Srebrenica je žrtvovana

53

KRV REALPOLITIKE: Mislili smo da znamo priču o Srebrenici

Piše: Ed Vuillamy

Priča o srebreničkom masakru je najznačajniji narativ moderne Evrope. Bio je to najmračniji trenutak našeg kontinenta, najgori pojedinačni čin pokolja još od pada Trećeg rajha.

Svježa nam je u sjećanju ta rijeka od desetina hiljada ljudi koji su se okupili u Potočarima ovoga ljeta na dvadesetu godišnjicu: dolazak predsjednika Billa Clintona; govori i počasti u Memorijalnom kompleksu i na mezarju; kamenje bačeno na srbijanskog premijera Aleksandra Vučića.

Ali, nijedna propovijed ili besjeda nisu postavljale ili odgovarale na očigledno pitanje: kako se Srebrenica uopće dogodila? Zašto su odredi smrti bosanskih Srba mogli, neometani ni od koga, ubiti više od 8.000 muškaraca i dječaka za samo nekoliko dana, pod nosom trupama Ujedinjenih nacija koje su bile zakonski obavezane da ih zaštite? Ko je izručio “sigurnu zonu” UN-a u Srebrenici odredima smrti i zašto?

MISLILI SMO DA ZNAMO OVU PRIČU

Sve dosad, mislili smo da znamo ovu priču: opsceni neuspjeh onih na svim nivoima Ujedinjenih nacija koji su bili zaduženi za “zaštitu” nečega što su sami proglasili “sigurnom zonom”; predumišljajno masovno ubistvo, okvalifikovano u Hagu kao genocid, koji su počinili oni koji su tri godine pretvarali ovaj divni gradić, imenovan po rudniku srebra i ušuškan u dolini, u “koncentracioni logor na otvorenom”.

Ispostavlja se, međutim, da priču nismo znali, barem ne cijelu priču. Ispostavlja se, također, da je samo jedna osoba mogla ispričati tu priču; samo jedna osoba koja je živjela u Beogradu prije uragana nasilja, izvještavala o tome kao novinar, a potom otišla da radi u Tribunal u Hagu, gdje je stručnim okom pregledala obilje dokumentacije i dokaza – milione i milione riječi – u kojima se cijela priča skrivala.

Samo jedna osoba, koju su kasnije – groteskno i apsurdno – osudili baš njeni bivši poslodavci u Hagu jer je imala hrabrosti da objasni svijetu (u knjizi naslovljenoj Paix et Châtiment u prevodu Mir i kazna) da cijelu priču skriva od našeg pogleda upravo Tribunal, vjerujući – za razliku od sudija i pravnika – da preživjeli i ožalošćeni imaju pravo znati cijelu istinu.

Samo jedna osoba, koja je potom mogla primijeniti istu stručnost i posvećenost izučavanju hiljada stranica zvaničnih dokumenata od tada deklasificiranih, te sabrati sve to, tokom mnogo godina, u jednu priču za svijet – i bivšu Jugoslaviju – o tome šta se tačno dogodilo i zašto.

Ta osoba je Florence Hartmann, a ovo je njena priča.

CINIČNA IZDAJA

Priča je to o izdaji Srebrenice, ne na nekom putu ka paklu popločanom dobrim namjerama, kako bi se izrazio pjesnik William Blake; ne zbog nezgrapnosti, nehata, beskičmenjaštva i kapitulacije pred ubilačkom mašinom bosanskih Srba i njihovih pomagača u Beogradu.

Ne, izdaja koja se ovdje razotkriva bila je hladno sračunata, cinična politika koju su unaprijed smislile i osmislile vlade triju “velikih sila” koje tvrde da su vodeće u “međunarodnoj zajednici”: Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Francuska. To je priča o bešćutnoj “realpolitici”, nesposobnoj i ciničnoj diplomatiji i jasnim upozorenjima koja su ignorisana. Ona objašnjava, do u detalj s karakterom otkrovenja, kako i zašto se Srebrenica morala predati i kako velike sile nisu mogle biti nesvjesne vjerovatnoće pokolja takvih razmjera.

Pad Srebrenice, s masakrom koji je uslijedio, bio je ključni element strategije koju su provodile SAD, Britanija i Francuska, i nije bio zaprepašćujući ili neočekivani događaj, kao što nam vlade tih zemalja već dugo tvrde.

Mislili smo da znamo kako se to desilo. Krivica je od onda, unutar “međunarodne zajednice” zadužene da štiti Srebrenicu, ne bez razloga, pripisivana generalu Bernardu Janvieru, zapovjedniku UN-ovih snaga na tom području, zbog opiranja intervenciji – prije svega zračnim udarima – koji su mogli zaustaviti srpsko napredovanje. Isto tako opravdano, krivica se sručila na holandske vojnike koji, ne samo da nisu ispunili svoju dužnost da zaštite Srebrenicu, nego su i istjerali iz svoga štaba prestravljene civile koji su tražili zaštitu, te nijemo gledali kako Srbi odvajaju žene i malu djecu od njihove muške lovine.

Ova knjiga Florence Hartmann, zasnovana na istraživanju mase dokaza koji dokumentuju opsadu Srebrenice, pokazuje da je postojala mnogo šira upletenost u događaje koji su vodili do pada enklave. Deklasificirane depeše, ekskluzivni intervjui i svjedočenja pred Haškim tribunalom pokazuju da su vlade Britanije, SAD-a i Francuske prihvatale, a katkad i tvrdile, da su Srebrenica i dvije preostale UN-ove zaštićene, sigurne zone bile “neodržive” mnogo prije nego što je general Ratko Mladić zauzeo grad, te bile spremne da ustupe Srebrenicu Srbima, u težnji da dođu do mape koja bi bila prihvatljiva Slobodanu Miloševiću, srbijanskom predsjedniku, u zamjenu za mir.

I dok su razmatrale ideju da poklone Srebrenicu Srbima, zapadne sile su, također, znale, ili su morale znati, za vojnu Direktivu 7 vojske bosanskih Srba kojom se naređivalo “trajno uklanjanje” bosanskih Muslimana iz sigurnih zona. Znale su i to da je Mladić izjavio pred Skupštinom bosanskih Srba: “Jedina stvar koja me zanima je da (Muslimani) potpuno nestanu”, a da je Karadžić obećao “krv do koljena”, ako njegova vojska osvoji Srebrenicu.

Istraživanje Florence Hartmann otkriva da su Britanija i SAD znale šest nedjelja prije masakra da će enklava pasti ali su odlučile da je žrtvuju u svojim pokušajima da dođu do mirovnog rješenja.

Robert Frasure, američki diplomata, koji je radio kao međunarodni  izaslanik, izvijestio je Washington  da Milošević neće prihvatiti mirovnu mapu, ako se sigurne zone ne ustupe Srbima. Njegov šef, Anthony Lake, američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, preferirao je revidiranu mapu kojom se Srebrenica ustupa Srbima, a tvorci američke politike iz Direktorata Bijele kuće (Principals Committee) pozivali su da se UN-ove trupe “izvuku iz ranjivih pozicija” – ergo, iz sigurnih zona.

Francuska i Britanija su se složile s ovim viđenjem, a britanski ministar odbrane, Malcolm Rifkind tvrdio je da su sigurne zone “neodržive”. Kako su Mladićeve trupe napredovale prema Srebrenici, tako je Zapad propuštao  da prihvati upozorenja o neminovnom padu ovoga grada. A onda su se, kada je ubijanje bilo na vrhuncu, najviši zapadni posrednici sreli s Mladićem i Miloševićem ni ne spominjući pitanje masovnih zločina, iako su deklasificirane američke depeše ukazivale na to da je CIA posmatrala zločine po stratištima gotovo “uživo” iz satelita i aviona. Nije bilo pokušaja da se lociraju pokolji na terenu, a kamoli da se zaustave.

MIR GROBOVA

Srebrenicu su prodali, Srebrenicu su napustili, Srebrenicu su izdali, Srebrenicu su žrtvovali, Srebrenicu su slomili – kao što ova knjiga definitivno pokazuje – i to kao stvar politike, u potrazi za mirom po bilo koju cijenu.

A tek kakav je to mir bio! La Pace della Tomba, kao što lik Don Carlosa pjeva u Verdijevoj velikoj istoimenoj operi, mir grobova. Mir, potpisan u decembru prije dvadeset godina, za koji su muškarci i dječaci, i udovice, i srebrenička djeca bez očeva platili cijenu. Sporazum koji su izradile Sjedinjenje Američke Države i potpisale u Daytonu, talijanski je novinar Jacopo Zanchini opisao kao “mir zasnovan na Srebrenici” na nedavnoj konferenciji u Ferrari (početkom oktobra 2015).

Mir je to u kojem se priča o neupokojenim mrtvima nastavlja, čak i dvije decenije nakon masakra; mir 8.000 mrtvih, od kojih se za njih 1.000 još uvijek traga, crnim rupama u srcima i sjećanjima njihovih preživjelih srodnika i prijatelja, koji žive u vakuumu neprestanog traganja. Mjesecima su se drumovi istočne Bosne ugibali pod kamionima punim  fragmenata i ostataka ljudskih bića, koji su bili raskopavani, pa ukopavani, pa opet raskopavani i ponovo ukopavani da se dokazi prikriju. Pa ipak, niko nije ni riječ rekao, jer tako je bilo mračno i duboko saučesništvo i poricanje.

(Ujedinjene nacije su, proizlazi iz ove knjige, osigurale gorivo za te kamione, kao i za transport 8.000 ljudi i njihovih ubica do stratišta.)

Mir je to kojim su počinioci trogodišnjeg nasilja nagrađeni za izgon i ubistvo onih drugačijeg etničkog porijekla, dobivši skoro sve što su tražili, uključujući – kao što Florence Hartmann ovdje pokazuje – i tri “sigurne zone”, u istočnoj Bosni koje je zahtijevao Slobodan Milošević od američkih diplomata s kojima se upustio u dijaboli
ku igru i iscrtavanje mapa – kontura na papiru koje su se u stvarnosti sastojale od desetina hiljada očajnih ljudskih bića, nevažnih Miloševiću i nevažnih, ispostavlja se ovdje, i trima “velikim silama”.

Mir u kojem su masovne ubice dobile ono što su tražile jer su im pružili to što su tražili, da bi na kraju i poricali ono što su učinili, te izabrali lidere koji nastavljaju to poricati s pozicija moći.

SREBRENICA – NIKADA VIŠE

Kada su se, jula ove godine, besjede izgovorile i kamenje pobacalo, masa ljudi se razišla, kao i svake godine; predsjednik Clinton je otputovao, a premijer Srbije Vučić otpraćen je kući. Svjetska štampa okrenula se novim pričama. Šta, dakle, znači fraza “Srebrenica – nikada više”? Znači li to da se karavan usrdnog pokajništva više nikada neće vratiti na ovaj način?

Šta je historija historije pokolja u Srebrenici? Ta, zar Srebrenica nije bila jednako cinično “prodana”, mada na drugi način, u mirnodopskim okolnostima kao što je to bilo i u ratu! Predsjednik Clinton doČekan je s dobrodošlicom na dvadesetogodišnjici komemoracije, kao da njegova administracija nije igrala nikakvu ulogu u toj užasnoj historiji.

Umjesto da privuče pažnju i na druge – sve manje poznate, ali jednako zgražavajuće – masakre širom Bosne u periodu između 1992. i 1995. godine, Srebrenica ih je na neki način zasjenila, u smislu međunarodne  pažnje, postavši tako sredstvom pomoĆu kojeg “međunarodna zajednica”, koja je izručila Srebrenicu njenim ubicama, može doći da lije krokodilske suze i “pere ruke” od Bosne. Ko više uopće spominje, osim onih koji dolaze odatle, Vlasenicu, Bijeljinu, Rogaticu, Višegrad, Foču, Prijedor, Ključ, Sanski Most, Stolac, Čapljinu, Vitez… i druga nebrojena mjesta?

Na koncu, šta u praksi znači slogan “Pamtimo Srebrenicu” za one razbijene i razasute diljem Evrope i svijeta zbog propusta Zapada i Mladićevog krvništva? Ma kako elokventne bile pokajniČke besjede, ma kako bogata retorika kampanja (poput one britanske da “Pamtimo Srebrenicu”, koju podržava i premijer Cameron, kao i sve britanske stranaČke vođe), te ma kako veliko i skupo bilo međunarodno  prisustvo u Bosni, sve ovo je obični teatar.

Istina, zabilježen je znaČajan napredak u pronalaženju i identifikaciji mrtvih i, gdje je to moguće, predaji ostataka živim srodnicima da ih sahrane. No, dok se predstavnici “međunarodne zajednice” jate oko Sarajeva i uživaju u restoranima po jadranskoj obali, ništa – čak ni ono najosnovnije – se ne čini za sam grad, niti da “pamtimo Srebrenicu” u bilo kom smislu koji bi bio od koristi preživjelima i ožalošćenima ili koji bi dao glasa njihovim mrtvima.

Ovdje, u ovoj knjizi, cijela šokantna i istinita priča prvi put je ispričana.

 

(zurnal.ba)