PREDSJEDNIK ZAVNOBiH-a: Na današnji dan umro je bosanski velikan Vojislav Kecmanović Đedo
U Bijeljini je Kecmanović bio član ilegalnog Narodnooslobodilačkog odbora i prikupljao materijalnu pomoć partizanskom pokretu.
Vojislav Kecmanović Đedo rođen je 1881. godine u selu Čitluk, Knešpolje, Bosanska krajina. Otac mu je bio sveštenik. Medicinu je studirao uz Pragu, gdje se upoznaje sa političkim i filozofskim učenjem Tome Masaryka. Učestvovao je u balkanskim i prvom svjetskom ratu, a zbog svog bunta protiv Austro-Ugarske odležao je neko vrijeme i u zatvoru u Zenici.
Poslije 1918. dr Kecmanović se sa porodicom preselio u Semberiju, u Bijeljinu, gdje je ostao sve do 1943. godine djelujući kao Ijekar i narodni prosvjetitelj. Na inicijativu KPJ, 1938. godine pojavio se na izborima kao kandidat Samostalne demokratske stranke, piše Historiografija.
U svoji Zapisima iz oslobodilačkog rata Rodoljub Čolaković piše kako je Kecmanović sarađivao sa komunistima još prije rata, a nakon stvaranja NDH i početka nasilja nad Srbima Čolaković svjedoči da mu je Kecmanović u maju 1941. rekao: „Ako oni nastave ovako, biće bune“. Kada je ustanak izbio, Kecmanović je, porema Čolakoviću, iako je podržavao partizane, „bio zabrinut zbog našeg sukoba s četnicima i s početka mislio da je posrijedi možda naša netrpeljivost. Zbog toga je izašao iz Bijeljine i pod izlikom da ide da obiđe nekog bolesnika otišao u četnički štab da se lično uvjeri u čemu je stvar. U razgovoru s četničkim komandantima sve mu je postalo jasano. Kerović, na primjer, nazvao je Milana Nedića „najvećim Srbinom“. To je za Đedu bilo dovoljno da vidi s kim imamo posla i da shvati zašto mi ne možemo sarađivati sa Kerovićem, i njemu sličnim izdajnicima“, piše Čolaković.
U Bijeljini je Kecmanović bio član ilegalnog Narodnooslobodilačkog odbora i prikupljao materijalnu pomoć partizanskom pokretu. Saznavši da ustaše planiraju da ga uhapse, u julu 1943. je sa suprugom i kćerkom napustio Bijeljinu i izašao na slobodnu teritoriju. Stupio je u partizanske redove i tada kreće put rodne mu Krajine, tamo gdje su se donosile najsudbonosnije odluke za život naroda Jugoslavije. Na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu 25. XI 1943. godine izabran je za predsjednika ZAVNOBiH-a, na kojoj će dužnosti ostati sve dok bude postojala ta institucija, tj. do proljeća 1945. godine.
Na kraju Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a Vojislav Kecmanović je svoje obraćanja zaključio riječima: „Fašisti su mislili da je Jugoslavija neko kučkino kopile, da u njoj ne živi duh slobode“, ali „naša borba (…) pokazuje danas čitavom svijetu da naši neprijatelji nisu uspjeli da uguše slobodarski i borbeni duh naših naroda“.
Od 3. novembra 1943. do 25. aprila 1945. vodio je svoje dnevničke bilješke, koje su kasnije objavljene pod nazivom Zabilješke iz ratnih dana. U tim bilješkama piše o raznim pitanjima. Izdvojit ćemo njegovo pisanje o ženama u partizanskom pokretu. Ocjenjivači su već primijetili kako su te Zabilješke „oda našim ženama u revoluciji. Đedo govori o ženi ratniku iz partizanskog stroja, bolničarki koja i bez dana škole i predavanja iz najljućeg boja izvlači i spašava ranjenog druga, govori o ženi — pozadinskom radniku, domaćici, učiteljici u nekom zabačenom selu bez učila i elementarnih uslova za odgoj i vaspitanje djece, on piše o ženi — majci, supruzi, sestri. Svojom riječju, a još više praktičkim postupkom, podržava njihovu borbu za emancipaciju od vjekovne zaostalosti i muške dominacije, odlučno ističe da su žene Bosne i Hercegovine, kao i čitave Jugoslavije, izborile sebi pravo i status polne i ljudske ravnopravnosti i da im niko to pravo ne smije uzurpirati. U Zabilješkama Đedo razmišlja i piše o tzv. čisto ženskim problemima, primjerice, menstruaciji i teškoćama kojima su žene, zbog uslova u kojima se nalaze, izložene u vrijeme toga fiziološkog procesa. Zbog tih, dodatnih teškoća, po Đedinom sudu žene su mnogo veći heroji od muškaraca“.
Drugo važno pitanje u njegovim Zabilješkama je porodica. „Na nekoliko mjesta možemo pročitati Đedina razmišljanja o svojim najbližima, o supruzi, kćerkama, o brizi za njihovu sudbinu. Njihova sudbina, a naročito pogibija supruge, teško je pogodila ionako osjetljivo i osjećajno biće starog dra Kecmanovića, pa on za njihovo stradanje i patnju optužuje sebe, odnosno nedovoljnu ličnu angažovanost za njihovo zbrinjavanje. Ne stidi se priznati koliko mu porodica znači, kako je život lijep u porodičnom krugu i koliko voli svoju suprugu i kćerke“.
Treće pitanje o kojem piše u Zabilješkama je rad organa vlasti. „Već tada primjećuje određene deformacije, nepravilnosti i nepravičnosti u radu pojedinih organa narodne vlasti. Naročito su zanimljive njegove replike na ponašanje pojedinaca, zloupotrebu položaja i prekoračenje ovlaštenja, neprincipijelnost i sujetu nekih drugova koji su se našli u pokretu, odnos spram drugarica, tj. žena boraca, a kasnije „sekretarica“ u raznim organima itd. Međutim, Đedo ne samo da uočava te ljudske slabosti, nego ih oštro kritikuje i pokušava iznaći stvarne uzroke njihovog manifestovanja“.
Kecmanović je bio pripadnik NOP-a, ali nije bio komunista. Zalagao se za ravnopravnost naroda Bosne i Hercegovine, ali je osuđivao „šovinizam koji se izrodio iz težnje jednog dijela Srba u Bosni i Hercegovini prema Srbiji i Hrvata prema Hrvatskoj“. Zastupao je tezu da se BiH ne može pripojiti Srbiji ili Hrvatskoj, niti je moguće podijeliti BiH, „jer se ne bi mogla povući granična linija a da ne zasječe u živo tijelo naroda. Taj potez bi bio najteži za Muslimane, jer su oni dosad sačinjavali jednu narodnu zajednicu i osjećali se kao zajednica“.
Umro je u Sarajevu 25. marta 1961. godine.
(slobodna-bosna.ba)
