Imam Beganović, slučajni heroj našeg doba

Piše: Dragan Bursać

I pored sve moguće policijske zaštite, imam u džematu Trnovi, kod Velike Kladuše, Selvedin ef. Beganović, nedavno je napadnut nožem i povrijeđen. Možda bi to bila vijest za zaborav da napadi na imama Beganovića nisu počeli još 9. decembra, a da do sada nije otkriveno ko je počinilac, niti ko stoji iza njih.

Nego, je li prejako reći da je neko heroj našeg doba? Pa još ako je imam, nekako zvuči nevjerovatnije i udaljenije od  realnosti. Ali, eto, dođoše i ta vremena, kada ljudi koji samo rade svoj posao – od fizike do metafizike, postaju heroji našeg doba.

Za ovu storiju o imamu Selvedinu ef. Beganoviću dobro je postaviti par pitanja. Naprvo, zašto je Beganović došao u žižu interesovanja pojedinih ljudi sa one strane zemaljskih i metafizičkih zakona, i možda bitnije, zašto se nad sudbinom ovog čovjeka nadvija medijski sumrak?

I oni rijetki koji su se bavili „čudesnom sudbinom imama Selvedina“ nekako uvijek zaborave da je on čovjek kao svi mi. Prije mu daju sveštenički kanoniziran čin i tretiraju ga kao „lice“. Gotovo kao mehaničku, islamsku lutku, negdje na ćošku sjeverozapadnom države nam. Ali ef. Beganović može, za razliku od većine, sa svoje govornice kazati ono što misli. A, misli onako kako mu sveta knjiga nalaže. I govori tako. Misli svojom glavom, logično, u duhu vjere.

Za to, dakako, slijedi kazna.

Podsjećanja radi, napadi su počeli nakon što je Beganović uputio otvoreno pismo vođi selefijske zajednice Bilalu Bosniću, u kojem mu je poručio da prestane “s ispiranjem mozgova”, te mu zamjerio što, dok šalje djecu da ginu u ratovima u Siriji i Iraku, on u svom toplom domu uživa sa četiri žene.

Opet, za one koji ne znaju, Bosniću se pred državnim sudom sudi zbog podstrekivanja i vrbovanja ljudi iz BiH za odlazak na strana ratišta, naročito u one formacije bliske militantima “Islamske države”.

“Gospodine Bosniću, ako si alim, onda moraš znati da alimi ne šalju u džihad, nego proglase džihad i kažu: Braćo, za mnom!” – naveo je u dijelu svoga pisma Beganović, te dodao kako je BiH već dovoljno izgubila u proteklom ratu i da “nama šehidi ne trebaju, nama trebaju junaci i učenjaci”.

Jednom riječju, ne samo da je optužio selefijskog bossa za podstrekivanje i ideološku regrutaciju „mladog bošnjačkog mesa“ koje će biti izvezeno u sirijsku klaonicu, nego ga je prozvao i za kukavičluk.

A i to kao da nije bilo dovoljno istinoljubivom hodži, nego je hirurški precizno etiketirao selefije i njihov pokret, jasno i glasno, kao parareligijsku organizaciju: “Gospodine Bosniću, molim Vas da prestanete s ispiranjem mozgova u toj vašoj paralelnoj instituciji, neću reći mesdžidu, jer mesdžidi ne mogu biti privatni, kao što je to slučaj s vašim objektom… “ – poručio je imam Beganović.

I vjerskim fanatizmom potpaljen linč je mogao početi.

Od 8. decembra, Selvedin Beganović je napadnut (do sada) četiri puta!

Podsjećam, imam Beganović napadnut je 8. decembra u večernjim satima kada je zadobio teže tjelesne ozljede nanesene nožem.

I drugi napad desio se u večernjim satima, 14. decembra, samo nekoliko minuta prije jacije na ulazu u džamiju od strane nepoznatog napadača. Napad se dogodio u predulazu u ovu džamiju u trenutku kada se efendija Beganović spremao da uđe u džamiju.

Nepoznati napadač udario ga je s leđa tvrdim predmetom, zbog čega je izgubio svijest nakon što je zadobio više udaraca po tijelu.

Treći napad desio se 2. januara. Imam je u napadu zadobio ubod nožem u vrat, te ubod u predjelu srca. Za razliku od prethodnih napada kada je napadač imao masku, tada, izgleda, nije bilo tako, jer je imam Beganović vidio napadača, ali mu nije poznat. Kaže kako napadač ima bradu i da ga je vidio prvi put.

Četvrti, ovaj najfriškiji, desio se 22. februara. Ista meta, isto odstojanje.

I šta radi policija, šta rade SIPA i ostale bezbjedonosne agencije, šta radi na kraju karjeva Islamska zajednica i o čemu razmišljaju džematlije?

Pa policija, onako, k’o policija, malo poziva na informativne razgovore, malo privodi, pa pušta…Sve u svemu, do sada je 50 lica bilo “na službenom saslušanju” i krivca, pogađate, nema.

Za to vrijeme, napaljeni klinci, skrajnuti sa realnih tokova života, uvučeni u carstvo jeftine droge i jeftinije cuge, maštaju o svojih 7 djevica edenskih, samo prije toga planiraju da se dokopaju Sirije, pa se u sklopu predvojničke obuke vježbaju na ef. Beganoviću.

To, policiji nikako ne ide u mali mozak, ili gdje već, pa ne samo da ne mogu pronaći popaljene islamske đilkoše, nego ne mogu obezbijediti bilo kakvu zaštitu efendiji. I ne da ne mogu, nego tu svoju impotenciju i javno priznaju. Tako navode “kako rade sve da se omogući sigurnost Beganoviću”, čak i  nadziru objekte gdje se on kreće, ali, eto, priznaju, nisu uspjeli spriječiti ni četvrti po redu napad, niti znaju ko stoji iza njega.

A i to ni po’ muke. Nisu sigurni policajci mogu li sačuvati familiju Beganovićevu. Ono, vele, nije još napadnuta, ali je, doduše, bačena bomba pred kuću onih koji ga podržavaju (sic!).

Aman uzaman, pa svaka protuva, svaki kriminalac, svaki tajkunčić u pokušaju, svaki vlasnik ćevabdžinice i granapa ima bolje obezbjeđenje od trenutno mete broj jedan u Bosni i Hercegovini, Selvedina ef. Beganovića!

Možda zato što je to obezbjeđenje plaćeno i radi svoj posao, pa se ne mora bojati svoje sijenke, za razliku od policije Unsko-sanskog kantona.

Možda zato što su policajci obični ljudi, svjesni snage i moći “unutrašnjeg neprijatelja” koji hoda po selima i zaseocima kladuškim i određuje kantar vjerske pravde, određuje ko je pravovjerac, a ko inokosan i kome će pripasti nož u leđa i kašikara u dvorište.

Islamska zajednica, osim par mlačkastih osuda reisa Kavazovića, koji najtačnije ni ne zna kome se obraća, ćuti. Kad smo kod Kavazovića, njegovi apeli su uopšteni, vodnjikavi i svode se na maksimu – Hajde da nešto kažem, a da  se ne zamjerim bilo kome.

Silne državne bezbjedonosne agencije, ili spremaju akciju velikih razmjera, pa su se ućutale pred buru (u šta sumnjam) ili, što je vjerovatnije, imaju prečeg posla. Možda čekaju ( gluho bilo) da se Beganović preseli na onaj svijet, e da bi podigli dupe.

Za to vrijeme, pojedini mediji u Republici Srpskoj koriste ćutanje zvaničnih organa i napade na Beganovića predstavljaju u svjetlu pansvjetske histerije spram svih muslimana. Lokalni hodža je tako postao zamajac i hedlajner vijesti u kojima se većina muslimana izjednačava sa teroristima i džihadistima.

Vrag je u detalju. A hodžin život i okruženje su detalj, urliče propagandna mašina RTRS-a, čineći upravo Beganoviću medvjeđu uslugu i ujedno mobilišući nove regrute za Siriju. Rezultat: Beganović je “sklonjen na sigurno”, a fanatici likuju.

Federalni mediji (uz časne izuzetke) katatonično ćute ili hladno informativno brifinguju, bez bilo kakvog komentara ili osvrta.

U ovakvoj situaciji, narod u Krajini je kao magare u magli. Razapet između manjka države i viška efendijinih riječi, muči i čeka novi potez zulumćara.

Tako Selvedin ef. Beganović, postaje istinski heroj našeg doba. Slučajno, a kako bi drugačije. Doduše, masa uplašena mrmlja sebi u bradu: -U pravu si efendijo, ali sad ušuti, zbog sebe i zbog nas!

A, to ćutanje će trajati, ako ove silne službe nešto ne urade, do prve eksplozije.

Onda će se svi sjetiti i  licemjerno i fingirano ožaliti nekog hodžu u tamo nekoj Velikoj Kladuši na kraj države.

A, naknadna pamet je kao i naknadno buđenje, bespotrebno, neučinkovito i na kraju krajeva – nevažno.

 

(buka.ba)