Piše: Jusuf Trbić
Eto, stiže nam Nova godina, da bogdo neće. Jer, kome je danas do slavlja? Pandemija hara, narod sve siromašniji, a tamni oblaci navukli se nad Bosnom. Hoće li opet biti rata, šapuće se, a prošlo je samo dvije i po decenije od onog džehenema, krvavog i strašnog. Ponovo se pričaju iste priče, maše se istim zastavama, svijet se snebiva i ibreti, ali ne čini ništa da nam pomogne. A i kako će, kad mi sami sebi pomoći ne umijemo, kad šutimo i trpimo i kao ovce slijedimo čobane koji nas vode u provaliju. Čini se da će noć koja je pala na Bosnu još dugo potrajati.
Ipak, sigurno je da će i s nama i bez nas vrijeme nastaviti da teče, a novogodišnje slavlje širom planete neće posustati zbog nas. Što nije ni čudno, ako se zna da se Nova godina slavila i u nastarijim civilizacijama, kao vrijeme prelaska iz smrti u život, to jest iz zime u proljeće, kad se priroda ponovo rađa. Prve takve proslave zabilježene su u Vavilonu, u Mesopotamiji, prije više od četiri hiljade godina. Stari Grci su to preuzeli, i ugradili u svoje religije, pa je to temelj najpoznatije i najdugovječnije od njih, Eleusinskih misterija, koje su trajale još dugo i u Rimskom carstvu.
I stari Rimljani su imali svoje proslave, i to vrlo bučne, Saturnalije, u čast boga Saturna. Umiranje i ponovno rađanje prirode temelj je i biblijskog mita o smrti i uskrsnuću Isusa Hrista. Julije Cezar je ustanovio 1. januar kao početak nove godine (46. g. prije n. e.), a papa Grgur XIII je izvršio reformu i uveo tzv. Gregorijanski kalendar 1582. godine, koji se ne poklapa sa biblijskim vjerovanjima. Po Bibliji, prvi mjesec u godini zove se aviv, po vavilonskoj riječi koja koja znači «mjesec zelenih izdanaka». Jevreji su taj mjesec zvali nisan (sa istim značenjem) i to je bilo vrijeme marta i aprila mjeseca.. Papa Grgur XIII je skratio godinu za deset dana, smanjio broj prestupnih godina i uveo 1. januar kao početak nove godine. Taj kalendar je danas važeći skoro u cijelom svijetu, a početak nove godine obilježava se u svim kulturama i svim vremenima.
Nova godina je nezamisliva bez poznatog lika, starca duge bijele brade, koji dijeli djeci poklone. Mi ga znamo po konspirativnom imenu Deda Mraz. Taj bajkoviti lik, kao što se zna, živi u predjelima vječitog snijega, a voze ga sanke u koje su upregnuti irvasi. Svojevremeno su vjernici isključivih shvatanja u Sarajevu tražili da se to zabrani, jer, navodno, Deda Mraz nije u skladu s islamskim vjerovanjima. I u to vrijeme takva inicijativa je djelovala apsurdno, jer je i tada bilo mnogo prečih stvari kojima bi trebalo da se bave ljudi u našoj domovini, a danas je svaki takav glas naprosto zalutao u vremenu i prostoru. Jer, Deda Mraz je posljednji lik na svijetu na kojeg se mogu primijeniti naša uskogruda, nacionalistička i površnom religijom obojena shvatanja,
Izmišljeni starac bijele brade, koji donosi radost, ima takođe porijeklo u starim religijama germanskih i slovenskih naroda. Njihovim prihvatanjem hrišćanstva poistovjećen je sa Svetim Nikolom, hrišćanskim episkopom, koji donosi poklone za Božić, Badnje veče ili Dan Sv. Nikole. Ima različita imena: Santa Klaus, Djed Božićnjak, Božić Bata itd. Savremeno sekularno shvatanje tog lika razvilo se u drugoj polovini devetnaestog vijeka, a istočnoevropski komunistički režimi novijeg doba odvojili su ga od religije, pa on donosi poklone za Novu godinu. Ime Deda Mraz je, inače, jugoslovenski «proizvod», osmišljen tako da ne favorizuje ni jednu vjeru.
Međutim, lik koji danas vidimo, lik bjelobradog starca, obučenog u crveno, nacrtao je prvi put američki karikaturista Tomas Nast (1840-1902) i objavio tu sličicu 3. januara 1863. godine u listu Harper*s Weekly, sa idejom da pošalje istu čestitku učesnicima američkog građanskog rata, i na jednoj, i na drugoj strani. Na osnovu te Nastove ilustracije, američka kompanija Coca cola je 1931. godine lansirala globalnu reklamnu kampanju i tako promovisala Deda Mraza kakvog danas znamo.
Do danas, taj lik je izgubio direktnu vezu s religijom i pretvorio se u svjetski kulturološki fenomen. U mnogim muslimanskim zemljama je nepoželjan, ali ne zato što ga smatraju hrišćanskim, religijskim simbolom, već simbolom dominacije zapadnih, hrišćanskih zemalja. Međutim, za djecu širom svijeta to je lik koji donosi radost, ma kako da se zove. Zato mi se čini da reakcije nekih naših vjerskih čistunaca i njihovi zahtjevi da se «ubije» Deda Mraz nisu na mjestu, iz jednog prostog razloga: od svega što nas muči, to je daleko najmanji problem. Kod nas nema šta da se jede, kriminal, korupcija i mafijaška vlast pojedoše sve nas, a strašna prijetnja cijepanja Bosne i novog rata visi nam svima nad glavom. Kakvi smo mi –pokazuje i jedan primjer iz nedavne prošlosti. Prije nekoliko godina svjetske agencije su zabilježile da je Bosna jedina država na svijetu u kojoj, na ulicama glavnog grada, možete vidjeti Djeda Mraza kako prosi. Uz to je išla i vijest: lopovi u Sarajevu obili prostorije Crvenog križa i ukrali slatkiše, olovke i slikovnice predviđene za 80 paketića, za djecu – korisnike javne kuhinje. E, ako se to tada desilo, zamislite kako nam je danas!
A ako će starac bijele brade donijeti bar malo radosti djeci, neka ga. Pa zvao se on drug Mraz, gospodin Božičnjak ili efendija Kijamet, svejedno.
I zato: sretna vam Nova godina i svi dani poslije nje, obradujte se makar malo, a kasnije šta bude.
