Piše: Jusuf Trbić

“Svijet je pun  gada, i krštenog i nekrštenog”, govorio je Andrićev Mustafa Madžar. Mi, koji smo osuđeni na to da živimo u interesantnom vremenu, s gadovima i gadostima susrećemo se svakodnevno. Gdje god okrenemo glavu, vidimo laž, lopovluk i hipokriziju, vidimo ljude bez kičme i karaktera, vidimo krah svih moralnih vrijednosti i pravila, vidimo mržnju i bahatost, primitivizam i neznanje, vidimo da se sve obrnulo na glavu, pa je fukara svake vrste isplivala na površinu i određuje šta je dobro, a šta nije, šta treba, a šta ne treba. Razbojnici su i krenuli u rat da se napljačkaju i namire, oni su i nakon toga nastavili da uništavaju i rasprodaju ono što su generacije gradile, a glavno oružje i danas su im mržnja, strah, uvreda, ponižavanje drugih, i laž, laž iznad svega.

Sinoć ( 26. marta) vidio  sam na BN Televiziji, neposredno prije Dnevnika, oglas boračke organizacije, koja poziva na obilježavanje Dana oslobođenja Bijeljine, 31. marta. Zajedno s parastosom i polaganjem vijenaca na spomenik. Svakakvih gadosti sam se nagledao u životu, ali ovo je, vjerujem vrhunac. Ova morbidna, uvredljiva, prljava svečanost ima samo jedan cilj : da uvrijedi i povrijedi, da probudi novu mržnju, da još jednom ponovi očiglednu laž, uinat cijelom svijetu, ne bi li ona za njih i njihove potomke jednog dana dobila izgled istine. Balkanski seljački primitivizam još jednom se smije u lice istini, Bošnjacima i cijelom svijetu. Proglasiti oslobođenjem zločin nad civilima, koji se odvijao naočigled međunarodne zajednice, proglasiti herojskim činom ubijanje nedužnih ljudi, žena i djece u njihovim kućama i avlijama, u gradu u kojem je davno prije toga sve bilo njihovo, to je gadost. Potvrdila je to očigledno i izložba fotografija, postavljena uz jednu od ranijih ovakvih svečanosti, na kojoj su, ispod slika mrtvih Bošnjaka, napisali da su to nedužni Srbi koje su pobili muslimanski zločinci. Među njima je bila i najčuvenija fotografija iz bosanskog rata, ona na kojoj arkanovac šutira u glavu mrtvu Tifu Šabanović. Ispod toga piše : “ “Ubrzo su pale i druge srpske žrtve, nevini civili.” Uzeti tu fotografiju, za koju zna cijeli svijet, o kojoj je i fotograf Ron Haviv govorio bezbroj puta, tu fotografiju koja je simbol zločina nad bošnjačkim civilima i simbol cijelog rata protiv Bosne, kao dokaz zločina nad Srbima, to je, zbilja, vrhunac gadosti.

Pitao sam više puta, javno, te bitange koje slave ubijanje civila kao oslobođenje : od koga su oni oslobodili Bijeljinu? Odgovor nikad nisam dobio. A njihov Krizni štab objavio je spisak ubijenih, i na tom spisku su sve sami civili, koje su pobili arkanovci. Umorio sam se ponavljajući da u Bijeljini nikakvih borbi nije bilo, niti ih je moglo biti, da su  i zemlju i nebo čvrsto držali Karadžićevi fašisti,  da je sva vlast bila njihova, Bošnjaci istjerani sa svih važnih pozicija, srpski narod naoružan do zuba, tu su bili i srpska JNA, i srpska policija, i srpska Teritorijalna odbrana, i dobrovoljci, bošnjačka ptica nije mogla proletjeti iznad Bijeljine, a niko nije ni vidio nikakvog muslimanskog borca, u uniformi i s puškom u ruci. Niti je ijedan od tih “muslimanskih ekstremista” ( srpskih ekstremista nije bilo), od kojih su oni “oslobodili” Bijeljinu ubijen, ranjen, zarobljen, izveden pred sud, snimljen, niti je ijedan Srbin okrznut makar ružnim pogledom nekog Bošnjaka. Pero Simić i drugi umjetnici laganja trubili su kako su muslimanski snajperisti pucali s munare Atik džamije, nikoga nisu pogodili, a onda su nestali, kao ptice, u oblacima. Ni jednog jedinog dokaza za ono što oni tvrde. Ali, ko mari za istinu?

Niko da kaže : šta su tu radili uniformisani ljudi iz druge države, ko im je dao pravo da ubijaju narod po Bijeljini, a da niko nikad ne postavi pitanje njihove odgovornosti. Niko da objasni zašto su toliki civili odvedeni iz svojih kuća. Među njima sam bio i ja, i vidio sam šta rade, i ko to radi, i kako, i godinama, evo, svjedočim o tome kad god mogu. Ti navodni “borci” ni tada nisu smjeli da izvire iz sopstvenih guzica, a hrabrost im je stigla tek kad su shvatili da se bošnjački civili mogu ubijati i progoniti bez straha od bilo kakve kazne. Imaju li oni ikakvu pobjedu na frontu, koju bi mogli slaviti, zar je ubijanje bespomoćnih i nedužnih ljudi njihovo najveće herojstvo?

A ako su već “oslobodili” Bijeljinu tih dana, što nastaviše da je “oslobađaju” sve do kraja 1995. godine, što protjeraše desetine hiljada ljudi, što tolike pobiše, poslaše u logore i na prisilni rad, što srušiše džamije, nisu se valjda i one borile protiv Srba? Zar je ubijanje djece Sarajlića, Sejmenovića, Malagića, Isića – pobjeda? Zar su bezbrojna ponižavanja njihovih sugrađana –pobjeda, zar je pobjeda – slanje hiljadu Janjaraca, civila u logor, zar su pobjede –  pogibije bošnjačkih civila u živom štitu, silovanja, progoni, noćne deportacije, plač nevinih i drhtanje bespomoćnih?

Tako su oni oslobodili Bijeljinu od Bijeljinaca, pa onda Zvornik od Zvorničana, pa Brčko od Brčaka, a onda su 70 posto Bosne oslobodili od Bosanaca. I malo im. Sad to još i proslavljaju. Uskoro će slaviti i to što su oslobodili radnike od fabrika, pa seljake od njiva, pa učenike obaveza da išta znaju, što su narod  oslobodili od morala, a sebe od odgovornosti, što su  laž postavili na mjesto istine, a zločin na mjesto pravde, slaviće ono čega se cijeli normalan svijet stidi.

A šta ćemo mi, žrtve velikosrpskog fašizma? Hoćemo li i dalje sve to šutke pratiti i okretati glavu? Hoćemo li trpjeti i njih, i naše političare koji sve to tolerišu, brinući se za svoje fotelje, hoćemo li pustiti sve niz vodu, pa čekati kad će opet početi da nas zatvaraju i protjeruju, a čini mi se da nismo daleko od toga. Kad hulje javno slave i veličaju zločin, to je znak da opet pogano vrijeme dolazi, kad razbojnici svakoga dana najavljuju otcjepljenje eniteta stvorenog zločinom, a niko ne reaguje, to je znak da nam se ništa dobro ne sprema. Kad izvode na sud majke Srebrenice, jer su išle da prouče fatihu na mjestu gdje su pobijeni njihovi sinovi, a niko ne goni ubice djece, to je poruka da se nemamo čemu nadati.

Kad igraju kolo na našim suzama, na našim ubijenim životima, na našim patnjama, kad vijencima kite zločine i crkvenim svečanostima veličaju ubijanje nevinih, to je znak da nismo ni milimetar odmakli od onog strašnog džehenemskog vakta.

I da mu se valja opet nadati.