Piše: Jusuf Trbić
Već decenijama slušamo o jednom starom snu: stvaranju države za svepripadnike jedne etnije, snu koji se svako malo aktuelizuje i o kojem govore najvažnije glave. Prije tri decenije taj je san napravio neviđenu tragediju na ovom dijelu Balkana, sa stotinama hiljada ubijenih, mučenih, protjeranih, unesrećenih. Ali, čini se da ni to nije dovoljno onima koji su namjerili da se za svoje maštarije bore do zadnje kapi tuđe krvi. Vidimo to ovih dana i u Ukrajini. Ruskog diktatora Putina opio je san o veličini carske Rusije i snazi SSSR-a, pa bi i on da silom svoje susjede ugura u ono što se zove „Ruski svet“. Te ideje danas su potpuno anahrone, jer u savremenom svijetu važno je kakva je, a ne kolika je država, kako građani žive i koliko su slobodni. A svaka takva ideologija priziva rat, nasilje, zločine. Najbolje je to pokazala nacistička Njemačka polovinom prošlog vijeka, kad je, pokušavajući da napravi državu za sve Nijemce, izazvala Drugi svjetski rat i ostavila iza sebe nebrojene žrtve.
Pa ipak, stari snovi nikako da se ugase. Zagovornici velikosrpske ideje i „srpskog sveta“ ne prestaju da propagiraju ujedinjenje svih Srba u jednu državu, pa, ako nije moglo u ratu, možda može u miru. Govorili su o tome i Aleksandar Vulin, i srpski patrijarh, i mnogi viđeni Srbi s obje strane Drine, a predsjednik entiteta RS Milorad Dodik je na posljednjoj proslavi 9. januara rekao: “Ovo vrijeme treba da iskoristimo da u svom programu objedinimo srpski narod i kažemo šta hoćemo u ovim decenijama i ovom vijeku koji dolazi. Zašto neki drugi narodi mogu da imaju jednu državu za jedan narod, a Srbi ne mogu?” Uzalud činjenica da ne postoji ni jedna država u kojoj žive svi pripadnici jednog naroda, niti je ikada postojala, uzalud čvrsti stavovi cijelog svijeta, uzalud pravila međunarodnog pravnog poretka, uzalud podsjećanja na neslavne primjere iz bliske prošlosti, velikosrpska ideologija gura dalje, na temeljima Memoranduma SANU i na krilima radikalnih nacionalista koji već decenijama vladaju Srbijom. Oni su smatrali da je Jugoslavija bila, zapravo, proširena Srbija, a kad je ta složena država propala, najviše njihovom zaslugom, okrenuli su se rezervnoj varijanti – proširenoj Srbiji koja će, kako je to Milošević definisao, objediniti sve srpske etničke prostore. Ambiciozni planovi nisu uspjeli (istoričari govore o četiri izgubljena rata Srbije), ali san se nije ugasio, samo se ovoga puta pokušava ostvariti u miru, drugim sredstvima. “Srpski etnički prostori” postali su “srpski kulturni prostor”, a od 2013. godine, po uzoru na ruske nacionaliste, u upotrebi je termin “srpski svet” koji je drugo ime za Veliku Srbiju. Bosanskohercegovački entitet RS otvoreno se naziva “najvećom srpskom ratnom pobedom”, kako je to govorio Dobrica Ćosić, to je najveći ratni plijen koji Srbija čuva više nego sebe. Za sve ove godine od završetka rata protiv Bosne vodi se taj tihi, tajni rat za proširenje Srbije. Bilo je to jasno i kad je 2011. usvojen važan dokument – Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu, čime je potvrđeno ustavno načelo da Srbija ima pravo da vodi brigu o svim Srbima u regionu, čak i kad se to ne slaže sa zakonima država u kojima ti ljudi žive. Takav je i Zakon o dijaspori i Srbima u regionu, a za njim je slijedila serija takvih dokumenata kojima je Srbija jasno dala do znanja kakve su joj namjere. Kad je 2012. objelodanjen Memorandum II, bilo je jasno da su postavljeni precizni ciljevi. Sonja Biserko navodi glavne zadatke: “U praksi se akcioni plan svodi na: relativizaciju i negiranje ratnih zločina i genocida; destabilizaciju vlada i vlasti u susednim državama jačanjem svesti o njihovoj neefikasnosti; insistiranje na konstitutivnosti Srba u Crnoj Gori, Kosovu i Hrvatskoj; podržavanje separatističke politike u Republici Srpskoj itd.”
Usvojena je i Strategija nacionalne bezbednosti Srbije, u kojoj se ističe da je najvažniji spoljnopolitički prioritet Srbije očuvanje RS-a, zatim Povelja o srpskom kulturnom prostoru, koja ističe da je najvažniji zadatak jačanje srpske kohezije na ovim prostorima, što neminovno vodi zajedničkoj državi. Kako je primijetio Ivan Čolović, u Povelji je naglašeno da Srbija može da uređuje taj prostor u tuđim državama po svojoj želji, bez obzira na mišljenje tih država, a, kako je napisano, Srbi na cijelom tom prostoru treba da vode “uzajamno saglasnu kulturno-prosvetnu politiku”. To je, dakle, državni projekat Srbije, koji se ostvaruje na različite načine. Recimo, propagiranjem ideje o “Otvorenom Balkanu”, koji treba da omogući stvaranje tri male “super” države – Srbije, Hrvatske i Albanije, koje će onda kontrolisati ovaj dio Balkana. Pri tome se koriste različiti narativi, od onog da je Crna Gora “vekovna” srpska država, do nepravednog “otimanja” Kosova, za koje se satisfakcija traži u pripajanju RS-a Srbiji, jer, kako kažu, “kad može Kosovo, može i RS”. Ali, kako tvrde poznavaoci međunarodnog prava, slučajevi Kosova i RS-a su potpuno različiti i ne mogu se porediti.
Srpski političari su se svojevremeno pozivali na slučaj Katalonije, kojoj nije bilo dozvoljeno da se otcijepi od Španije. Razlika između Kosova i Katalonije je više nego očita: vlast u Srbiji je godinama sprovodila nesnošljivu diskriminaciju nad Kosovarima, a onda je režim krenuo da brutalnom vojnom akcijom pobije i protjera sve Albance s Kosova, kako bi tu naselio Srbe iz Hrvatske. Taj planirani genocid spriječio je NATO. U Španiji se ništa od toga nije dogodilo. U pitanju je, dakle, pravilo da je secesija moguća, ali samo u slučaju drastičnog kršenja ljudskih prava nad pripadnicima neke društvene grupe. Tarik Haverić je napisao: “ U tom smislu, odgovor na pitanje “kako Kosovo može proglasiti nezavisnost, a Republika Srpska ne može”, nalazi se u Habermasovom zaključku: “ Sve dok svi građani imaju ista prava i dok niko ne trpi diskriminaciju, ne postoji normativno ubjedljiv razlog za otcjepljenje od postojeće zajednice”. U slučaju RS-a ne može postojati nikakva diskriminacija Srba, jer je to entitet isključivo njihovog naroda. Da li su Srbi “nepodnošljivo” diskriminisani u BiH zbog svoje etničke pripadnosti? O tome nema ni govora, ali bi, kako je napisao profesor Edin Šarčević, “mnogo lakše bilo dokazati neravnopravnost nesrba u Republici Srpskoj, u kojoj su Srbi u povlaštenom položaju.” Isto bi se pitanje moglo postaviti i kad je u pitanju položaj svih koji su manjini, na cijeloj teritoriji BiH, o čemu govore i presude Evropskog suda za zaštitu ljudskih prava.
Uz sve to, u dejtonskom Ustavu BiH, kao i u Ustavu RS-a, ne postoji mogućnost organizovanja entitetskog referenduma o statusnim pitanjima. Ako bi neko nekad i zatražio referendum o statusu RS-a, to bi moralo biti na državnom nivou.
I da završimo ovaj tekst citatom iz satiričnog komentara Borisa Dežulovića, pod naslovom “Svi Srbi u jednoj državi”: “Ne znam, naime, gde je čiča Mile bio poslednjih tridesetak godina, ne znam imaju li u Laktašima internet, televizor ili barem trafiku, ali mnogo bi se iznenadio kad bi – sve tražeći onu, kako reče, “jednu državu za jedan narod” – tamo kod Bijeljine prešao Pavlovića most: ne samo da Srbi mogu da imaju “jednu državu za jedan narod”, nego je već imaju: pravu pravcatu “jednu državu za jedan narod”, sa sve grbom, zastavom, fudbalskom reprezentacijom i Ustavom koji lepo u tački jedan kaže da je to “država srpskog naroda”! Štaviše, iz praktičnih razloga – da ne bi naš Mile prešavši Pavlovića most pomislio kako je to norveška, vijetnamska ili, daleko bilo, šiptarska država – ta se srpska “jedna država” upravo tako i zove: Republika Srbija.”