Šta Čoviću (ne)pada na pamet

135

Piše: Josip Vričko

Vrlo je, makar po onom što je početkom tjedna prenijela KTA, bio emotivan kardinal Vinko Puljić kada je odgovarao na pitanje nove veleposlanice Francuske u našoj zemlji Claire Bodonyi: Zašto se nadbiskup i općenito Katolička crkva još više ne uključe u dijalog rješavanja starih i novonastalih problema; Metropolit vrhbosanski je – malo ću ga prepričati! – uzvratio konstatacijom kako oni koji su nam u Daytonu navukli luđačku košulju trebaju biti prvi u njezinu svlačenju.

Usto, Puljić je, možda rezignirano, a možda i prkosno, podsjetio kako su Hrvati ovdje preživjeli 400 godina turske vladavine, pa će preživjeti i vrijeme mutne politike međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Jasno, osim nefunkcionalne daytonske Bosne, kardinalu je šlagvort za ovaj nediplomatski odgovor francuskoj diplomatkinji dala i predizborna kampanja u kojoj su po toj tzv. međunarodnoj zajednici neke stranke, ipak, sjetimo se Orwella, bile jednakije od drugih.

No, više od, u biti, stare priče o luđačkoj košulji, impresionirala me je Puljićeva tvrdnja da kada su Hrvati progurali turski zulum, mogu (onda) sve, pa i raznorazne, nerijetko i vrlo živopisne, međunarodne poklisare. Činjenica je, naime, da su Hrvati, točnije katolici, ostali svoji na svome i nakon Osmanlija, ali činjenica je također kako ih je u nekim dijelovima njihove domovine ostalo, kazao bi naš (bilo koji) narod, samo još za sjemena. Ma, ni toliko! Jasno, riječ je o Republici Srpskoj, ponajviše zbog koje je banjolučki biskup i predsjednik Biskupske konferencije BiH Franjo Komarica u Oslobođenju stanje katolika u našoj zemlji usporedio s onim u Siriji, Iraku, Izraelu, Nigeriji… A u čemu je i kolaboracija međunarodnog čimbenika već davno registrirana. (Zato, umalo ne rekoh, poželjet će drumovi Turaka…)

I to bi, dakako, bila stara priča – bez sretnog raspleta! – e da nije aktualne (ljubavne) priče Dragana Čovića i Milorada Dodika; Stožernik i vožd su, žureći prvih postizbornih dana ovjeriti svoj savez, svjedočili kako je riječ o hrvatsko-srpskom partnerstvu koje je dugo njegovano i koje će, prisegnuli su obojica u Mostaru, nastaviti njegovati. Međutim, dok su se njih dvojica njegovala, Hrvati su nastavili “curiti” iz boljeg dijela BiH, pa se ovih blagdanskih dana prošlog vikenda moglo vidjeti, posebice u Posavini, kako ih je više na posavskim grobljima nego u njihovim domovima; Dan mrtvih zato, jer uglavnom se zbog uspomene na svoje mrtve nakratko vraćaju u zavičaj, i jeste najveći blagdan tamošnjih Hrvata. Pale se svijeće za duše pokojnika, ali i kao spomen na dane kada je ovdje, a sada, zapravo, tamo daleko, živio jedan narod. Slijedom čega nije teško zaključiti kako će vrlo brzo, ako već nije, tamošnja kletva biti: Dabogda te njegovali Čović i Dodik! Jer, taj je dvojac združeno presudio povratku Hrvata; Hrvatsko pitanje u RS-u ne postoji, poručuju bez imalo sustezanja iz stožerne stranke, jer Hrvata, zapravo, tamo nema.

Takve, za RS povoljne okolnosti, dovele su predsjednika tog entiteta u vrlo lagodnu poziciju pokrovitelja Čovićevih ambicija da federalizira Bosnu i Hercegovinu. Što, po ovome dvojcu, nedvojbeno znači federalizacija (samo) Federacije. Srpska je, što joj već i ime sugerira, za Hrvate kuća zatvorena. Zanimljivo je, međutim, kako je ovih dana poslije izbora, kada se u nas, već tradicionalno, ne zna tko je pobijedio, hadezeovski lider odlučio uzvratiti svome drugu banjolučkom za višegodišnje odvjetničke usluge na, sad već, mitskom slučaju treći entitet. Požurio je, zapravo poletio stožernik da pridrži voždu merdevine dok ovaj usred Mostara obznanjuje kako je uspostavljena osovina vlasti na razini Bosne i Hercegovine. Što, naravno, nije promaknulo novoizabranom srpskom članu Predsjedništva BiH Mladenu Ivaniću da Čovića upozori da se mane ćorava posla. Da, naime, arbitrira pobjednika među srpskim strankama; Jer, tamo doista još može svašta biti.

Dodikov promotor je, međutim, Ivaniću, a, valjda, i svima nama svjedocima međusobnog njegovanja ovoga para, uzvratio kako mu na pamet ne pada raditi ono što su “nama radili iz Sarajeva kada su glasovima Bošnjaka birani predstavnici Hrvata”. No, bez obzira što je Čoviću na pameti, poslijeizbornim vezivanjem zastava s (nekadašnjim) eresovskim neprikosnovenikom, istrčao je na vrlo klizav teren. Već, naime, i sama geografija – zajednički entitet! – sugerira kako je lider hrvatske (pobjedničke) stranke prvo trebao sjesti za pregovarački stol s bošnjačkom pobjedničkom strankom. Kod Bošnjaka je – pogledajmo semafor! –  u najmanju ruku situacija nakon 12. listopada puno jasnija negoli kod Srba. (Bez obzira na zapadnomostarsku arbitražu!). Nije, pak, Čoviću palo na pamet kako je SDA, u odnosu na 2010., zabilježila značajan rast u oba entiteta, a SNSD pad od oko 20 posto, pa su Dodikove ambicije da s hrvatskim partnerom formira vlast po vertikali, sve bliže horizontali. Poželi li, eto, socijalista Petar Đokić biti premijer, ode osovina u staro željezo.

Nedvojbeno je zato kako je dvojac Čović&Dodik u Mostaru rano zakukurikao; Njihov pakt, u najboljem slučaju, garantira poluosovinu, osovinu – nikako! Što se, uostalom, da iščitati iz esdeaovskih reakcija nakon što je nedavni visoki mostarski gost uhvatio muštuluk. U takvim okolnostima nije lako očekivati da je jučer kasno poslijepodne Bakir Izetbegović sjeo preko puta Draganu Čoviću kao da ništa nije bilo. U Mostaru!

 

(oslobodjenje.ba)