Piše: Saud Grabčanović
Analiza i ocjena Kaimijinih književnih radova
Šejh Kaimija je stekao veliko poštovanje savremenika uglavnom kroz proročanske pjesme o tursko-mletačkim ratovima. Inače je u proricanju budućih događaja bio pod snažnim uticajem osmanskog pjesnika Dževrija (Cevri). Na polju tesavvufa (sufizma) dao je dosta i činjenjem iršada i teoretskim pisanjem izloženim u nekim svojim djelima. S druge strane, bio je veoma aktivan i na socijalnom i sociološkom planu. Nas danas posebno zadivljuje činjenica koja pokazuje koliku su počast Hasanu Kaimiji ukazivali naši pjesnici osmanskog perioda. Još njegov savremenik, Sarajlija Mula Muhtarija, posvetio mu je nekoliko pjesama, a pisao je i nazire (paralele) na njegove pjesme. I nešto mlađi Gaibija, također sklon proročanskim pjesmama i pismima, pod Kaimijinim je uticajem. Kasnije je pjesnik Begzadić spomenuo Kaimijino turbe kao zvorničku znamenitost u svojoj pjesmi koja opjevava opsadu Zvornika od strane Austrijanaca (1717). Prepisujući „Varidal“ Hasana Kaimije, godine 1761, pjesnik i kaligraf Mehmed Mejlija, posvetio mu je jednu pjesmu. Najzad, boraveći u Zvorniku u svojstvu mufetiša (kontrolora) godine 1827. pjesnik i muftija sarajevski Muhamed Šakir Muidović posvetio je jednu pjesmu na perzijskom jeziku Kaimiji, iskazujući mu tako svoje poštovanje i kao pjesniku i kao derviškom vođi. Ovo pokazuje da se Kaimijina slava protezala do kraja 19. vijeka, do kada se, i nakon pojave štampe kod nas, njegove pjesme prepisuju i recitiraju. Što se tiče književnih kritičara iz novijeg doba, Bašagić i Šabanović uopšte ne cijene Kaimiju kao velikog pjesnika. Bašagić je čak pisao da je žalosno da se njegova rukopisna djela nalaze u toliko primjeraka i da su štampana više od svih drugih rukopisa naših pjesnika koji su pisali na orijentalnim jezicima. Po Šabanoviću, činjenica da je najpopularnija ličnost u evropskom dijelu Osmanskog carstva na kraju 17. stoljeća bio Hasan Kaimija, veoma je žalosna. Mislim da su ove ocjene naših uvaženih kritičara donekle tačne, jer se u umjetničkom dometu Kaimijine pjesme ne mogu mjeriti sa pjesmama koje su pisali: Bajezidagić, Lamekani, Nerkesija i Sabit…Ali nepobitna je činjenica da nijedan od ovih naših pobrojanih pjesnika, zbog svog visokog stila kao i metaforičnosti svog kniževnog izraza, nije bio tako dostupan i razumljiv širokim bošnjačkim narodnim masama kao šejh Hasan Kaimija. Njegov stil pisanja je jednostavan, razumljiv, blizak manje obrazovanom čovjeku. U ovoj činjenici leži razlog njegove velike popularnosti i ugleda u narodu, a tu činjenicu Bašagić i Šabanović u svojim ocjenama književne vrijednosti Kaimijinih radova prešućuju. Kaimijinu poeziju tumačili su iole obrazovaniji derviši. U Travniku je u jednoj kafani još do dvadesetih godina dvadesetog vijeka jedan obućar čitao i prevodio Kaimijine stihove okupljenoj publici. Kako se vidi, Kaimija je bio pjesnik po svojoj poeziji na turskom, a pjevao je i na maternjem jeziku, pa su Čorović i Kemura uvrstili neke njegove alhamijado pjesme u svoje djelo o poeziji bosanskih muslimana na bosanskom jeziku. Pjevao je i o savremenim događajima; na primjer, opjevao je sklapanje mira između sultana i Zrinskog. Veliku popularnost su doživjele njegove pjesme o kandijskom ratu, od kojih je jedna spjevana i na našem jeziku. Za razliku od većine divanskih pjesnika, koji su pjevali kitnjastim stilom i brušenim jezikom, dokazujući da vladaju arapskom i perzijskom leksikom i estetskim mjerilima divanske literature, Kaimijin jezik je prost, razumljiv, a ponegdje čak i narodni. Dešava se da u stihu, ne našavši i odgovarajući izraz na turskom jeziku, koji mu je potreban radi metra ili rime, upotrijebi našu riječ. Ovo ga čini specifičnim u odnosu na druge pjesnike, koji su kao izražajno sredstvo izabrali turski ili persijski jezik.
Alhamijado književnost u Bosni
Alhamijado književnost se pojavila u Bosni i Hercegovini u 15. vijeku. To je bila književnost na bosanskom jeziku, koja je pisana posebno modifikovanim arapskim pismom, “arebicom”. Naziv „Alhamijado“ dolazi od nepravilnog korištenja arapske riječi “el a‘džemijje”, što znači strani, nearapski. Alhamijado književnost je, sa veoma rijetkim izuzecima, imala uglavnom vjersko-didaktički karakter. Glavni oblici ove književnosti su : ilahije, kaside, poslanice, pozivi i poruke (tzv. arzuhali), te pjesme napisane po uzoru na bošnjačku narodnu poeziju. Književnost na narodnom jeziku je postojala i kod drugih naroda pod vlašću Arapa i osmanskih Turaka. Pored „glavne“ književnosti na orijentalnim jezicima, postojala je i književnost na narodnim jezicima, pisana arapskim pismom. To smo, pored Bosne, imali i u Španiji, Grčkoj, Albaniji, Poljskoj, Bjelorusiji. Alhamijado književnost Bosne i Hercegovine predstavlja posebno bogatstvo među njim . Ona je vezana isključivo za muslimansku sredinu i sa književnošću drugih konfesionalnih grupa u tadašnjoj Bosni nema nikakvih dodirnih tačaka. Bosanska alhamijado književnost je živjela i razvijala se u razdoblju nešto dužem od oko tri i po vijeka. Najstariji do sada pronađeni tekst muslimanske pisane književnosti na narodnom jeziku je ljubavna pjesma “Hirvat turkisi” iz 1588-1589. godine od Mehmeda Erdeljca. Najznačajniji pisci alhamijado književnosti kod bošnjaka su: Muhamed Hevajia Uskufi, Abdul-Vehab Ilhamija, Umihana Čuvidina, Hasan Kafi Pruščak, Mustafa Ejubović – Šejh Jujo, Muhamed Musić –Allamek, Ali-Dede Bošnjak, Ahmed-paša Hercegović, Derviš Jakub-paša Bošnjak, Arif Hikmet-beg Rizvanbegović, Zijaia Mostarac, Derviš-paša Bajezidagić, Nerkesi Sarajlija, Ahmed Čelebija, Husein Bošnjak – Kodža Muerih, Husein Lamekani, Ali-paša Varvar, Abdulah Bošnjak, Hasan Kaimija, Ali-Fehmi Džabić, Mula Mustafa Bašeskija, Mehmed-Razi Velihodžić, Softa Fejzo, Abdurahman Siri, Hasan Kadija, Arif Sarajlija, Omer Humo, Salih Gašević, Sulejman Tabaković, Ibrahim Seljubac, Jusuf-beg Čengić, Muhamed Ruždi Dizdarević, Alija Sadiković Janjarac, Salih Sidki Hadžihusejnović Muvekit, Muhamed Enveri Kadić i Seid Zenunović.
