Piše: Jusuf Trbić
Milorad Dodik je primio najveće priznanje opštine Srebrenica – Plaketu sa zlatnim grbom. Kako se čini, time je konačno spuštena zavjesa na jedini genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, dokazan i potvrđen na sudu UN-a u Hagu. Ako je takvo priznanje zaslužio čovjek koji ne prestaje negirati taj genocid, čovjek koji slavi najveće ratne zločince i daje im priznanja i zahvalnice, čovjek koji uporno i sistematski promoviše ideje koje su prouzrokovale strašne zločine, etničko čišćenje i genocid, čovjek koji nesmanjenim tempom nastavlja diskriminaciju ne-Srba, koji negira i Bosnu i bosanski jezik, čovjek koji dovršava fašistički projekat stvaranja Velike Srbije, čovjek koji svakodnevno vrijeđa sve druge i drugačije i nema ni trunke poštovanja prema tuđim žrtvama…onda ispada da je genocid bio opravdan, da su svi zločini opravdani, a njihovi počinitelji rehabilitovani. Dodiku nije zasmetalo što na toj svečanosti u Srebrenici, na mjestu najvećeg stratišta Bošnjaka, nije bilo Bošnjaka. Nisu mu ni trebali. Jer, njegov uzor Ratko Mladić je, kad je ušao u Srebrenicu u julu 1995. godine, izjavio da poklanja taj grad Srbima. Bošnjaci su tu ionako samo smetnja, nužno zlo, balast kojeg se treba osloboditi. Načelnik Srebrenice i njegovi ljudi, zajedno s Dodikom, pokazali su to na najjasniji mogući način.
…………………
Poricanje je posljednja faza genocida, govorili su jedni. Nametanje zaborava je na kraju genocidnog puta, tvrdili su drugi. Ali, sljedbenici Radovana Karadžića potrudili su se da daju novu definiciju, koja će obogatiti pravnu teoriju i praksu. Ta definicija glasi : genocid je ne samo opravdan, već je bogougodno djelo. Pod uticajem srbijanskih nacionalističkih elita, oni ne samo što genocid odobravaju, jer je on, kako govore, imao zadatak da spriječi moguće buduće zločine nad Srbima. već tvrde da uopšte nisu umiješani u sopstvene zločine, da su Srbi oduvijek bili ugroženi, od kako je svijeta i vijeka, da su se samo branili, da su žrtve same krive za sve. Patrijarh srpski lično je nedavno poručio da je Republika Srpska Božije djelo, pa je, prema tome, Božije djelo i sve što je učinjeno da se “nova srpska država” stvori : i etničko čišćenje, i ubijanje i progon civila, i spaljivanje živih žena i djece, i koncentracioni logori, i masovne jame, i masovna silovanja, i pljačkanje, i rušenje bogomolja, i kulturocid, i sistemsko njegovanje mržnje prema drugima, i stvaranje države za sve Srbe, i fašizam ukrašen četničkim metodama, i rasizam i diskriminacija neviđenih razmjera, i laž u ime nacionalnih ciljeva, i prekrajanje prošlosti, i otimanje tuđeg… I genocid, naravno. Pa su u ovo šminkanje genocida uključili rehabilitaciju najcrnjih fašista iz Drugog svjetskog rata, zaključno sa ocem nacističke Srbije Milanom Nedićem, koji je još početkom 1942. godine Srbiju učinio prvom ”juden frei” državom u Evropi, i uz to pobio hiljade drugih građana svoje države. A pošto su rehabilitovani i Draža, i Kalabić, i vladika Nikolaj Velimirović, koji je zbog svoje privrženosti Hitleru i nacizmu proglašen za sveca, a rehabilitacija Milana Nedića se privodi kraju, ostalo je da se pravednicima proglase njihovi nasljednici. Jer, svi su oni radili isto, u korist i slavu srpstva, pa zašto ne bi bili slavljeni na isti način?
Zato se danas Republika Srpska kiti najvećim zločincima, kao najsjajnijim nakitom, jer su oni samo izvršioci Božijeg naloga. Pa je Narodna Skupština RS-a 24. oktobra 2016. godine, povodom 25-godišnjice od osnivanja, dodijelila specijalna priznanja najvećim zločincima. Biljani Plavšić, koja je u Hagu priznala krivicu za planirane, sistematske zločine, za progone i koncentracione logore (osuđena na 11 godina). Momčilu Krajišniku, koji je proglašen krivim za masovna ubistva, istrebljenje, progone na rasnoj i vjerskoj osnovi, deportacije… Krajišnik, koji je osuđen na 20 godina zatvora, kreator je čuvenog dokumenta o šest strateških ciljeva, koji je, kao prvi zadatak postavio : razdvajanje naroda, kao i naredbe da na teritoriji RS-a može ostati do 5 posto nesrpskog stanovništva. I Radovanu Karadžiću, osuđenom prvostepeno na 40 godina zatvora zbog genocida u Srebrenici , uz sve ostale zločine. Uz priznanja, njima su tada uručene i zahvalnice, a ime Radovana Karadžića dobio je studentski dom na Palama. Slično priznanje očekuje, vjerujem, i Ratka Mladića. Dakle, Srbi u RS-u zahvalni su im što su počinili tolike zločine, jer tako je stvoren njihov entitet kojeg oni danas masovno doživljavaju kao državu. A da bi bili sasvim zadovoljni, treba dovršiti posao uklanjanja svih drugih i drugačijih.
Od oko 440.000 Bošnjaka, koliko ih je na prostoru današnjeg RS-a živjelo 1991. godine, ostalo je samo 16 posto. Od oko 220.000 Hrvata – samo 5 posto. Ali, za srpske političare i to je mnogo. Pa čine sve što mogu ( u skladu s Memorandumom 2) da otjeraju i ove što su se vratili. Zato su entitet pretvorili u pravoslavnu državu, u kojoj sve što postoji ima svoju krsnu slavu, od entiteta i svih opština, do posljednje javne ustanove. Vratili su nekadašnje četnike, slave nastavljače njihovog djela, zabranjuju bosanski jezik, ne dozvoljavaju značajnije zapošljavanje Bošnjaka i Hrvata, koji ne mogu birati svoje političke predstavnike u Vladi RS-a i drugim tijelima vlasti. Javno i sistematski održava se etnička diskriminacija kao vladajući politički model. Recimo, po nekom nepisanom pravilu ( od kojeg niko neće da pravi izuzetke), Bošnjak ne može biti direktor ili rukovodilac bilo čega, uključujući i portirsku službu u najjadnijim entitetskim firmama. Bošnjaka nema u rukovodećem kadru u policiji, uprkos ustavnim odredbama, nema ih u medijima i javnim preduzećima, nema ih nigdje, kao da ne postoje. Što je demonstrirao i Dodik u Srebrenici.
Posebna su priča djeca. Ako su ta djeca, slučajno, u većini u nekoj školi, to je znak za uzbunu. Svojevremeno je bivši ministar obrazovanja RS-a Goran Mutabdžija, kad je čuo da su bošnjačka djeca većina u školi u Konjević-Polju, zatražio ukidanje te škole, jer, kako je rekao, opasno je što tu školu pohađaju isključivo bošnjačka djeca, koja nisu “socijalizirana na drugo i drugačije”. Nije mu smetalo što su svi nastavnici u toj školi – Srbi, koji bošnjačku djecu, i to na ekavici, uče srpsku istoriju, srpsku književnost, srpsku geografiju … i slave Svetog Savu. Pa je onda zabranjen bosanski jezik, najprije u toj školi, a zatim i u ostalima, ne bi li djeca otišla u drugi dio BiH, a s njima i njihovi roditelji.
Priznanje Dodiku u Srebrenici potvrdilo je da se zločin isplati, čak i onaj najveći. Međunarodna zajednica je na to udarila svoj pečat, jer je dozvolila da Srebrenica ostane u sastavu RS-a, pod vlašću onih koji su počinili genocid i danas ga opravdavaju. Uz to, niko ne preduzima nikakve mjere da spriječi Dodika i njegove kompanjone u razvaljivanju države Bosne. Ko će ih sad spriječiti da sljedeću plaketu opštine Srebrenica dodijele generalu Mladiću, zbog zasluga za stvaranje RS-a i uključenja Srebrenice u tu novu srpsku državu?
I gdje ćemo svi mi biti nakon toga?
