Piše: Saud Grabčanović

Velikosrpska organizacija „Ujedinjenje ili smrt“

Početkom 20.vijeka u Kraljevini Srbiji je među oficirima kraljevske vojske stvorena organizacija „Ujedinjenje ili smrt“, poznata i kao „Crna ruka“.Ova tajna organizacija bila je posebno popularna u visokim vojnim krugovima i među ljudima koji su srušili sa vlasti i ubili posljednjeg srpskog kralja iz dinastije Obrenovića Aleksandra i doveli na vlast Petra Karađorđevića. Organizacija „Ujedinjenje ili smrt“ nastala je oko 1911. godine u krugu ljudi koji su doveli Karađorđeviće na vlast, a koji su se osjećali pozvanima da i dalje odlučuju u presudnim prilikama u državi i okruženju. Temelj politike koju je ta organizacija zastupala bila su „Načertanija“ Ilije Garašanina. Vođa te organizacije je bio Dragutin Dimitrijević – Apis, oficir koji je lično ubio kralja Aleksandra Obrenovića. Između ostalih članova ovog udruženja, zbog njihove važnosti ili upletenosti u Sarajevski atentat, možemo izdvojiti: Vojina Tankosića-vođu četničkih dobrovoljaca, Ljubu Jovanovića – Čupu, urednika neslužbenog lista organizacije „Piemont“, i Milana Ciganovića, oficira koji je obučavao sarajevske atentatore. Kada je u ovo tajno udruženje bio priman novi član izvodio bi se poseban ritual inicijacije, slično kao kod masona. Sam obred inicijacije bio je veoma tajan i mističan, u organizaciju su primani i ljudi drugih narodnosti, pa je bilo i Bošnjaka-muslimana u njoj. Obavještajne službe Monarhije su ovu organizaciju smatrale isključivo radikalno velikosrpskom, ali je ona propagirala saradnju i pomoć svim ugroženim susjednim narodima slovenskih korijena. Kakve su bile stvarne namjere i ciljevi ove organizacije, o tome nam jasno govori njen statut. Ujedinjenje ili smrt u svom statutu u čl. 1. definisala je ovako svoj program: „U cilju ostvarenja narodnih ideala -ujedinjenja srpstva, stvara se ova organizacija, čiji član može biti svaki Srbin, bez obzira na pol, veru, mesto rođenja, kao i svaki onaj koji bude iskreno služio ovoj ideji“. Kako je ova organizacija isticala oružanu revolucionarnu borbu ispred kulturne, morala je ostati tajna. Da napomenem: u to je vrijeme postojalo i nekoliko srpskih organizacija koje su se više zalagale za kulturnu borbu nego za borbu sa prolijevanjem krvi. Za „Ujedinjenje ili smrt“ borba za ostvarenje njihovih ciljeva je bila moguća svim sredstvima po devizi „cilj opravdava sredstva“!  Njihova se  ideologija prvenstveno odnosila na srpski narod, kako u  granicama Kraljevine Srbije tako i izvan nje, kako bi se zaštitili i objedinili svi Srbi, ali u statutu, pored toga, stoji i da ta organizacija ukazuje svaku pomoć onim narodima i organizacijama koji se bore za svoje nacionalno oslobođenje i ujedinjenje. Iako je organizacija bila tajna, ideali za koje se  borila „Crna ruka“ sigurno su došli do ušiju potencijalnih sarajevskih atentatora koji su tražili logističku pomoć za ostvarenje svoga cilja. (Lutz, Hermann. “The Serbian ‘Black Hand’,” The Freeman, Vol. 7, N°. 164, pp. 179-181, May 2, 1923).

Glavni organizator Sarajevskog atentata na teritoriji K&K Monarhije bio je agent srpske tajne službe Rade Malobabić, jedan od optuženika na zagrebačkom Veleizdajničkom procesu iz 1909. godine – osoba koja je, prema kazivanju Svetozara Pribićevića, i održavala vezu zagrebačkih “veleizdajnika” iz redova Srpske samostalne stranke sa srpskom tajnom službom.(Diktatura kralja Aleksandra”,Svetozar Pribićević 1931.,izdanje “Globus” Zagreb, 1990., str. 227., 237–240.)

Za vrijeme Prvog svjetskog rata su srpski vladajući krugovi na Solunskom frontu procijenili da je ova organizacija postala veoma opasna i prejaka, te da je postala potencijalna prijetnja za samu dinastiju i budući državni poredak. Kralj Petar I je izdao naređenje da se svi članovi ove organizacije pohapse i izvedu pred prijeki vojni sud. Na montiranom Solunskom procesu osuđeni su Dragutin Dimitrijević – Apis i njegovih devet drugova na smrt radi navodnog pripremanja atentata na tadašnjeg prestolonasljednika Aleksandra i na predsjednika vlade Nikolu Pašića, te rušenja legitimnog poretka u Kraljevini Srbiji, kao i za pokušaj dovođenja vojne klike na vlast, predvođene Crnom rukom. Glavni razlog ovoga suđenja je, po meni, bila odgovornost ove organizacije za avanturističku politiku koja je izazvala stravični rat koji je veoma skupo koštao srpsku državu i narod, u kojem je stradalo oko 1.100.000 Srba. U tom ratu je izginula četvrtina stanovništva prijeratne Kraljevine Srbije ili svaki treći Srbin po nacionalnoj pripadnosti! Za vrijeme suđenja koje je trajalo od 20. marta do 20. maja 1917. godine izišla je na vidjelo umiješanost „Crne ruke“ u Sarajevski atentat, iako je za njegovu pripremu znala tek nekolicina članova: Ciganović, Tankosić i Apis. Dimitrijević -Apis je na suđenju priznao da je za atentat znao i odobrio ga, ali i da ga je navodno kasnije pokušavao spriječiti preko svojih ljudi. Za druge optužbe tvrdio je da su lažne. Svi su optuženi nakon kratkog suđenja bili strijeljani, osim glavnog egzekutora Crnorukaca, lukavog Mustafe Golubića, koji je pobjegao. Mustafa je navodno trebao ubiti prestolonasljednika Aleksandra. On je uspio pobjeći u Rusiju, gdje se  priključio komunistima u revoluciji, a kasnije je postao Staljinov čovjek za specijalne zadatke i likvidacije. Golubić je po Staljinovom naređenju u Meksiku ubio Lava Trockog, i to cepinom-planinarskim šiljatim čekićem! 1941. godine je trebalo da u u Beogradu ubije Tita, ali pošto je bio prokazan, uhvatili su ga Nijemci i ubili. Oskar Tartaglia u svojoj autobiografiji „Veleizdajnik“ daje zanimljivu tezu zašto su Crnorukci bili likvidirani, u kojoj možda ima istine. Prema njegovom mišljenju 1916. i 1917. su bile godine u kojima je Kraljevina Srbija nastojala sklopiti mir sa Austro-Ugarskom i to po svaku cijenu. Jedan od zahtjeva monarhijskih predstavnika bilo je da „Srbija kazni i odstrani iz vojske sva ona lica, koja je Austro-Ugarska tražila u svom „Ultimatumu Srbiji“, a koja su kriva za Sarajevski atentat.“ (Vojislav Tufegdžić. „Surovi obračun sa „Crnom rukom“, 2018.god.).

                                            (Nastaviće se)