Španski trg

111

Piše: Gojko Berić

U Mostaru ništa novo. Prošle subote, velika grupa maturanata iz zapadnog dijela grada, među kojima je bilo i mnogo djevojaka, demonstrirala je nacionalističko divljanje. Prema pisanju nekih medija, većina ih je bila u majicama s likom ustaškog vođe Ante Pavelića.

Kad je sa Španskog trga prešla na Bulevar, gomila nabrekla od nekontrolisane mržnje počela je skandirati “Nema više Starog mosta, srušile ga ustaše!” To je izazvalo sukob s grupom građana koji su se zatekli na drugoj strani Bulevara, jedni druge su počeli zasipati kamenicama, ali je policija, koja ima dosta iskustva sa ovakvim izljevima šovinizma u Mostaru, spriječila incident većih razmjera. Policija je sačinila izvještaj, jedan maturant je izjavio da na njihovim majicama nije bio lik Ante Pavelića, već nekog njihovog profesora, građani su preko društvenih mreža pozvali mlade da se okanu nacionalizma i okrenu izgradnji bolje budućnosti, a jedan mostarski psiholog ih upućuje na kršćansku zapovijed “Ljubi bližnjega svoga”, podsjećajući ih da je bližnji svaki čovjek, ne samo onaj tvoje vjere. Svako je dakle uradio što je imao uraditi i rekao što je imao reći, ali teško da je učinak svega išta veći od nule. Sve zajedno, luk i voda! Etnička podjela je postala opće mjesto u svim opisima današnjeg Mostara. Na prvi pogled nevidljiva, ona je uporna u svom postojanju i neizbježna u svakodnevnom govoru njegovih stanovnika – kućnom i kafanskom, kancelarijskom i stadionskom, u školskim dvorištima i kafićima. Abecedu vjerskog i etničkog animoziteta djeca uče od svojih roditelja. Ovim ne otkrivam toplu vodu, fenomen je to koji traje ima već četvrt stoljeća. Zna se i kako je i zašto dobio tako istaknuto mjesto u novijoj istoriji Mostara.

Etnička podjela u Mostaru proizvela je svoje simbole, poput ogromnog betonskog križa na brdu Hum ili 103 metra visokog tornja Franjevačke crkve. Ili poput dva ratna mezarja, jednog ispred ulaza u Narodno pozorište i drugog u Liska parku, gdje su se nekada, u tami noći, okupljali ljubavni parovi, koji će ga početkom kobnih devedesetih ustupiti poginulim braniocima grada. Zvuči paradoksalno, ali u simbole nasilno izvršene podjele nekad kosmopolitskog Mostara spada i obnovljeni Stari most, kao i mostarska Saborna crkva, koja se trenutno takođe obnavlja, jer su i taj most i ta crkva imali nestati samo zato što su bili svjedoci zajedničkog života ljudi različitih vjera i nacija. Pitanje je da li će više ikada i taj čuveni most i ta impresivna crkva biti to što su bili.

Ima u samom središtu Mostara, gdje se nekoliko ulica račva u raznim pravcima, neveliki prostor poznat kao Španski trg. Istorija se tu umiješala preko svake mjere. Decenijama je tuda, posred grada, prolazila uskotračna pruga koju je izgradila Austrija. Mostarci su je zvali “štreka”. Na tom mjestu bile su dvije rampe koje su se spuštale kad bi prolazili vozovi. Godine 1902., takoreći uz samu prugu, dovršena je prelijepa zgrada Gimnazije u pseudomavarskom stilu, koju je projektovao češki arhitekta František Čapek. Mostarska gimnazija je bila jedna od najpoznatijih u obje Jugoslavije. Između ostalih, pohađali su je povjesničar Vladimir Ćorović, filozof i pjesnik Dimitrije Mitrinović, književnik Predrag Matvejević, revolucionari i političari Džemal Bijedić i Avdo Humo…

Godinama je nosila ime pjesnika Alekse Šantića, a danas nosi naziv Gimnazija Mostar. Ali, vratimo se Španskom trgu, koji je dobio ime u znak sjećanja na poginule španske vojnike koji su se tokom rata nalazili u mirovnoj misiji u Bosni i Hercegovini. Na trgu je, odmah poslije rata, podignuta spomen-ploča sa imenima 22 Španca i jednog Hrvata, koji je radio kao prevodilac pri Španskom bataljonu. U martu 2012. obnovljeni i rekonstruisani trg svečano je otvorio danas već bivši španski kralj Juan Carlos. “Rekonstrukcija Španjolskog trga je više od nekog sličnog projekta u nekom drugom gradu u našoj zemlji”, rekao je na otvaranju mostarski gradonačelnik Ljubo Bešlić. “Jer Španjolski trg, osim što je središnji gradski trg, jeste i biće susretište i mjesto povezivanja svih građana Mostara, nekada u ratu podijeljenog grada. Njegovom izgradnjom sve manje ćemo se podsjećati na ružnu prošlost.”

Podjela Mostara već godinama spada u opis radova gradonačelnika Bešlića, pa sumnjam da je u svojoj govoranciji pred ostarjelim i bolesnim kraljem bio iskren. Jer, Španski trg je bio i ostao najpoznatiji toponim bošnjačko-hrvatskog nepovjerenja i zaziranja, psihološka crta koja ne postoji urezana u ploče tog trga, ali postoji u mnogim glavama na jednoj i drugoj obali Neretve. Najveći brisani prostor u paklenom sukobu između Bošnjaka i Hrvata, Španski trg je nakon rata postao njihova mirnodopska “bojišnica”, poligon za odmjeravanje snaga onih koji nisu bili ni rođeni kad je rat počeo, ali koji nisu u stanju da se odvoje od rata i šovinizma. Na Španskom trgu ratuju huligani i nogometni navijači, koji se sukobljavaju kao “ustaše” i “balije”. Trg je u više navrata bio poprište takvih sukoba. Kad god bi nogometna reprezentacija Hrvatske izgubila neku važnu utakmicu, njeni navijači u rušilačkom stampedu kreću prema Španskom trgu i Bulevaru, znajući da će tamo naići na svoje, isto tako napaljene, bošnjačke vršnjake, koji se u takvim prilikama redovno deklarišu kao navijači pobjedničke ekipe. Kad je Hrvatska izgubila od Brazila i Španije, bošnjački navijači su njihove pobjede slavili kao svoje. Pobjeda Turske nad “ustašama”, to je već euforija.

“Mostar je noćas ličio na Belfast”, glasio je naslov jednog novinskog izvještaja o neredima koji su izbili nakon utakmice Brazil – Hrvatska (1:0) odigrane 13. juna 2006. u Berlinu u okviru Svjetskog nogometnog prvenstva. Naravno, Španski trg nije tu ništa kriv. Ironija je samo u tome što je on posvećen ljudima palim u tuđoj zemlji za stvar mira, a koji umjesto pijeteta doživljavaju poniženje. Da mogu ustati iz groba, rekli bi: “Ah, ti Balkanci!”

 

(oslobodjenje.ba)