(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)
Kraj pendžera sjedi Šaha Ljeskovica i gleda u mrak. Šapće noć u sobi i neka se daleka svjetla ogledaju na krovovima, a u srcu Šahinom mrak, i mrak joj u očima, i mrak u mislima.
Gleda Šaha u daljinu, tamo gdje bi mogla biti Srbija, tamo gdje je Salko ostao, da se i mrtav muči u tuđoj zemlji, i čini joj se da ga vidi : pati se Salko u dubokom mezaru, i zove je i moli je da mu dođe i da ga vodi kući, da pod svoje nebo legne, da svoj mir nađe. Zove je Salko, ali mrak je predubok i strah je pretežak i poput planine dušu pritiska.
Onda Šaha zažmiri, jer svog Salku samo tako može vidjeti. Vidi onda livadu, šarenu, i na livadi mlado sunce, vidi svjetlo, i vidi sebe, i Salku pored sebe. Mala je bila kad joj se mati preudala, pa je ostala sama s nenom i tetkom u selu Velika Dalegošta kod Skelana. Težak je život bio, sama muka, sve dok Salku nije upoznala. Udala se za njega sa četrnaest godina i otišla u drugo selo, u Liješće, da živi s njim.
Nije se ni tada dobro živjelo, ali sa Salkom je lijepo bilo, nikad ružne riječi nisu razmijenili. U Bijeljinu su se doselili 1956. godine, Salko se zaposlio u Komunalnom preduzeću, mala je plata bila, ali nekako se namicalo i život je tekao. Četvero su djece izrodili, tri sina i kćerku, djeca su rasla, a onda se Salko razbolio. Dobio srčanu astmu, operisan je, liječio se kod kuće, a djeca su, kako koje prispije za posla, odlazila da svoju sudbinu nađu po svijetu.
U rano proljeće 1992. godine Šaha se zatekla u Njemačkoj kod kćerke, kad je čula da se nebo provalilo nad Bijeljinom. Steglo joj se srce od brige, pa je požurila kući. Stigla je na prvi dan Bajrama, i taman je odahnula, jer je pucnjava stala i narod počeo izlaziti iz kuća, kad u avliju upadoše policajci. Traže papire i pitaju Šahu šta je radila u Njemačkoj, a onda je povedoše u policijsku stanicu. Cijeli dan je trajalo ispitivanje u sobi broj 50, Šaha više nije znala ni šta je pitaju, ni šta ona odgovara. Pamti samo riječi jednog od policajaca :»Sad ću kosti da ti lomim!» Uveče su je, izmučenu, vratili kući, a po nju došli sljedećeg jutra u 8 sati. I tako tri sedmice, iz dana u dan. Vodili su je i u logor u Batković, da vide hoće li prepoznati koga od komšija iz Liješća, ili koga iz Skelana. Jednog dana odveli su je i na Manjaču, u logor, pa je vratili, jer nikog poznatog nije tamo vidjela. Šahi se čitav svijet okrenuo naopako, više nije znala ni šta radi, ni kuda ide. I nakon te tri sedmice policija je dolazila s vremena na vrijeme da provjeri jesu li tu. Onda se jedne večeri, s jeseni te 1992, godine u kući pojavio komšija, Srbin, pokupio Šahu i dva sina, i prebacio ih do Tuzle.( Kasnije je taj komšija poginuo, kao što se često dešava u mračnim vremenima – dobri stradaju, a oni loši prežive). Salko nije htio da ide, ni po cijenu života. I ostao je, a s njim i najmlađi sin. Mislili su : neće dijete niko dirati.
Ali su se prevarili. Obojicu su odmah odveli u policiju, tukli ih, i jednog i drugog, a kad su ih, pretučene, vratili kući, to isto veče im je neko ubacio bombu u sobu. Malog su pogodila dva gelera, a Salko je nekim čudom ostao neozlijeđen. Ujutro su došli po njih. Deset minuta prije toga, komšija, sin Žike krečara, odveo je malog da ga previje, a Salku je policija ubacila u auto i odvela. I od tada ga niko od njegovih više nije vidio.
Bilo je to istog dana kad su odveli Sarajliće, Malagiće i Sejmenoviće, pred zoru 25. septembra 1992. godine.
Prolazili su dani, od Salke ni traga ni glasa. Šaha je uspjela da se vrati kćerki u Njemačku. Sjedila je i čekala. Raspitivala se svuda, niko ništa ne zna. I onda, nakon skoro dvije godine, stiže pismo od Salke. Adresa pošiljaoca : Boljevac kod Zaječara. Datum : 26. juli 1994. godine.
Piše Salko krupnim štampanim slovima :
« Zdravo Šaho
Evo hoću da se javim da sam dobro i zdravo, koje i vama želim svima. Evo šaljem ti potvrde ove, evo ti i ova potvrda za Ka-kartu i ova druga za mene. Imam ovdje dosta poznatoga naroda, imam Idriza iz Liješća i dvije njegove cure, ima Hibin brat iz Bijeljine, ima Azemina iz Liješća, ima dosta Skelanaca. Pozdravi mi svu djecu, evo ti ovaj moj rodni list, pa mi probaj da izvadiš pasoš, i evo ti moje ove slike. Primite svi pozdrav od mene redom….
Primi Šaha pismo, i obraduje se. Živ je! Pa onda krene na sve strane da piše, da moli za pomoć, ali odgovora nema. Jedni joj kažu da čeka, drugi da ne smije ići u Srbiju, treći da se obrati Crvenom krstu, a dobije i zvaničnu poruku da tadašnja SR Jugoslavija nije u ratu i da ne može Salko tamo biti, a ako jeste, onda je on tamo dobrovoljno….
Nakon pola godine zazvoni telefon u stanu. Kćerka digne slušalicu, javi se Salko. Kad se uzbuđenje malo stišalo počeli su pričati, a onda se s druge strane žice začuje krik, i veza se prekine.
I to je bilo sve. Salko se nikad više nije javio.
Nakon rata im je došao poznanik iz susjedog sela Mramora, znao se sa Salkom od malena. I on je bio u koncentracionom logoru u mjestu Rtanj-Boljevac kod Zaječara, u Srbiji, u strašnim uslovima. Kad je Salko uspio da pošalje ono pismo, neko je saznao, pa su ga tukli, oduzeli su mu i lijekove i pumpicu za disanje, i smjestili ga u zasebnu ćeliju. A onoga dana kad je Salko uspio da im se javi telefonom, uz pomoć nekog čovjeka iz tog mjesta, našli su ga dok je govorio u slušalicu i odmah počeli tući. Bio je to njegov kraj. Uspio je još da poznaniku iz Mramora doturi svoj sat i poderani šešir. Ako izađe, da odnese to, kao uspomenu, njegovoj Šahi. Čovjek je imao sreće – razmijenjen je , i tako se saznala istina o životu i smrti Salke Ljeskovice.
A sva ona potraga za njim završila se pismom u kojem je stigla umrlica. Piše u njoj uredno : «Izvod iz matične knjige umrlih, pod tekućim brojem 100 za godinu 1995, prebivalište i adresa stana : Rtanj-Boljevac, opština Zaječar, dan mjesec i godina smrti : 14.(četrnaesti) januar 1995. u 13,oo, godina rođenja 1933.» U potpisu matičar Periša Žikić.
Ništa više. Ni datuma i mjesta rođenja, ni adrese, ni državljanstva, ni imena supruge, ni roditelja, ni jedinstvenog matičnog broja, što svaka takva potvrda ima. Ništa o tome zašto je i kako umro , ni gdje je sahranjen, ni zašto je odveden, ništa o boli koju je ostavio za sobom. Ništa o tome kome je i šta skrivio Salko Ljeskovica pod ovom kapom nebeskom. Ni otkud u Srbiji, otkud u logoru, po čijoj odluci i zbog čega. Ni ko ga je ubio. Samo hladni list papira, broj protokola i potpis, umjesto čitavog jednog života.
U vremenu koje teče, kao voda preko živih rana, sjećanje posljednje umire. Šaha Ljeskovica sve više bježi iz kuće, sve duže ostaje kod djece. A kad dođe kući, rijetko izađe u čaršiju. Radi nešto, čisti i sprema. A kad noć padne, ona sjedne kraj pendžera, pogasi svjetla, pa se u noć zagleda, tamo, prema Srbiji. I što duže gleda, sve više je mrak obuzima, mrak u kojem se ništa više ne razaznaje. Ni prošli, ni sadašnji život. Ni radost, ni tuga. Ni suza u oku.