadležnosti”. Ograniči, što je prešutio, do njega, a ovlasti svedu na manje nego kod opštinskih sudova u neposrednoj blizini predsjedničkih odaja. Uzgred, predstavnici SDS-a i Saveza nezavisnih socijaldemokrata u pritvaranju Fahrudina Radončića ne vide ništa vrijedno hvale.

Savez za bolju budućnost, bošnjačka La Masia zvijezda crnih hronika, smatra kako su Sud i Tužilaštvo saučesnici u politički motiviranom i montiranom procesu protiv njihovog malog dragog vođe.

Tek su SDP i Demokratska fronta stali u odbranu pomenutih institucija, ali od njihove se podrške, recimo tako, ni miš ne može najesti: trenutni domet Nermina Nikšića i Željka Komšića je da, povremeno, dokažu kako još uvijek postoje partije koje vode.

Istini za volju, a nama za zabrinutost, valja priznati kako je malo šta u Bosni i Hercegovini tako spektakularno propalo kao famozna reforma pravosuđa, provedena prije vrag će ga više znati koliko godina, sve sa ciljem da dobijemo neovisne tužioce, iste takve sudije, redom poštene, nekorumpirane i dobro, jako dobro plaćene kako, je li, ne bi bili laki za potkupiti. Praksa je, naravno, pokazala da neko ko je potkupljiva karaktera – takav ostaje bez obzira na iznos kontinuiranih prihoda na tekućem računu.

Uglavnom, za ovo puno godina od te neke reforme, policija nije mogla hapsiti koliko su sudije mogle oslobađati, često zbog optužnica pripremljenih kao da su ih pisali loši studenti prve godine prava. Nagledali smo se, sve u svemu, snimaka na kojima specijalci, kantonalni, federalni, oni iz SIPE, ovakvi i onakvi, u gluha doba noći ili u cik zore, pune marice kao na traci, da bi ubrzo isti oni što su iz njih izvođeni svezani, povijenih leđa i pognutih glava, kućama išli ili sa ovjerenom potvrdom o nevinosti ili da se odmore prije prvog ročišta na kojem bi se, prvo, optužnice za svašta nešto, od milionske pljačke, preko ubistava, pa do terorizma, smanjivale na dvije, tri stranice, odnosno bile tako potkrijepljene da se okrivljene moglo osuditi na novčane kazne do oko petnaest maraka.

Ipak, takav – kakav je, Sud Bosne i Hercegovine je bio i ostao daleko efikasniji u, recimo, procesima protiv optuženih za ratne zločine od Tribunala u Haagu, Zijada Turkovića i njegove monstrume poslao je na duge robije, visokog predstavnika ISIL-a za BiH, Bilala Bosnića, zatvorio na sedam godina...

Ima stotinu problema sa tim Sudom i Tužilaštvom – sa ostalim, nižim, ima milion i pol – ali imamo mi i iskustvo koje govori da, kada god se oko nečega slažu politički predstavnici naših naroda i narodnosti, najebu upravo narodi i narodnosti, a pravda se pokaže kao nedostižna, ma koliko spora bila.

Oko hapšenja Fahrudina Radončića se, vidimo, svi lijepo slažu – što olakšava izbor strane vrijedne podrške. No, sve i da se ne slažu, izbor bi bio jednalo lak: poslijeratna elita političkih moćnika i oligarha izrasla je iz opće pljačke, kapilarne korupcije, kršenja zakona kako je kome od njih ćeif i Radončić tu nije nikakav izuzetak, već pravilo. Samo što se, eto, malo preigrao nakon što je proizveo više neprijatelja nego što može stati u onaj njegov, pardon Azrin, nakardni neboder. Ma nije malo, već se, što bi u Srbiji rekli, nabedio toliko da je krenuo obećavati obračun sa bošnjačkom mafijom, uvjeren da će u tom unutarnjem sukobu jedini preživjeti.

Nije, dakle, pitanje je li predsjednik SBB-a žrtva montiranog, političkog procesa, već mogu li sudije i tužioci izdržati pritisak onih koji to tvrde i kojima je isti taj Radončić faktor stabilizacije političkog života u BiH, poželjan partner nad čijom se tužnom sudbinom redom sažaljevaju, nakon što su, svako na svom području i u svoje vrijeme, gospodarili životima i smrtima, parama, rijekama, šumama, građevinskim zemljištem, bankama, javnim firmama…čime su stigli i htjeli.

No, i ako izdrže, to neće značiti kako nama ne treba još jedna, temeljita i uspjela reforma pravosuđa. Bukvalna nama, ne njima, sve s ciljem izazivanja do sada neviđene krize vlasti. One u kojoj neće imati ko da vlada, pošto će demokratski izabrani predstavnici naroda i narodnosti sastanke održavati sa advokatskim timovima i sa njih, umjesto u velike kabinete, ići u male ćelije.

Dobro, možda ne baš svi, ali, kako je rekao Henry Kissinger: „Devedeset posto političara su krivi što ostalih deset posto imaju lošu reputaciju“. U našem slučaju, procenat krivih je još malo veći. Zna to i Fahrudin Radončić, pa se jedni boje da ih ne povuče za sobom, a drugi, puno drugih, da ne dođu na red, prvo zbog sabranih krivičnih dijela, pa onda, reda radi, i nacionalnog balansa.

 

(kliker.info)