Piše: Saud Grabčanović
Ponižena Kraljevina Srbija je prihvatila sve tačke ultimatuma osim ove, koju je odbila. Vlasti Monarhije zahtijevale da ultimatum mora biti prihvaćen u cjelosti, međutim Srbija je to odbijala. Zbog toga je Austro-Ugarska nakon isteka roka za bezuslovno prihvaćanje ultimatuma objavila rat Kraljevini Srbiji 28. jula 1914. godine. Treba napomenuti da je Ugarska, polovina Monarhije, a ponajviše njihov ministar predsjednik Tisa, bila protiv ulaska u rat koji Mađarima ne može donijeti ništa dobro, već samo u slučaju poraza gubitke. U svojim memoarima ambasador Velike Britanije u Italiji sir Džejms Renel Rod ocjenjuje ovaj ultimatum kao tendenciozno sastavljen tako da bi se uvuklo Srbiju u rat, a preko nje i Rusiju. Kada je 1915. Italija ušla u rat, povukla je svoje ambasadore iz zemalja s kojima je ratovala. Jedan od tih italijanskih ambasadora, koji je bio u službi u Turskoj, pričao je Rodu kako mu je njemački ambasador devet dana prije slanja ultimatuma Austro-Ugarske monarhije Kraljevini Srbiji pričao kako će biti sastavljen ultimatum kojim će rat postati neizbježan. Iako su bili organizovani pregovori između vlada Njemačke, Velike Britanije, Francuske i Italije oko smirivanja novonastale situacije, Rod tvrdi da su Austrijanci i Nijemci bili odlučni da se stvar riješi ratom. Ruski car je poslao molbu svom njemačkom kolegi da pokuša uticati na stvari u Beču, a 31. jula je započeo sa mobilizacijom, iako je jasno rekao da ona nije namijenjena protiv Njemačke. Njemački car je odgovorio pozivom da se ruske trupe demobilišu ili da će Njemačka ući u rat. Francuski parlament je u to doba raspravljao o ulasku u rat kao pomoć saveznici Rusiji. Kako nije došlo do demobilisanja ruskih trupa, Njemačka je u cilju „zaštite“ svoje saveznice Austro-Ugarske objavila 2. Avgusta 1914. godine rat Rusiji i njenoj saveznici Francuskoj. Uskoro se u rat uključila i treća sila Antante,Velika Britanija, dok je Italija odlučila čekati. Rat je poprimio svjetske razmjere. U tom je ratu najteže stradala Kraljevina Srbija, koja je taj rat izgubila. Krajem 1915. godine Austro-Ugarska je uz pomoć Njemačke i Bugarske porazila srpske trupe i okupirala cijelu Srbiju. Dio poraženih srpskih trupa, na čelu sa kraljem Petrom I Karađorđevićem, uz nadljudske napore uspio se spasiti zarobljavanja bjekstvom kroz Albaniju na ostrvo Krf u Grčkoj. Pod vlašću K&K Monarhije Srbija je ostala sve do kraja 1918 .godine i raspada Monarhije. Srbiju, njenu desetkovanu vojsku i vlast su u „život“ vratili njeni zapadni saveznici u ratu: Francuska i Engleska. Na kraju se ispostavilo da je cijena koju je Srbija platila zbog svoje avanturističke i nepromišljene politike bila veoma skupa. U Prvom svjetskom ratu mala Srbija je izgubila čak četvrtinu prijeratnog stanovništva! I naša država BiH je pretrpjela ogromne gubitke u Prvom svjetskom ratu. Izginulo je blizu 300.000 ljudi ili 15 posto od ukupnog stanovništva prijeratne Bosne i Hercegovine! Austrougarska vlast nad BiH prestala je u oktobru 1918. Godine, kada je to područje formalno preuzela kratkotrajna Država SHS, koja će 1. 12. 1918. nakon ujedinjenja s Kraljevinom Srbijom formalno prerasti u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Kao rezultat Prvog svjetskog rata i “Versajskog ugovora”, napokon je realizirana ideja progresivnih južnoslavenskih intelektualaca o uspostavljanju zajedničke države južnih Slavena. Nažalost, tek nakon realizacije tog dugogodišnjeg sna izaći će na vidjelo kako je sadržaj te ideje kod Srba bio radikalno drugačije doživljavan. (Srpska književna zadruga: „Istorija srpskog naroda do 1918“.)
Istrorijska odgovornost za Sarajevski atentat i za Prvi svjetski rat
Neposredno nakon Sarajevskog atentata pojavile su se razne teorije „zavjere“ o sudjelovanju i odgovornosti i nekih drugih činilaca, a ne samo Kraljevine Srbije, za izvršenje atentata. Postoji i jedna malo vjerovatna teza po kojoj je taj atentat u stvari bio osveta Eleonore Habsburg, nezakonite kćeri bivšeg prestolonasljednika Rudolfa i Marije Večere. A bilo je i teza koje su se počele pojavljivati već od suđenja. Na suđenju atentatorima postavilo se pitanje povezanosti atentatora sa Slobodnim zidarima. I Princip i Čabrinović su govorili u istrazi kako su Tankosić i Ciganović pripadali slobodnim zidarima, a Čabrinović je čak tvrdio da je pristalica masonskih ideja. Princip je na suđenju izjavio: „Jednom je Ciganović u kafani Moruna, kad se razgovaralo o atentatu, kazao da su Slobodni zidari te i te godine osudili Franca Ferdinanda na smrt“. Prva pojava ove teze da su u atentat umiješani Slobodni zidari objavljena je 11. jula 1914.godine u londonskom listu „John Bull“. Autor teksta u tom listu tvrdio je da je Princip u Parizu bio primljen u francusku masonsku ložu. Ta je neslužbena informacija, po autoru, potekla iz austrijske tajne službe. Međutim, Gavrilo Princip nikada nije posjetio Pariz, pa je ovako nešto malo vjerovatno. Ovakve insinuacije izazvale su pisanje niza knjiga i članaka u kojima su se optuživali Slobodni zidari za pripremu Sarajevskog atentata i za Prvi svjetski rat. U Njemačkoj su autora jednog takvog članka 1931. godine tužili sudu njemački Slobodni zidari i bio je kažnjen sa 500 maraka radi klevete. Masonska umiješanost u Sarajevski atentat je bila jako rasprostranjena teza u njemačkim medijima za vrijeme Drugog svjetskog rata. Poslije rata Vaso Čubrilović i Ivo Kranjčević su tvrdili da su isljednici u zatvoru od njih tražili da optuže Slobodne zidare za pripremanje atentata, jer bi „to bilo korisno za Srbiju i njih ako priznaju da su masoni“. U zatvoru su optuženici za Sarajevski atentat međusobno komunicirali tajnim znakovima kucanja po zidu, pa su se dogovorili da priznaju da su masoni i tako krivicu za atentat u Sarajevu svale na masoneriju i tako spasu Srbiju od uništenja. Ljuba Jovanović – Čupa, urednik Pijemonta, neslužbenog glasila Crne ruke, bio je, po priznanju samih Slobodnih zidara, njihov član. Ali, za Tankosića i Dimitrijevića-Apisa Slobodni zidari su tvrdili da oni nisu nikada bili njihovi članovi. (Dragan Kolarević: „Masoni i Sarajevski atentat“ ).
(Nastaviće se)
