Sjećanje imama Saliha halife

164

(odlomak iz romana “Legenda o Bijeloj džamiji)

Dižem čelo i srce svoje u nebeske visine šaljem, Onome koji sve može i sve zna, Stvoritelju svijeta i Gospodaru života, i ostavljam na divitu trag života svojega, da ogledalo bude onima koji će, iz vijekova što još nastupili nisu, željeti da vide šta smo to i kako smo to mi činili u svojemu vaktu, na slavu Allahu ili na sramotu rodu svojemu. Kako ko. Evo, tek nastupi blagoslovljena 1178. godina, ( ili 1764. po Issau), tužna godina, jer se na ahiret preseli otac moj Jahja-halifa, što je imamom ove divne zadužbine Sulejman-hana postavljen tek prije četiri ljeta, milošću sultana našega, Svjetla vidljivog i nevidljivog svijeta, Gospodara dunjaluka i Čuvara mudrosti. I ja primih njegovu objavu i postah imam u ovoj Allahovoj kući, u ovom kutku božanske svjetlosti, da služim i da se molim i za one što su bili i za one što neće nikad biti.

I da pamtim. I ono što dobro bi, i ono što nas zlom pregazi. A ovoga drugog bijaše toliko, da u jedan zapis skromnoga Božjeg sluge stati ne može. Dužan sam ostaviti traga i o onome što su mi pričali, što znam, jer život je ovaj samo sjenka. U sabah se rodi, u podne se uspravi, u prvi akšam se istopi, ko da je nije ni bilo. Otac moj i otac moga oca iz ove su zemlje nikli, ovdje su rasli, ovdje su živote zidali, i obojica, ko manje, ko više, vidjeli džehenem na ovome dunjaluku. Kad ono vojska naša nepobjediva, smicalicama dušmana i neslogom našom bi odgurnuta od Beča 1683. godine po Issau, dušmani nas potisnuše, pa se skrasiti moradosmo u ovome tijesnom kutku zemaljskoga prostranstva. Al nam ni tu ne dadoše mira. Jesen je bila 1688. godine, kiša i jad, kad vojska austrijskoga princa Ludviga Badenskog upade u Bijeljinu našu i u tvrdi Zvornik grad. Uzalud borba, uzalud glave padoše i otkotrljaše se nizbrdicom života. Đed moj Mehmed-zade bijaše zadnji u džamiji našoj ostao. Dušmani su tri dana tukli topovima da se nebo u po dana crnilo ko da je pola noći, a onda silna ordija nagrnu. Žene i nejač, ko osta živ, skloniše se u zadnji čas, a nasta borba prsa u prsa, za svaku kuću, za svaki kamen, za svaku bašču, za svaku našu uspomenu. Krv zemlju okupa, džehenemski oganj se diže do neba, al niko ne jauknu, niko ruke na predaju ne diže.

Al odjednom, u sred bitke, u sred dima, zasja iz džamije svjetlo. U početku slabo, pa se činilo da džamija gori iznutra, al onda se svjetlo pojača, nekako svileno, tanko, prozračno, nekako mehko, raslo je ko plima, dizalo se sve više, i širilo, bez glasa, i već je ispunilo vazduh od vrha do dna, i već je, ko snijeg, počelo padati po glavama, i svi stadoše. U jednoj dekiki, u jednom trenu, jatagani se zaustaviše, ko da su u vazduh zabijeni, glasovi se prelomiše, tutnjava topova stade, ni glas ptice se nije čuo, ni šum koraka, ni kapanje krvi. Svi stadoše. Đed moj Mehmed, nek mu Alah podari stotinu dženeta, osjetio je kako ga svjetlost podiže i uspravlja, sva je džamija njome bila okupana, i sve oko nje, ni rane ga više nizu boljele, ni duša što se od života rastavlja, sve prestade. I sve je trajalo vječnost ili samo jedan tren, niko ne zna. I, kako dođe, svjetlost tako i ode – polako, ko da miluje sve oko sebe. Tad i dušmani, namah, proglasiše prekid borbi, i rekoše : svi borci mogu bezbjedno napustiti položaje, ranjeni da idu kod njihovih hećima, ako žele, žene i djecu niko da ne dira, i sve se umiri. Gorjela je kasaba još dugo, a nekakav umor savlada i naše i njihove, i niko više na zlo ne pomisli. Al je đed znao da ovo Božije čudo ne može dugo trajati, pa pozva sve naše da se skupe i da u miru izbjegnu, što prije, to bolje, i skupi se ordija naših, pa krenu putem bez kraja. Niko se okrenuo nije, da vidi šta ostade iza njih.

Toga dana ko da je počeo san, veliki san u kojemu prođe skoro punih jedanaest godina, sve do onoga Karlovačkog mira, kad rekoše da se vratiti mogu svi što su izbjegli. Dotle su svi što ostadoše živi hodali svijetom čvrsto zatvorenih očiju, jer samo su tako mogli da vide ono za čim je srce njihovo čeznulo. Probudi se tad i Mehmed-zade, nek mu je rahmet duši, pa ustade i otvorenih se očiju uputi nazad, domu svojemu. Domu kojeg više nema. A kad nadomak kasabe dođe, s konja siđe i Bogu se pomoli. I nebo se razvedri, sabah je tek počeo buditi svjetlost u visini, i Mehmed vidje ono za čim je srce žudilo. U daljini, ko da na oblaku jaše, bijela džamija, šuti i u njega gleda. I čeka ga. I reče tad onima što su ga slijedili : « Nek je ona tu, sve drugo će nići samo od sebe». I tako i bi.

Izgradi se opet sve što je porušeno, i još i više. Jer onima što sebe znaju i za sebe se bore, i Allah dželešanuhu ruku pruža. Od onih koji od sebe glavu okrenu i on glavu okreće.

Al ne dade šejtan dugo mirnoga života. Ne prođe ni sedamnaest godina, dok dlanom o dlan, a zarati se opet. Jedva sam tad šest ljeta imao, a sjećam se ko da mi se sad pred očima događa. Pričalo se mjesecima o strašnoj sili što se skuplja da nas pobije, orobi i unesreći. O topovima velikim ko kuće, o puškama što pogađaju i u po mrkle noći, o sili kojoj ni rijeke ni mora ne mogu ništa. Novi rat je kucao na vrata, a ni stare rane još zarasle nisu. Još nove voćke pravoga roda nisu dale, još djeca nisu kako treba prohodala, još se malter na japiji osušio nije. Još se života naživjeli nismo, a valja nam opet mrijeti. Digoše se i Venecija i Austrija na nas, i mrski Eugen Savojski,                        šejtanski sluga što već jednom ostavi krvavi trag u našemu vilajetu, napose u Sarajevu, da ga nećemo zaboraviti dokle bude svijeta i vijeka. I opet on, i nebrojena vojska, i silno oružje, sve krenu na nas. Tutnjalo je sa svih strana, ljeto prođe, a nemadosmo kad ni ljetinu podići, tek vrućina uminu, a puče i kod nas. Silna vojska tad pređe Savu kod Rače, pa se zaputi u Zvornik, al da dođe do Zvornika, prvo nas mora pregaziti. Na čelu joj bijaše Maksimilijan fon Petraš, barun nekakav, vojskovođa, njegovo ime već je ledilo krv u žilama i strepnju budilo u srcu. Opsjede tad vojska našu Bijeljinu, i džehenem se preli na nas. Spremili su  se naši koliko su mogli, obadvije su spahijske kule tako utvrdili da im ni đulad ne mogu ništa. Tako su  mislili, a strah nam svima, i malehnima i velikima, ko krivi jatagan, rovi u duši. Unutar zemljanog utvrđenja ojačali su debele kamene zidove banje, dopunili hendeke, razdijelili džebanu iz baruthane, ljude postrojili, čitavu tevabiju našu, sve jigit do jigita, sve arslan do arslana, zakleli se da će radije mrijeti no dušmane pripustiti, pa ako nam je kudret sahat zadnji vakat otkuco, ako nam je edžel stigo, mi smo spremni da krenemo na onaj svijet, čista obraza i puna srca.

Tako rekoše, i niko ne zamuca, niko se ne povuče. A onda poče.

Hiljadu ovakvijeh divita kad bi se ispisalo, ne bi se moglo opisati ono što se zbilo. Topovi zagruhaše, i ne prestadoše dok zadnji šehid dušu ne ispusti. Dani su se odmotavali ko crna, krvava šamija, topovi nisu prestajali, nebo se u oganj pretvorilo a zemlja provrela vriskom, na svaki kamen je po jedno đule palo, na svaku travku po jedna kap krvi, dušmani su morali topovima da razore sve, svaku trunku, pa da na mač uzmu kuću po kuću, jer se od naših niko nije povlačio ni za jotu. Porušiše kule lagumima, i naš opkop, meterizi se crvenom vodom ispuniše, veliku banju u prah i pepeo pretvoriše, džamiju zapališe. Gorjela je Allahova kuća, al nekako tiho, mirno, ko da je predana sudbini, crni dim je obavijao munaru ko veliki, tamni šal, i plamen se dizao visoko, visoko, ko da oblak hoće da zapali. Gorjele su duše naše, i naši se momci s crnom zemljom vjenčavali, svi joldaši izgidoše, sve u propuh ode, a narod, što ga osta, u surgun. U surgun, ko u našu veliku, suđenu kuću u kojoj smo vazda domaćini, nikad gosti, u surgun, što nam ga vrijeme i kismet darovaše, da ga predajemo jedni drugima ko amanet, s oca na sina, sa sina na unuka.

Nesta tako Bijeljine naše, ni kamen na kamenu ne osta, samo je još nekad bijela, a sad pocrnjela džamija dizala glavu prema nebu, ko da plače, bez suza i bez glasa. A mi, što ostadosmo u životu, raselismo se kud je ko mogao. I prođe podosta vremena dok nije potpisan mir, a nama javiše da smo našu kasabu zanavijek izgubili, da je više nema i neće je ni biti. Dođoše do nas glasi da se tamo naseljavaju graničari i uskoci, da čuvaju osvojeno.       Pa, kad je zanavijek, što će čuvati? Što i drugi ne dođoše, na buljuke, pod ono lijepo nebo, što ne podigoše palate i kuće, što sebi rahat ne učiniše, kad je zanavijek? I probudi to nadu u srcima našim. Pa, zar šehidi naši i naša krv prolivena, zar patnje naše i naša hrabrost neviđena ne zaslužuju da se makar nekad vratimo u taj divni komad Allahove bašče? Čusmo i da je džamija ostala, da je nisu rušili, jer i oni glave prema Svemogućem okreću, no je podzidaše i popraviše, pa u njoj crkvu smjestiše, da se vojnici u njoj mole. Neka, važno je da u njoj svjetlost dina ostane, da ona i dalje bude ruka pružena nebesima, a mi ćemo se, ako Bog da, vratiti, sigurno ćemo se vratiti. Kad-tad.

Al potraja. Ja se u momče prometnuh, pa u ozbiljnoga evlada, al surgun mi je i dalje, ko kakva sablja, ko kakav teški hastaluk, visio nad glavom i vodu iz srca pio. Nekakve grozne bukagije noge su mi vezale, i ne samo meni, već i ocu mome, i majci, i svima koji ostadoše iz staroga kraja. I samo smo u nebo gledali, vjetrove osluškivali, neće li nove borije vazduh razlomiti, pa da se dignemo, da krenemo, da nas mudžiza obasja, čudo Allahovo, da prst iz oblaka muminima put pokaže, da živote naše obasja, ko kad u prazne, puste sobe svjetlost uniđe, pa sve u njoj dobije nove boje i sve progovori novim jezikom.

I puče novi rat. Prošlo je već dosta, godina je 1737. bila, mi već zaboravili kud je ko otišao i gdje se ko smjestio. Odjednom počele glasi stizati od našijeh kasablija, i ja se u čudu nađoh, zar ih je toliko mnogo ostalo! A bili su to i oni mladi, i djeca tek rođena, i stari, i svi su za jednijem čeznuli – da se u stari kraj vrate, u sjenku bijele džamije što svjetlost našu u nebesa šalje. Iz naše Bijeljine krenuše vojske, nekakav pukovnik Walvazor udari na Zvornik, al se opeče i o tvrde zidine odbi. Padoše Austrijanci kod Niša, pa pod Beogradom, i glas nam stiže : naši pobjedu utvrdiše, a mirom potpisanim u Beogradu granica se opet povlači na Savu i Dunav. Puče radost u nama ko munja najveća, zgromi nas i u vrtloge ubaci, jedva do sebe dođosmo. Pune dvadeset i tri godine prođoše, dvadeset i tri preduge i preteške godine, kad se za najljepši put spremismo i u zavičaj naš krenusmo. I ništa nam više nije smetalo. NI porušene naše kuće, ni pustoš i bijeda, ni kiša, ni snijeg, zgrnusmo se, koliko nas je ostalo, a prispješe ubrzo i izbjeglice iz Srijema, Slavonije i Ugarske, kojima tamo ne bijaše više povratka.

I čim dođosmo, zasukasmo rukave. Sve kamen po kamen, sve travka po travka, a bijela džamija, ko bijeli oblak nad nama, nadgleda sve i hrabri nas da ne posustanemo. Noću nas uspavljuje, u sabah nas budi, u žurbi nas smiruje, u miru požuruje. I grad niče, ko bijelo jato oko bijelog labuda. I svi

uzidaše sebe u tu novu našu zajedničku građevinu, al najviše Sadik bimbaša. Bio je on dizdar naše kasabe, postavljen odlukom Vladara svih svijetova, Vlasnika mudrosti i Svjetlosti dunjaluka, našega padišaha. Al se, među nama, od nas ničim izdvajao nije, sem pameću, znanjem i milosrđem. Radio je sve više od nas, planirao, crtao, naloge davao, kopao skupa s nama, zidao s nama, s nama jeo i pio. I šta god bi uzeo da radi, to je išlo nekako lahko, ko po loju, ko da ga božanska ruka vodi, ko da mu dobri dušu vode. Kad posadi drvo, za godinu ono ploda daje, kad počne zidati, kamen na kamen liježe ko da vile zidaju, i sve mu je polazilo od ruke, da se ni mi, sviknuti na svakakva čuda, nismo mogli načuditi. A kad, milošću Božjom, preseli na ahiret, tiho, u snu, ko kakav melek, zahvalni narod mu turbe podiže, da uspomenu na njega čuva dokle zadnja glava ovdje imade. Nek je rahmet Sadiku bimbaši, neka ga Allahova milost grije, u dženetu, među melekima. Amin.