Piše: Saud Grabčanović
Predanja o Begzadićima kao stanovnicima Bijeljine prije Beogradskog mira
Još jedno predanje zabilježeno u krugu ogranaka bijeljinskih, skočićkih i zvorničkih Begzadića navodi da su Begzadići prethodno imali velike posjede u Srijemu, sa sjedištem u Laćarku kod Sremske Mitrovice. Po tom predanju, Begzadići su, nakon Bečkog rata i gubitka većine prekosavskih teritorija, prešli u Bijeljinu. Dio njihovih posjeda u Srijemu nakon Karlovačkog mira je ostao u okviru Osmanskog carstva, međutim, to više nije bilo sigurno područje, tako da su se nastanili u Bijeljini. Moguće je da su tada oni, kao neku vrstu kompenzacije, dobili posjede u zvorničkom Podrinju, sa obje strane Drine. Neki istoričari, kao moj otac Mustafa, smatrali su da su Begzadići živjeli u Bijeljini prije rata iz 1716/1718. Godine, pa su vjerovatno u gradu i okolini imali i jednu ili više kula, što su zaključili na osnovu veličine i rasprostranjenosti njihovih kasnijih posjeda. Međutim, austrijski izvori iz 1716. godine spominju samo dvije spahijske kule u kasabi Bijeljini, te su po meni ove pretpostavke vrlo malo vjerovatne. Zna se da je vlasnik jedne od kula, koju spominje Evlija Čelebija u svojem putopisu, bio čuveni Bijeljinac gazi -Ali-paša Čengić, a da je druga kula bila vlasništvo drugog čuvenog Bijeljinca Mehmed-paše Papazoglua, koji je jedno vrijeme bio beglerbeg-vezir Bosanskog ejaleta. Obje spahijske kule stradale su u napadima Austrijanaca na Bijeljinu 1716. i 1717. godine, i nisu nikada bile obnovljene. Po mišljenju istoričara, utemeljenom na predanju koje postoji kod bijeljinskih Salihbegovića, Begzadići su nakon austrijskog zauzimanja Bijeljine 1717. godine prešli na svoje posjede koji su se nalazili u Skočiću i okolini. Nakon novog rata iz 1737.,godine, koji je završen pobjedom Osmanskog carstva i sklapanjem Beogradskog mira 1739. godine, granica Osmanskog carstva se vraća na Savu, a Begzadići se nastanjuju u Bijeljini. ( Mustafa Grabčanović: Bijeljina i Bijeljinci, Tuzla 2006).
O tome da su Begzadići živjeli u Bijeljini prije Beogradskog mira, danas nema nikakvih istorijskih dokumenata i podataka, kako u našim, tako i u orijentalim arhivima i osmanskim defterima iz toga doba. U popisu bosanskih spahija iz 1123. po Hdž. ili 1711. Godine, Begzadići se ne spominju kao spahije iz Bijeljine. U tom spisku se oni spominju samo kao spahije iz Skoćića, odnosno Zvornika, dok se kao bijeljinske spahije u tom popisu spominju: Alija Čukojević, Mahmud Lužac, Mahmud Batković i Durak Tomaševac (Glasnik zemaljskog muzeja u Sarajevu 1930. godine). Prema tome, Begzadići prije Beogradskog mira najvjerovatnije nisu ni živjeli u Bijeljini, dok ne isključujem mogućnost da su tada imali izvjesne zemljišne posjede u Semberiji. Moju tvrdnju potkrepljujem još jednim prostim, ali čvrstim argumentom. Naime, Begzadići, kasnije Salihbegovići, nisu nikada bili naseljeni unutar onoga područja koje se smatra za najuži gradski centar u kojem je prvobitna Biljena bila smještena. To je područje užeg centra današnje Bijeljine, koje je bilo omeđeno gradskim odbrambenim šarampovom. Šarampov je opasivao cijeli današnji glavni gradski trg, uključujući tu: Robnu kuću, Dom armije, Gradsku biblioteku,opštinsku zgradu, zgradu Muzeja, zgradu Suda, Atik džamiju, „Šicin“ hotel, manastir sv.Vasilija, staru samoposlugu i sve ostale objekte do gradskog parka. Na tom se prostoru prije Bečkog rata nalazila kasaba Bijeljina, a izvan šarampova je bila periferija gdje je bilo veoma malo kuća. Jedine mahale koje su prije Bečkog rata postojale izvan gradskog šarampova i predstavljale periferiju grada bile su Mirkovci (dio današnje Dašnice), Gvozdevići do osnovne škole i Hambar mahala. Da su Begzadići stvarno živjeli u gradu prije Bečkog rata, oni bi, kao stara begovska porodica, morali odranije imati kuće i placeve unutar samog šarampova, u najužem dijelu grada, kao što su to imali Fidahići-Pašići! Poznato je da su svi Begzadići-Salihbegovići u 18.,19. i 20. vijeku svoje kuće imali u današnjoj Majevičkoj ulici na području koje se nalazilo izvan gradskog šarampova, što je u vrijeme kada su se oni tu nastanili predstavljalo periferiju našeg grada! Nakon Beogradskog mira 1739. godine, kada je nastupio period dugačkog mira koji je pogodovao privrednom razvoju Bijeljine i Semberije, nekadašnja mala kasaba Bijeljina počela se naseljavati novim stanovništvom i naglo širiti. Tada je počelo stvaranje novih mahala oko gradskog šarampova, kao i nove Janjica čaršije, koja je postala centrom bijeljinskog zanatstva i trgovine. Prije Bečkog rata postojala je samo malena stara čaršija, koja se nalazila unutar šarampova, kao i žitna pijaca, dok se stočna-„marvena“ pijaca nalazila na mjestu današnjeg gradskog parka u Bijeljini i to sve do 1878. godine!
(Nastaviće se)
