Postoje trenuci kada se čovjek, gledajući javni servis Republike Srpske, zapita da li je greškom uključio arhivski snimak iz ratnih godina. Ne zbog tehničkog kvaliteta slike, nego zbog jezika, narativa i otrova koji se bez ikakve zadrške izlijeva u eter.
Prilog RTRS-a o Bošnjacima koji kupuju stanove u Istočnom Sarajevu upravo je takav trenutak. I ne, ovo nije novinarstvo. Ovo je povratak u mračne devedesete, sa svim prepoznatljivim elementima etničkog prebrojavanja, paranoje i dehumanizacije. I opet su mete Bošnjaci, a povod, vjerovali ili ne, kupovina stanova.
Već u prvim rečenicama, uz licemjernu opasku da je kupovina stanova “naravno, zakonom dozvoljena”, RTRS gradi okvir u kojem se zakonitost priznaje tek kao formalnost, dok se suština svodi na upozorenje o “opasnom trendu”. Taj “trend” nisu divlja gradnja, kriminal, korupcija ili demografsko pražnjenje cijele zemlje, nego činjenica da ljudi, zamislite drskosti, kupuju nekretnine tamo gdje im odgovara cijena, lokacija i kvalitet gradnje.
Ali RTRS ne zanima ekonomija, urbanizam niti realni razlozi zašto mlade porodice iz Sarajeva gledaju prema Istočnom Sarajevu. Umjesto toga, gleda se u krvna zrnca, prebivališta i etničke prefikse. Broje se stanovi, apartmani, vikendice, parcele. Broje se Bošnjaci. Broji se strah.
Narativ koji se potom razvija nije samo problematičan, nego duboko opasan. Bošnjaci se predstavljaju kao kolektivna prijetnja, kao organizovana sila sa “centara moći”, kao planeri nekakvog tihog osvajanja teritorije. Kupovina stana pretvara se u zavjeru. Kredit u banci postaje politički projekat. Preseljenje porodice prerasta u uvod u “potencijalne probleme”, nove konflikte i buduće “razračune”.
Ako vam je sve ovo poznato, nije slučajno. Upravo ovako je, sličnim riječima i istim tonom, tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu govorio Risto Đogo.
Risto Đogo je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu postao sinonim za ratnohuškačko “novinarstvo” i brutalnu dehumanizaciju Bošnjaka. Njegovi televizijski nastupi bili su ispunjeni govorom mržnje u kojem su Bošnjaci opisivani kao “muslimanski fundamentalisti”, “biološka prijetnja” i narod sa navodnim “genetskim kvarom”.
Đogo je otvoreno negirao pravo Bošnjaka na političko i ljudsko postojanje, tvrdeći da oni nisu narod nego “sekta”, te da je rat nužan kako bi se “srpski prostor očistio”. Takav jezik nije bio puka retorika, nego ideološka priprema za zločine koji su uslijedili, jer je publiku sistematski učio da u komšiji ne vidi čovjeka, nego opasnost.
Posebno su sporne njegove izjave u kojima je opravdavao masovne progone i ubistva, predstavljajući ih kao “historijsku nužnost” i “odbranu naroda”. Đogo je bez imalo zadrške relativizirao i ismijavao patnju civila, dok je opsade gradova i logore predstavljao kao legitimna sredstva borbe.
RTRS je ovim prilogom, svjesno ili ne, posegnuo za istom matricom. Zato pitanje iz naslova nije metafora, nego legitimna dilema: Risto Đogo, ti li si?
Posebno je monstruozna manipulacija ratnim iskustvima sarajevskih Srba. Egzodus se prikazuje isključivo kao posljedica volje “komšija Bošnjaka”, bez ikakvog konteksta politike koja je taj egzodus proizvela, bez imena onih koji su povlačili poteze, donosili odluke i huškali. Istovremeno, današnji Bošnjaci se kolektivno optužuju da dolaze “u zagrljaj genocidnim Srbima”, kako to RTRS besramno formuliše, pokušavajući stvoriti sliku licemjernog, opasnog i dvoličnog naroda.
To više nije ni prikriveni šovinizam, nego otvorena propaganda. U istom dahu se tvrdi da su Srbi u Sarajevu bili progonjeni jer su Srbi, ali i da danas Bošnjaci bez problema dolaze, izlaze, žive i kupuju stanove u Istočnom Sarajevu. Logička kontradikcija nije greška, nego alat. Cilj nije razumijevanje, nego proizvodnja straha.
Humanizacija u ovom prilogu ne postoji. Ne čujemo glasove porodica koje su kupile stan jer ne mogu priuštiti kvadrat na Marijin Dvoru. Ne čujemo ljude koji žele živjeti blizu posla, aerodroma, škole. Ne vidimo djecu, kredite, svakodnevne brige. Vidimo samo “lica sa prebivalištem u Federaciji”, svedena na statistiku i prijetnju.
Na kraju, dolazi i politički pečat. Poziv na “korake” koji navodno neće biti na štetu komšija, ali će očuvati “prefiks Republike Srpske i Srpskog Sarajeva”. Historija nas je, nažalost, naučila šta znače takvi eufemizmi. Uvijek počinje “prefiksima”, a završava ljudima.
Da, Regulatorna agencija za komunikacije reagovala je i pokrenula istragu po službenoj dužnosti. Ali to nije ni blizu dovoljno. RTRS godinama sistematski truje javni prostor, normalizira šovinizam i proizvodi atmosferu u kojoj je etničko prebrojavanje prihvatljiv oblik javnog govora. Bez ozbiljnih sankcija, bez političke i društvene odgovornosti, ovakvi prilozi nisu incidenti, nego pravilo.
Zato ovaj tekst nije samo kritika jednog priloga. Jer kada javni servis, plaćen novcem svih građana, ponovo počne govoriti jezikom devedesetih, to nije problem samo za Bošnjake. To je problem za svaku ideju normalne, mirne i građanske Bosne i Hercegovine.
A prošlost nas je već naučila koliko skupo plaćamo kada na vrijeme ne prepoznamo glasove koji zvuče poznato. Previše poznato.
(klix.ba)
