Piše: Jusuf Trbić
Šesnaesta samostalna izložba Mehmeda Imamovića, čiji je moto: „Bosno moja, zemljo majkovanska“, postavljena je u prostorijama Ambasade Palestine u Sarajevu. Ovom izložbom slikar se vraća svojoj stalnoj temi: svjetlosti. A to je ono što je najteže naslikati. Svjetlost koja čini suštinu unutrašnjeg života, svjetlost kao majka svih stvari, kao temelj postojanja, sjećanja i snova. Svjetlost koja, zajedno s tišinom, kao najmoćnijom muzikom svemira, postavlja koordinate života, o čemu su pisali pitagorejci. Filozofija je od samih početaka duboko prožeta svjetlom, počevši već od predsokratovaca, pa preko Platona i Aristotela, a potom pogotovo snažno u neoplatonizmu, kod Plotina, pa kod Sv. Augustina (Aurelius Augustinus) i kroz cijeli Srednji vijek (osobito Eriugena), do današnjih dana. Suhrawardi je učio da je svjetlo početak i kraj svega, jer su sve realnosti samo manifestacije različitih vrsta svjetlosti i sve počinju od božanskog svjetla. O toj božanskoj svjetlosti, kao izvoru ljepote i suštini svih bića pisali su i Sv. Bonaventura i Giordano Bruno, ali i Juan Ramon Jimenez, pjesnik svjetlosti života, koja je bila i ostala estetska vizija mnogih umjetnika. Među njima je i Mehmed Imamović.
On slika ono što osjeća, za njega su slike poseban prostor, soba u kojoj se sanja. Njegovi portreti, živi i duboki, grade novi, nepoznati svijet, sastavljen od poznatih lica. Njegove zgusnute forme grade svojevrsnu geografiju slobode, svaka od njih poseban je kadar u dugom filmskom snu o svjetlosti ovoga svijeta. I o tami, naravno. Prošla Mehmedova izložba, posvećena patnjama i užasima Palestine, uronila nas je u najdublji mrak, u tragediju kojoj danas nema ravne, vraćajući nas u ponor u kojem smo do juče bili i mi, i još iz njega nismo izašli. I, kao što se u životu smjenjuju svijetli i tamni periodi, tako se Mehmedov umjetnički nerv vratio ponovo na svjetlo dana, da nam opiše radost kakva rijetko pohodi ovaj nesretni komad planete. Fudbalska reprezentacija BiH priredila nam je eksploziju radosti i patriotizma, od kojih smo se skoro odvikli, i iznenada obasjala pustinju naših života, u kojoj cvjetovi svjetla tako rijetko cvjetaju. Umjetnik je uvijek ogledalo svijeta, on oštricom svoje ljudskosti razbija zaleđeno more u nama, kako bi to rekao Franz Kafka, suočava nas sa nama samima i daruje nam trajno sjećanje na sadašnjost, na trenutke koji su u nama ostavili duboke tragove. I čini to na neposredan i svakom gledaocu razumljiv način, nudeći mu upečatljivu kolorističku raskoš, spontanu arhitekturu boja, koja se protivi svakom formalizmu, svakom okoštalom pravilu, gradeći stil svojstven samo njemu. U vremenu postmodernizma umjetnost postaje kulturni proces koji više ne podliježe, i ne želi da podlegne, propisanim formama, šablonima i definicijama. „Samo je subjektivnost istinita“, napisao je Kierkegaard.
Mehmed Imamović slika život, onako kako ga on vidi i osjeća, dijeleći nesebično zlato svoje duše, jer zna da niko nije on sam, niko nije ostrvo u svijetu, svako u sebi sadrži i druge. Mehmedova lica su izvor u kojem se ogledamo, to su noseći stubovi u arhitekturi njegovog slikarskog umijeća i poklon vremenu u kojem živimo, a istovremeno i lični pečat i hommage domovini i ljudima koje treba pamtiti. Njegove slike ne šute, one iskoračuju izvan okvira, darujući nam neviđenu dinamiku boja i pokreta, i zaokruženi estetski sklad koji cijelu izložbu čini jednom nedjeljivom cjelinom. U njegovim slikama nema praznog prostora, i nema mjesta za bezobličnost vremena i ljudi koje umjetnici tako često vole da prikazuju. Mehmedov svijet je ponor duše, more iskrenosti i vulkan obične ljudske topline koja svima nama nedostaje u ovoj močvari mučne svakodnevice.
Prelistajte ovaj mali album sjećanja na život oko nas, na ljude koji su nam darovali radost, na svjetlost koja sa slika ulazi u seharu snova ispod naših kapaka očnih. Ako tamo ostane bar jedan njen odsjaj, umjetnik je ispunio svoj zadatak.
