Piše: Jusuf Trbić
U današnje doba opšte površnosti i nacionalističkog ispiranja uma zaboravljeno je mnogo toga što se ne bi smjelo zaboraviti. Na primjer: znate li ko je bio Đedo Kecmanović?
Vojislav Đedo Kecmanović je bio jedan od najvećih, najzaslužnijih i najomiljenijih ljudi koje je Bijeljina ikad imala. Rođen je 1881. godine u Čitluku kod Prijedora, a umro u Sarajevu 25. marta 1961. Godine, prije tačno 65 gpodina. Gimnaziju je završio u Sarajevu i Sremskim Karlovcima, a medicinski fakultet u Pragu, 1911. godine. Tu se upoznao s Masarikovim revolucionarnim idejama, i ostao im privržen čitavog života. Kao ljekar najprije je radio u Tuzli, odakle je za vrijeme Balkanskog rata otišao u Srbiju, da se bori kao dobrovoljac. Nakon rata vratio se u Tuzlu, pa u Sarajevo, uključio se u revolucionarni pokret i bio uhapšen. Na poznatom banjalučkom “veleizdajničkom procesu” osuđen je na pet godina robije, koje je izdržao u zatvorima u Banjoj Luci i Zenici. Od 1918. godine živio je u Bijeljini. U to vrijeme ljekari su bili rijetki i jako cijenjeni, a Vojislav Kecmanović je ubrzo postao omiljen u narodu. Liječio je siromašne, pomagao im, znalo se da je u svako doba dana i noći spreman da ode bolesniku i da učini sve što može. “Narodni čovjek”, kako se nekad govorilo, dobio je i nadimak Đedo, i po tome ga je znao svaki čovjek i svako dijete u bijeljinskom kraju. Ali, on nije bio samo ljekar, već i neumorni kulturni radnik, čiji je doprinos prosvećivanju naroda ovoga kraja nemjerljiv. Uz ostalo, bio je i pokretač mnogih akcija, predsjednik kulturno-prosvetnog društva, inicijator osnivanja Narodne biblioteke “Filip Višnjić”, učesnik u svim kulturnim, ali i političkim zbivanjima u Bijeljini. Od početka ustanka radio je za partizane, a u junu 1943. godine prebačen je na slobodnu teritoriju. Kao izuzetno poštovan i ugledan čovjek, izabran je za člana AVNOJ-a i predsjednika ZAVNOBiH-a ( koji je imao tri zasjedanja: 25. novembra 1943. u Mrkonjić Gradu, 30. juna 1944. u Sanskom Mostu i 26. aprila 1945. u Sarajevu), a nakon rata je od 26. aprila 1945. do novembra 1946. godine bio predsjednik Prezidijuma Narodne skupštine Bosne i Hercegovine – iako nikad nije bio član Komunističke partije.
Drugi svjetski rat na ovome tlu nije bio samo borba protiv fašizma, već i ostvarenje težnji za drugačijom, boljom i pravednijom državom, za ulazak u novi svijet, čiji je temelj antifašizam, za ravnopravnost i slobodu ljudi, u skladu s vremenom koje dolazi. Bosna je 1943. godine dobila svoje antifašističko vijeće, da bi se i time pokazalo da je jednaka s ostalim republikama. Na početku zasjedanja ZAVNOBiH-a u Mrkonjić Gradu, 25. novembra tačno u 19 sati, Vojislav Đedo Kecmanović se obratio prisutnima riječima: “Smrt fašizmu, sloboda narodu!” U sali je bilo 247 delegata iz cijele BiH, iz svih slojeva stanovništva. U svom pozdravnom govoru predsjednik AVNOJ-a dr Ivan Ribar rekao je i ovo: “ Bosna je bila prva koja je ostvarila bratstvo Srba, Hrvata i Muslimana. Iako je ona imala najkrvavijih dana, iako su tu vršeni najkrvaviji pokolji, nije opustošena zahvaljujući borbi Narodnooslobodilačke vojske…Naše divizije se junački bore širom Bosne i Hercegovine, ali ne samo da oslobode BiH, nego da učine zauvijek kraj zavadama naroda hrvatskog, srpskog i muslimanskog, da protjeraju okupatora i unište izdajnike i da Srbi, Hrvati i Muslimani BiH stvore svoje predstavništvo u zajednici s ostalim jedinicama Federalne Demokratske Jugoslavije, u kojoj BiH treba da zauzme ono mjesto koje joj pripada.”
A Đedo Kecmanović je rekao: “ Otupljena je oštrica najmoćnijeg oružja koje je neprijatelj uperio protiv naroda Jugoslavije, pomoću kojeg je htio uništiti nas i osigurati svoj život na Balkanu. To je oružje bratoubilačkog rata. To oružje danas je nemoćno.”
Najvažniji zaključak Prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a bio je definisanje BiH kao jedinstvene države ravnopravnih naroda. Rezolucija, kao osnovni dokument ZAVNOBiH-a, sumirala je te stavove u poznatoj izjavi: “ Danas narodi Bosne i Hercegovine kroz svoje jedino predstavništvo, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja BiH, hoće da i njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska, bude zbratimljena i slobodna Bosna i Hercegovina u kojoj će biti osigurana ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata. Narodi BiH učestvovaće ravnopravno s ostalim našim narodima u izgradnji Narodne Demokratske Federativne Jugoslavije.”
Tako je najviše zakonodavno tijelo BiH, u potpunoj saglasnosti s Poveljom o ljudskim pravima, utvrdilo princip ravnopravnosti, prava i sloboda ljudi, bez obzira na njihove etničke, vjerske, političke i druge razlike, a Bosnu kao ravnopravnu državu u sastavu federativne Jugoslavije. Uz Rodoljuba Čolakovića i Avdu Humu Đedo Kecmanović je bio najzaslužniji što je BiH postala republika, ravnopravna sa ostalima. U situaciji kad su skoro svi ključni ljudi partizanskog rukovodstva, od Moše Pijade do Milovana Đilasa, Rankovića i ostalih bili za to da se Bosna podijeli između Hrvatske i Srbije ili da se definiše kao pokrajina, oni su objasnili Kardelju i Titu da Bosna, u interesu svih, mora biti republika. I Tito je to prihvatio. Da nije bilo njih i Tita, danas naše države ne bi bilo.
I to treba pamtiti.
