Piše: Jusuf Trbić

 

Šta bi s Kačavendom, pitaju se mnogi. A “đavoljeg vladike” nema, pa nema. Ko da je u zemlju propao. Fakat da nedostaje mnogima. Javili se neki poznati ljudi iz Bijeljine da ga brane, među njima i jedan poslanik u Skupštini RS, a 29 odbornika Skupštine Grada ( svi osim dvojice), stali su odlučno iza njega. Ali, niko nije smio da stane ispred njega! Za svaki slučaj. Istina je da je on mnoge od njih svojim dubokim blagoslovom probio na političkoj sceni, ali to je već prošlost. Istina je i to da je on kod mnogih istjerivao zlo, a utjerivao dobro, ali i to je prošlost. Sad se veseli vladika povukao u ilegalu, pardon penziju, pa ne mrda ničim, čak ni kad njegovi obožavaoci, na koje je, očigledno, ostavio vrlo dubok utisak, klikću : “Mi smo Kačevendini, Kačavenda je naš”, zahtijevajući da im ga ostave gdje je i do sad bio. U Bijeljini. I on zbilja ostade, eno ga, kažu, u crkvi na Pet jezera, ništa mu ne fali. Vjerovatno ga i obožavaoci obilaze, da ne bude usamljen, a siguran sam da ga i crkveni aktivisti paze, pogotovo sad, kad je, nakon što je Sveti sinod odgledao sve njegove video snimke, postao popularniji od Severine i Suzane Mančić zajedno. Bar kod kolega sklonih istim vrstama molitve.

Koliko se on samo trudio da ispravi nepravde stare dvije hiljade godina! Isus jeste propovijedao skromnost na zemlji, da bi se zaslužila nebeska nagrada, ali je nestašni vladika ispravno odlučio da na sebe preuzme tegobe luksuznog života, pijanki i terevenki, čak i u vrijeme posta, da na svoja pleća i druge dijelove tijela preuzme grijehe, kako bi vjernicima ostavio što više mogućnosti da se pate za života, e kako bi u smrti zaradili više blaženstva. I tim svojim žrtvovanjem zaslužio je da i njemu bude podignut spomenik ispred vladičanskog dvora, pored spomenika Vasilija Ostroškog, kojim je produhovljeni vladika uveo kipove u srpsku crkvu. Već vidim monumentalnu skulpturu, u stilu velikog spomenika srpskim oslobodiocima na glavnom gradskom trgu u Bijeljini : odozgo vladika, a ispod njega, svoji na svojima, poslagani jedan na drugog, svi viđeniji političari iz Bijeljine i RS-a, koji su probojnog vladiku i učinili gornjim. Davali su mu nemilice, šta je ko imao. Bijeljinska opština svake godine 300 do 500 hiljada maraka na ime očuvanja kulturne baštine, plus oko 60 hektara zemljišta, po Karadžićevom zakonu iz 1994. godine, pa bošnjačke kuće i drugu privatnu imovinu. A Dodik i njegovi još i više. Biljana Plavšić mu je dala dio bijeljinske Kasarne. Pilo se i jelo, orgijalo se i opijalo, privođeni su dječaci i odrasli na praksu kod nazadnog vladike, i svi su bili sretni i veseli sve dok, eto, neki ljudi zli nisu sve to otkrili i objavili. Ražalostio se drčni vladika, zar su zaboravili sve njegove silne zasluge? Zar su zaboravili kako je blagosiljao zločince i zločine, i šta je  govorio u tek “oslobođenoj” Srebrenici, prije nego što su počeli srpski nestašluci, koji su obezglavili više od 8 hiljada mrskih nevjernika :” Bože daj da sljedeću krsnu slavu svi dočekamo u sveopštoj slobodi, sveopštem miru, a i prije, i da svi srpski krajevi koji nisu oslobođeni od dušmana i tirana budu oslobođeni”. Tako je govorio žestoki vladika, pa je nakon toga Srebrenica oslobođena do temelja. Zar su zaboravili kako je pokrštavao mlade Bošnjakinje, pošto ih je, prije toga, raskopčane mantije, “uvodio” u svoju vjeru. Zar su zaboravili smrt đakona Milića Blažanovića ili ubistvo žene paroha Radomira Markovića, u koju su pucali policajci, po njegovom nalogu, pa tolike dječake koje su mu dovodili prije nego što napune 11 godina, da ih pripremi za bogougodna nedjela? Dugogodišnji doušnik UDBE, pod kodnim nazivom Pablo, odavno je ispunio svoje svete dužnosti i prema državi i prema crkvi. I ko ima šta da mu zamjeri? Što kaže Emir Nemanja Kusturica : “Pa šta ako je Kačavenda peder?”I toliki drugi su, pa nikom ništa, zašto se samo vrlom Kačavendi ugrožavaju njegova pederska prava?

Ni pravosuđe nikako da se oglasi. Vjerovatno je, s pravom, zaključilo da je Republika Srpska vjerska država i da su sveštenici iznad zakona, da su svi strašni zločini i počinjeni u njeno ime, pa su samim tim i opravdani, da su Fatine crkve primjeri bogobojaznosti, a otimanje tuđe imovine i uzurpacija državne – božanska misija koju će Svevišnji nagraditi i na ovom i na onom svijetu. Bijeljinskim i banjalučkim političarima ostaje još da, u Kačavendino ime, organizuju velike gej parade, da se vidi ko koga podržava i pridržava, i da svakoj paradi odrede njenu krsnu slavu, kakvu u ovom entitetu imaju svi, od RS-a do posljednjeg dječijeg vrtića. Da se zna, što bi rekao Njegoš, ko je gori, a ko doli.

Mada je nama i bez toga sve jasno.