Piše: Saud Grabčanović
Napad Austrijanaca na Bijeljinu i razaranje grada
Izvršavajući naređenje princa Eugena Savojskog, baron Maksimilijan Peteraš je 25. avgusta 1717. godine prešao rijeku Drinu kod mjesta Badovinaca u Mačvi na čelu 1200 boraca, koje su sačinjavali austrijski dragoni pješaci i konjanici, kao i graničari zvani “katane“, srpski plaćenici u tadašnjoj austrijskoj vojsci . (Feldzüge des Prinzen Eugen von Savoyen-Feldzug 1717/18, UNI Innsbruck ). Interesantna je činjenica da je baron Petraš došao istim putem kojim je 1992. godine došao novi vandal i rušitelj Bijeljine – Arkan, srbijanski krvoločni ubica i razbojnik! Petraševa jedinica je bila naoružana sa dva laka topa merzera (pretača današnjeg minobacača). Petraš je planirao zauzeti Bijeljinu, a kasnije se probiti sjeverno do rijeke Save i zauzeti tursku utvrdu Novi na toj rijeci. Tu je planirao da napravi mostobran za dolazak svježih trupa, provijanta, naoružanja i municije iz Austrije. Sa tim pojačanjem je planirao da napadne tvrdi grad Zvornik. Petrašev krajnji cilj je bilo osvajanje Zvornika, koji je tada bio najjača tvđava i sjedište Zvorničkog sandžaka. Bijeljina je u to vrijeme bila slabo utvrđeno naselje koje se našlo na putu ovim osvajačima. Grad je oko gradske jezgre imao mali i plitak šarampov, koji je izgrađen nakon Karlovačkog mira. Bio je to šanac dubine par metara, a širine oko šest metara i bio je ispunjen vodom rječice Janjice koja je tekla pored grada. Šarampov je sa unutrašnje strane bio ograđen niskim plotom od balvana i pletenog pruća-„parmaklukom“, a bio je ispunjen nabijenom zemljom. Parmakluk su činili zašiljeni drveni kolci koji su ukoso pobodeni u zemlju. Ovo je, u stvari, bio kao veći grudobran iza kojeg su mogli zaleći branioci i pucati na napadače. Branioci su imali na raspolaganju dva starinska bronzana topa sa kamenim kuglama, ali se sa ovim topovima nisu uopšte mogli ravnopravno suprostaviti nadmoćnom neprijatelju koji je bio naoružan modernim naoružanjem. Ovaj Bijeljinski šarampov je za Petraša i njegove trupe predstavljao lagan zalogaj. Jedine tvrde, kamene građevine u gradu su bile Atik džamija i hamam. Ti su objekti poslužili braniocima kao poslednja linja odbrane grada .Osim šarampova, u gradu su u to vrijeme postojale dvije višespratne kamene kule koje su pripadale tadašnjim bijeljinskim begovskim familijama. Jedna je bila na lokaciji današnjeg Galca, kod današnjeg Velikog parka i pripadala je begovima Čengićima, a druga je bila na putu prema Grmiću i pripadala je Mehmedpašićima, potomcima slavnog Mehmed-paše Papazoglua. Petraševi su dragoni obje kule uništili pomoću laguma sa eksplozivom (lagumi : iskopani tuneli ispod utvrda). Najveći dio civilnog stanovništva – bošnjačke žene, djeca i starci, ranije su izbjegli iz grada u okolne šume i na Majevicu prema Teočaku i dalje ka Tuzli, a jedan dio građana je pobjegao i ka gradu Zvorniku. Za uspješnu odbranu kasabe Bijeljine nedostajalo je boraca. Većina mlađih i vojno sposobnih Bijeljinaca je već ranije bila mobilisana i poslana na ratišta u Srbiji i Ukrajini, pa su branitelje pretežno sačinjavali « trećepozivci », stariji muškarci. Uprkos tome, bošnjačko stanovništva grada Bijeljine je napadačima pružilo veoma jak otpor. U odbrani svog grada je učestvovalo skoro cjelokupno muško stanovništvo grada. Među braniteljima je bilo je čak i žena Bijeljinki, koje su dobrovoljno ostale braniti svoj grad i to rame uz rame sa svojim muževima i braćom. U toku borbi za grad jedna mlada djevojka Bošnjakinja pucala je sa kule u Galcu i pritom teško ranila Petraševog ađutanta majora Štrajhera u stomak. Major Štrajher je nekoliko dana poslije ranjavanja preminuo. Nakon ranjavanja svog ađutanta i velikog otpora kojeg nije očekivao, Petraš je, u znak odmazde, naredio pojačanje intenziteta bombardovanja grada. Austrijanci su tri dana neprekidno bombardovali grad sa svoja dva moderna topa merzera-bacača. Na grad je ispaljeno više stotina razornih mina i mina sa kartečom za uništavanje žive sile. Bijeljina je u Petraševom bombardovanju bila potpuno uništena razornim minama, a grad unutar šarampova ja zahvatio i veliki požar. U tim razaranjima stradao je i kameni Sulejmanov hamam, kao i svi važniji objekti u gradu. Besomučno bombardovanje je izazvalo i velike civilne žrtve. Od mina je stradala skoro trećina stanovništva tadašnjeg grada! Bijeljina je u to vrijeme, po procjenama, imala između 2500 i 3000 stanovnika. U krvavom piru koji je uslijedio nakon zauzimanja grada svi ranjeni i zarobljeni Bijeljinci su bili bezdušno pobijeni! Ukupan broj žrtava u borbama na strani Austrijanaca je bio 75 mrtvih i 120 ranjenih boraca, dok su Bošnjaci imali preko 600 mrtvih, što boraca, što civila. Jedan manji broj branilaca Bijeljine se prije pada grada u ruke neprijatelja uspio probiti iz okruženja i pobjeći u okolne šume. Kada je Petraš sa vojskom napustio grad i otišao ka Zvorniku, oni su se vratili u razrušenu Bijeljinu i sahranili svoje mrtve.
Petrašev pohod na Zvornik ,poraz Austrijanaca i povlačenje
Petraš je nakon pobjede nad braniocima nekoliko dana boravio u Bijeljini dok mu iz Slavonskog Broda i Osijeka preko Save nije stiglo pojačanje od par hiljada vojnika i desetak novih topova sa municijom i provijentom. Nakon ovoga, on je krenuo ka Zvorniku kojeg je opkolio . Grad se grčevito branio od napadača, a u odbrani Zvornika su učestvovale i bošnjačke žene.Tadašnji bosanski vezir Numan-paša Ćuprilić je kao pomoć opkoljenom Zvorniku najprije poslao poslao Ibrahim-ćehaju sa vojskom. Nakon toga je i sam sa glavninom bosanske vojske iz Sarajeva krenuo ka Zvorniku. U borbama pod Zvornikom u septembru 1717. godine austrijske trupe pod komandom barona Maksimilijana Petraša su doživjele katastrofalan poraz koji im je nanijela bošnjačka vojska pod komandom Numan-paše Ćuprilića. O ovim borbama govori i jedna pjesma, ispjevana na turskom jeziku, neposredno nakon te bitke i sjajne bošnjačke pobjede. U pjesmi se kao mjesta gdje su vođene borbe navode sela Papraća i Osmaci. Autor ove pjesme je Beg-zade (Begzadić), vjerovatno se radi o nekome iz stare begovske porodice Begzadića iz Skočića u Podrinju. Begzadići su se poslije Beogradskog mira 1739. godine doselili iz Skočića u Bijeljinu, gdje su kao nagradu od sultana dobili timare. Begzadići su nakon doseljavanja u Bijeljinu promijenili prezime u Salihbegovići. U borbama pod Zvornikom je poginulo oko hiljadu Austrijanaca, a oko tri stotine dragona i graničara je zarobljeno. Zbog nedjela koja su počinili u Bijeljini svi su oni pogubljeni, a njihovim je glavama okićena zvornička tvrđava. Sam baron Petraš u ovim borbama pod Zvornikom je bio teško ranjen i jedva je preživio bitku, te je pobjegao sa svojim dragonima preko Save. Austrijanci su uz puteve, u cilju bržeg bjekstva, ostavili sve svoje topove i ratnu opremu koju su zaplijenili Bošnjaci. Zlikovca i dželata koji je uništio Bijeljinu, kao i njegovu bratiju, veoma brzo je stigla zaslužena kazna. Kasaba Bijeljina je u kasnu jesen 1717. godine praktično bila oslobođena, ali se gradsko stanovništvo nije imalo gdje vratiti, jer je grad bio potpuno razoren i spaljen, a dolazila je i zima.
( Nastaviće se)
