Riječi koje odnosi vjetar

Piše: Gojko Berić

Ima u sarajevskoj akademskoj i političkoj čaršiji ljudi koji žive izvan svake realnosti, koji pričaju isprazne priče i nameću se medijima, a sve zato da njihovo postojanje bude primijećeno.

Prepoznatljivi su po tome što nude ideje i rješenja koja mute vodu, vanvremenska su i neostvariva. Sada su u svom alhemičarskom kotlu proizveli “slučaj” Sutorina, sa zahtjevom da se ovo malo mjesto na crnogorskoj obali vrati Bosni i Hercegovini, kojoj je nekada pripadalo. Sve je počelo tako što je neko odnekud iskopao anegdotu prema kojoj je “lukavi” Blaža Jovanović predriblao “naivnog” Đuru Pucara Starog i tamo negdje 1946. utrpao mu nekakvo jezerce u planinama na granici Crne Gore i Bosne u zamjenu za Sutorinu. Potom se ove bizarne epizode iz prvih godina komunističke vladavine u Jugoslaviji dohvatio Denis Bećirević, berićetno situiran u dva mandata u Parlamentu BiH, i kao da ne vidi brdo teških problema s kojima ova zemlja živi, stavio je u vrh državnih prioriteta. Tako se zakotrljala ta grudva snijega i dokotrljala se sve do Ustavnog suda i državnog Parlamenta. A riječ je o providnoj populističkoj gluposti, jeftinom triku naših dežurnih patriota, spremnih da parama poreskih obveznika plate međunarodnu arbitražu o Sutorini, u kojoj BiH nema gotovo nikakvih šansi.

Nažalost, toj pameti nema lijeka, jer ona ne uvažava nikakve razumne argumente, čak ni činjenicu da se BiH obavezala da će poštovati odluke Badinterove komisije. Na tu provokaciju nasjeli su i neki crnogorski zvaničnici, koji su na nju uzvratili verbalnom artiljerijom, besmislena rasprava ima sve više učesnika, nadigle su se i Evropa i Amerika, ljute što nemamo hljeba a bavimo se jednim bespredmetnim slučajem, i Sutorina je odjednom postala jako važno balkansko pitanje. Oglasio se i naš stari prijatelj, već zaboravljeni profesor međunarodnog prava Francis Boyle da nas upozori da, ako budemo insistirali na Sutorini, možemo izgubiti Neum! Nema veze, mi idemo dalje. Originalan doprinos jačanju bosanskog patriotizma dao je ove srijede SDA-ov poslanik Šemsudin Mehmedović. On je u raspravi koja je vođena u Parlamentu BiH, replicirajući Zlatku Lagumdžiji, rekao: “Onaj ko ne podržava zahtjev da se Sutorina vrati Bosni i Hercegovini treba da pocijepa i svoje uvjerenje o državljanstvu i svoju diplomu”!?

Za razliku od bauka Sutorine, jedna šokantna, dapače zaprepašćujuća izjava Sredoja Novića, odlazećeg ministra civilnih poslova BiH, prošla je bez ijednog komentara sarajevskih medija. A evo šta je Nović 20. januara rekao novinarima: “U političkim strukturama BiH pozicionirao se jedan broj ljudi koji ne samo da podržava već je izravno uključen u strukture potencijalnih terorista, koji su svoj cilj ostvarili a da vlasti gotovo nisu mrdnule prstom da to spriječe.” Zar to nije užasno teška optužba, zbog koje bi i Vijeće ministara i državni Parlament morali da zasjedaju sve dok se stvar ne raščisti do kraja? Ovo otkriće, s navodnicima ili bez njih, uznemirilo je sve ozbiljne građane i zbog toga bi cijeli aparat vlasti morao biti na nogama, pogotovo ako se ima u vidu Novićeva tvrdnja da BiH prijete teroristički napadi. Zar to nije bilo dovoljno da se aktivira alarmno zvono u Tužilaštvu BiH? Znaju li državne obavještajne službe ko su ljudi iz naših političkih struktura koji, prema Noviću, podupiru terorizam? I zašto, na kraju krajeva, nijedan od tri javna RTV servisa nije pozvao ovog bivšeg jugoslovenskog obavještajca da gledaocima objasni o čemu se tu radi?

Terorizam je u ovom trenutku svjetska tema broj 1, a Bosna i Hercegovina itekako ima razloga da se njome bavi. Vodeći zapadni mediji su ne jednom pisali o tome da je Bosna tokom proteklog rata bila škola El-Kaide i da je na ratište u Siriji otišlo više od 150 državljana ove zemlje. A odlaze i dalje. Lako je pretpostaviti kako će se, ako prežive, ponašati kad se vrate u Bosnu. Ali, Novićeva izjava je živjela samo jedan dan.

Državno Ministarstvo sigurnosti nije željelo da je komentariše. Nakon ostavke Fahrudina Radončića, tamo je ostao da sjedi neki Lagumdžijin činovnik, koji “radi” po uputstvima Vijeća ministara. Neobjašnjivo je, međutim, da na Novićevo upozorenje nije reagovao niko iz bošnjačkog političkog vrha. Možda je Sredoje Nović neozbiljan i neodgovoran čovjek, ali stvar ne može ostati na tome. Nije dovoljno ignorisati ga i praviti se kao da ništa nije ni rekao. Ako je obmanuo javnost, trebalo ga je raskrinkati kao još jednu od Dodikovih figura koje dolaze u Sarajevo sa nalogom da ovoj državi čine štetu. Ovako, Novićeve riječi je odnio vjetar, što samo pojačava utisak da je šutnja onih na koje državni ministar aludira iznuđena.

Nekako u isto vrijeme javnosti se obratio predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, koji je iznio vrlo ozbiljne optužbe da mu se pakiraju kaznene prijave oko ubojstva federalnog doministra unutrašnjih poslova Joze Leutara. Čović je to nazvao pokušajem “montiranja” još jednog “monstruoznog” procesa protiv njega, kako bi se utjecalo na uspostavu nove vlasti. Reagovao je i višegodišnji ministar pravde BiH Bariša Čolak, koji je u intervjuu Večernjem listu rekao: “To su ozbiljne optužbe. Strašno je da se takvo što događa. Svi oni koji sudjeluju u tim kriminalnim radnjama moraju snositi posljedice”. U tome se potpuno slažemo sa gospodinom Čolakom. Nažalost, nismo čuli da je Bariša Čolak rekao išta slično povodom izjave Sredoja Novića. Nije zahtijevao da se hitno utvrdi govori li Nović istinu ili ne. Kao što vidimo, Bariša Čolak je selektivno vršio dužnost državnog ministra pravde, onako kako nalaže etnički podijeljeni sistem. Čovjek se očito držao modernog gesla “Misli globalno, djeluj lokalno”, što će reći – uživaj državnu platu i sve druge privilegije, a drži se svog partijskog šefa. Da se razumijemo, Bariša Čolak je ovdje tek paradigma uobičajenog ponašanja ljudi na najodgovornijim mjestima u državi, stvorenoj po mjeri i potrebama vladajućih političkih garnitura, koje su i same zarobljene u začaranom krugu iz kojeg više nema izlaza.

 

(oslobodjenje.ba)