Piše: Saša Ilić

Razum i odgovornost. Mir i stabilnost. Ovim rečima premijer Vučić poslednjih dana opisuje samog sebe i ciljeve svoje politike. Nasuprot njemu, naročito u susedstvu, caruje nerazumnost i neodgovornost, neprestane provokacije i destabilizacija mira. Da nije njega sve bi otišlo do đavola. Ovako, balkanski brod ipak plovi. Građani nemaju razloga za brigu, kaže on, ali je zato pred političarima teška borba. Takođe, ovih dana su i on i predsednik Nikolić veoma nesrećni zbog aktivnosti ambasada SAD na Kosovu i u BiH, a nakon afere sa „srpskim vozom“, njihova nesreća je doživela klimaks. O tome je Vučić govorio domaćim medijima, hvaleći se kako je to spočitao i odlazećem potpredsedniku SAD Džozefu Bajdenu u Davosu. Naprosto, SAD se ne ponašaju u skladu sa Vučićevim vođenjem politike, čitanjem Dejtonskog sporazuma, interpretacijom Briselskog sporazuma i uspostavljanjem dobrosusedskih odnosa sa Hrvatskom. U prilog tome govori i odluka SAD da Vučićevom eksponentu u BiH Miloradu Dodiku, uvedu sankcije. S druge strane, premijer ne vidi ništa loše u Dodikovoj politici jer ga je i sam stoprocentno podržavao u svemu što je radio proteklih godina. Bez podrške Beograda i Moskve Dodik nikada ne bi smeo da uradi ništa drugo osim da zapeva nakon borbe bikova na Manjači. To je svima jasno, ali ipak nakon hazardne igre, koju su svi igrali na terenu, ispada najpre najslabija karika, odnosno Dodik. Vučić još uvek može da se šepuri pred kamerama kao neko ko vodi „proevropsku politiku mira“ i ko sa svim tim hazardnim momentima nema nikakve veze. Jer on nije bio u Banjaluci 9. januara, nije imao pojma kakav se voz spremao za Kosovsku Mitrovicu, nikada nije čuo ništa o tome šta je planirano u Hercegovačkoj ulici, naposletku on nije ni potpisao ugovor o izgradnji Beograda na vodi, na čemu zapravo počiva njegov politički mandat. To Vučićevo fizičko „odsustvo“ je simbolično, jer je natopljeno njegovom radikalskom politikom. Sprovode je njegovi potčinjeni, potpredsednici Vlade, ministri, niži službenici, čitava armija poslušnika, a među njima i odlazeći predsednik Srbije Tomislav Nikolić koji nikada „nije zvocao“ mlađem kolegi već je radio ono što mu se naloži.

Uvođenje sankcija obično dolazi na kraju jedne političke faze tokom koje je eskalirala politika koja je išla u smeru opšte destabilizacije države i okruženja. Milorad Dodik je dva puta do sada bio pod sankcijama, prvi put 1995. zajedno sa ratnim liderima RS optuženim za ratne zločine, kao i danas nakon turbulentne decenijske destabilizacije BiH, koju su Čedomir Antić i Nenad Kecmanović ponudili u obliku državotvorne Istorije Republike Srpske. Aleksandar Vučić je bio politički akter svih ratnih operacija koje je Slobodan Milošević sa svojom administracijom vodio u okruženju, bilo da je učestvovao kao šef propagande, radikalska podrška na terenu ili ministar informisanja. No nijednom do sada nije završio na „crnoj listi“ SAD. Ohrabren velikom podrškom EU, nakon potpisivanja Briselskog sporazuma 2013, Vučić je nastavio da vodi politiku regionalne destabilizacije po sistemu „dan što plete, noć opara“, odnosno na dva koloseka. Jedan voz bio je „oslikan“ fotografijama Angele Merkel i Johanesa Hana, a drugi svetim ratnicima, trobojkom i porukom „Kosovo je Srbija“ na dvadeset jezika. Ovaj sistem vučićevske propagande bio je apsurdan, jer su se oba voza kretala po propalim kolosecima, ne brže od dvadeset na sat, ponekad i sporije. Njihovo ubrzanje bilo je moguće samo u medijskoj manipulaciji građanstvom, koje je to gledalo sa čuđenjem ali i odobravanjem. Slična je situacija i sa velikim bilbordom Beograda na vodi ispred Železničke stanice koja pritom nije okrečena poslednjih četvrt veka. Vrhunac Vučićeve medijske propagande bilo je divljenje SNS prolaznika nepostojećem projektu i policijsko obezbeđenje plakata, bilborda i vozova. Takvo obezbeđenje u Srbiji imaju još samo ratni zločinci po povratku iz Haga.

Odnos Srbije prema Republici Srpskoj je sa sankcijama koje su uvedene Miloradu Dodiku došao do samog ruba, kada bi trebalo ozbiljno preispitati kontinuitet državne politike Srbije prema BiH od Dejtona do 9. januara 2017. Ta politika se ni u jednom trenutku nije promenila. Gravitaciona sila nacionalizma, koji se nalazi u njenom temelju, toliko je jaka da je svojevremeno u propast povela i Demokratsku stranku. Stoga zabrinjava izjava aktuelnog lidera DS Dragana Šutanovca, koji je pre nekoliko dana, na pitanje novinara da li bi i potencijalni budući predsednik Srbije Saša Janković trebalo da ode na proslavu neustavnog Dana RS 2018. odgovorio potvrdno, naglasivši pritom da se njihova politika nikada nije menjala.

Ipak, reakcija iz SAD ne utiče bitno na psihologiju i politiku Milorada Dodika i Aleksandra Vučića. Prvi je ponosan na uvedene sankcije, jer ih smatra „ličnom odmazdom ambasadorke SAD u BiH Morin Kormak“, dok je Vučić zadovoljan razgovorom s Bajdenom koji je prepoznao, kako kaže, „njegovu ljutnju i energiju“ zbog čega je uveren da će potpredsednik SAD rešiti „problem kao u slučaju sa Hrvatskom koja sada otvara poglavlja“. Svakako obojica, i Dodik i Vučić, računaju da se radi o odlazećoj američkoj administraciji i da će sa dolaskom Donalda Trampa sve teći mnogo lakše. Uostalom, to je Dodik otvoreno i rekao. Prava reakcija Bajdena na Vučićevu „energiju i ljutnju“, ipak nije stigla do naših medija, jer je dobar deo vesti cenzurisala Vlada Srbije. U javnost je plasirana samo Bajdenova tobožnja pohvala „ekonomskim reformama“ kao i fraza o „značajnim koracima koji su napravljeni između Beograda i Prištine“. Međutim, vrlo jasan odgovor SAD na regionalnu politiku Srbije stigao je sa uvođenjem sankcija Dodiku, kao i u saopštenju iz sedišta NATO u Briselu, u kome se kaže da „Brisleski sporazum iz 2013. ne obuhvata policijske snage Kosova“. Radi se o nedvosmislenim porukama srpskom premijeru, koje on ne želi ili ne može da razume.

Istovremeno, manevarsko polje regionalne i unutrašnje Vučićeve politike se sužava isto onako kao što je ograničena trasa propagandnog „srpskog voza“, koji je sa međunarodne linijeBeograd-Kosovska Mitrovica prebačen na lokal Kraljevo-Požega. Profit se negde mora ostvarivati, kaže na to ministarka saobraćaja Zorana Mihajlović. Slično misle Dodik i Vučić, politika destrukcije se mora negde voditi. Ako su za to nekada bile zadužene ratne SAO zone, danas su to izborne jedinice u Srbiji pod apsolutnom kontrolom SNS-a. Od njih će Aleksandar Vučić uskoro zatražiti novi kredit za svoju staru politiku.

 

(pescanik.net)