Srebrenica i spisak Dodikovih želja

2

Piše: Vildana Selimbegović

Danas će tuga i bol Srebrenice nadjačati eho politike u našim životima. Na ovom pretužnom mjestu politika i ima samo jednu zadaću: nijemo se pokloniti žrtvama i pogledati u oči porodicama.

Julski su dani u ovoj zemlji tužniji od ostalih. Srebrenica. Ta jedna jedina riječ krije neizmjernu tugu, onu tugu koja bolno dodiruje svaki nerv i od koje se u mislima roje slike beskrajnog niza bijelih nišana. I broja 8.372. Iza te brojke su 8.372 smaknuća. 8.372 žrtve ubijene u genocidu pod komandom Ratka Mladića. Za samo nekoliko dana. I djeca, i starci, i mladići i odrasli muškarci. Zarobljeni, strijeljani, ubijani bez trunke milosti. Teško je reći da su iza njih ostale 8.372 neutješne porodice. Naprosto zato što su cijele porodice nestale u tim teškim danima jula 1995. Oni koji su slučajno preživjeli, poratne godine provode tragajući za ostacima svojih najmilijih. I kako se danas čini, tragat će se još dugo.

Diljem svijeta Srebrenica je sinonim za najstrašniji zločin. Da se više ne ponovi, odjekuje sa svih strana. Solidarnost sa preživjelima nekako je najizraženija ovih julskih dana. U Osijeku su, u subotu uveče, zapaljene 8.372 svijeće. Američki državni sekretar John Kerry iste se noći oglasio porukama: odajući počast stradalima, njihovim porodicama koje još tragaju za pravdom, ukazao je koliko je sjećanje važno. I dodao: još je važnije spriječiti da se bilo šta slično opet dogodi. Kada ostaci i posljednjih žrtava budu identificirani i dostojanstveno ukopani, njihove porodice moći će početi da se oporavljaju. Kerry nije zaboravio ni domaće političare: moraju se ujediniti da bi zemlja išla naprijed.

Danas će u Memorijalnom centru u Potočarima, nakon dženaze i ukopa, još 127 nišana dobiti svoja imena i prezimena. Danas će tuga i bol Srebrenice barem za jedan dan nadjačati eho politike u našim životima. Na ovom pretužnom mjestu politika ima samo jednu zadaću: nijemo se pokloniti žrtvama i pogledati u oči porodicama. I zbog jednih i zbog drugih mir i bitka za ljudsko dostojanstvo najveća je zadaća. Za budućnost djece. Ako hoćemo da se zlo više nikad i nikome ne ponovi. Možemo li očekivati obećanje o ujedinjenim naporima domaće politike na tom putu mira i prosperiteta? Teško, ali možemo priznati naglas da – uprkos svim nedaćama i razlikama – Vijeće ministara sa svim svojim Bošnjacima, Srbima i Hrvatima pokušava i uspijeva raditi zajedno.

Proteklog vikenda nijema kolona sa posmrtnim ostacima identificiranih koji će danas naći smiraj u Potočarima prošla je svoj tužni put od Visokog preko Sarajeva i Tuzle. I nekako u vrijeme dok se zaustavljala pred zgradom državnog Predsjedništva, služen je parastos u Bratuncu, namijenjen srpskim civilima i vojnicima stradalim u ratu na prostoru srednjeg Podrinja. Niko nema pravo osporavati tuđu bol i tugu. I nema uopće sumnje da su iza 3.267 srpskih vojnika i civila poginulih na ovom prostoru od proljeća 1992. do Daytona ostale neutješne porodice. Poginulima je i namijenjena bratunačka komemoracija, koja je od ove godine pomjerena: do sada je organizirana 12. jula, a od sada će biti prve subote u julu. Nema zvaničnog objašnjenja, no novinarima je ipak preneseno vladičino tumačenje kako nije uredu da neko 12. slavi Petrovdan dok drugi tuguju. Pa ipak će sutra u Bratuncu, uprkos Petrovdanu, biti organiziran ukop za 10 stradalih u Zalazju, čiji će posmrtni ostaci biti preneseni iz Istočnog Sarajeva.

I sutra kao i u subotu valja očekivati političke govore u Bratuncu: Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, ni štake nisu spriječile da prozbori koju i o SSP-u i o MMF-u i o Bošnjacima, i o Islamskoj deklaraciji i o Aliji Izetbegoviću, ali i o Srbima – jedne je hvalio, druge kudio. Prijekore je, očekivano, adresirao onima koji rade za dobrobit živih. Mrtve je čak i u govoru zaboravio, da ne kažem da je preko njih ovlaš prešao. Njegovo je obraćanje, zapravo kao i svako političarenje i bilo namijenjeno živim glasačima. Godina je izborna, bitka je žestoka i brojat će se svaka osvojena općina. Tako se zauzimaju pozicije za odsudnu bitku: opće izbore čiji se zadah već osjeti.

U Dodikovom slučaju prepoznajemo ga, nažalost, po zapaljivim izjavama, već uhodanim blokadama i ekskluzivnim medijskim saznanjima koja nam se podastiru iz njegovog štaba. Poput onog Pisma namjere koje federalni premijer Fadil Novalić i predsjedatelj Vijeća ministara Denis Zvizdić nisu potpisali i koje je – gle čuda – odjednom ugledalo svjetlo dana uz popratni komentar premijerke Vlade RS-a Željke Cvijanović: pa zar se Vijeće ministara ne zaklinje u evropski put?

Vijeću ministara Dodik, Cvijanović i SNSD zamjere upravo ono što cijeli svijet – i domaći i ostali – očekuje: dogovor o načinima i putevima koji će svima nama, bez obzira na to živimo li u Federaciji ili Republici Srpskoj otvoriti radna mjesta, obezbijediti ambijent da živimo od svog rada, omogućiti da budemo jednaki i pred zakonom i pred Bogom i pred ljudima. SNSD-ovi politički ciljevi, čuli smo to od Dodika bezbroj puta, nešto su drugačiji: njemu zakoni trebaju za obične smrtnike nikako ne pristaje da važe i za njega. Što se ostalog tiče, Dodik se ne brine: svoje je radno mjesto našao u politici, koga je želio vidjeti zaposlenog i kome je namijenio bolji život, sam se pobrinuo koristeći političke i povlastice i poslastice vlasti. Da mu je dobro, da baš uživa u raznim blagodetima, imanjima, vilama čak i na Dedinju i da je sve to zaradio baš onako kako je davno opisao (“Kad na predizbornom skupu kažem hoćemo li u Evropu, svi me blijedo gledaju, kad kažem – Živjela Srbija, svi su sretni i niko ništa ne pita), dakle golom manipulacijom srpskim osjećajem pripadnosti vlastitom narodu, nije tajna. On se time čak i hvali.
Zato je i bratunački parastos postao poligon za obračun sa političkim neistomišljenicima. Zato se Dodik i na parastosu sjetio i SSP-a i MMF-a. Zato je zapravo pohvalio srpskog člana Predsjedništva Mladena Ivanića, da ga okuraži da i dalje koči Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i iskudio one druge, aludirajući na SDS. Dodik ima svoj spisak želja u koji se partija Mladena Bosića ne uklapa. Zato što mu ozbiljno prijeti svojom zainteresiranošću za bolji život svih: godinama već Bosić proziva ovdašnje lidere da razastru javno i prihode i imetak. Godinama već SDS korupciju, krađu i kriminal ne dijeli po naciji i vjeri, već insistira na težini krivičnog djela.
SDS-ovo saučešće u nastojanjima da se Bosna i Hercegovina makne iz crne rupe, Dodiku više smeta nego svi Bošnjaci i Hrvati zajedno. Otuda i njegovo prozivanje zbog nepotpisanog Pisma namjere MMF-u. Dodik javno zaboravlja da je Vlada RS-a ta koja insistira da Pismo namjere bude zapravo spisak Dodikovih želja i istovremeno rezolutno odbijanje svih obaveza. Da pojednostavim, Dodiku trebaju pare – i to u znatnim količinama i to što prije. I ne zanimaju ga ni dugovi ni reforme, a najmanje želi kontrolu njihovog trošenja. Dodik hoće pare da finansira opstanak na vlasti. Samo u tom slučaju može se nadati da ga neće stići grijesi počinjeni nad narodom u koji se toliko zaklinje. Narodom čija ga živa djeca ne zanimaju već samo njihovi poginuli očevi.
Bosna i Hercegovina je zemlja prepuna mezara i grobalja. Grobnica koje se iskopavaju, posmrtnih ostataka koji čekaju identificiranje. Srebrenica je najstrašniji primjer. Iskreno se nadam i mjesto gdje ćemo zaista odlučiti da budemo bolji ljudi. Zbog one djece u čije se živote svi zaklinjemo. I njihove budućnosti.

 

(oslobodjenje.ba)