Strah Srba

130

LJUBAV PREMA REPUBLICI SRPSKOJ JE DUBOKO USAĐEN STRAH ZBOG POČINJENOG ZLOČINA GENOCIDA I PLJAČKE

Piše: Atif Kujundžić

U posljednjih petnaestak dana, preko portla e-novine prešlo je dvanaest dokumentarnih filmova koje producentski potpisuje Aljezeera, a koji od mjesta do mjesta u Bosni i Hercegovini donose dokumente i svjedočenja o srpskim pripremama za rat, otpočinjanju agresivnih ratnih dejstava, koncentracionim logorima i učešću u krvavom kolopletu koji je na prostoru Bosne i Hercegovine trajao od 1992. do 1995. godine.

Svjedoci naši ljudi i novinari, strani novinari i pripadnici nevladinih organizacija, medijski ljudi, znalci i – nigdje lijepe riječi za Srbe: u Višegradu, Foči, Zvorniku, Bijeljini, Janji, Prijedoru, Bosanskom Brodu, Modriči, Doboju, Sarajevu… i stvar ide dalje preko Međunarodnog suda za ratne zločine u Jugoslaviji i Ruandi. Neko je shvatio šta i kako treba da radi. Isuviše je toga i preozbiljno je to što su Srbi skalafatili bez ikakve mjere i vjere da se za to valja odgovarati, da ne mogu ubiti svakog svjedoka, uništiti svaki dokument.

Sada, u Srbe definitivno ulazi iskonski strah za osobnu sigurnost i egzistenciju u slučaju osvete /koju niko nije pomenuo, ali znaju, na njima je biblijski red da podmetnu obraz/. Oko za oko i zub za zub. Život je samo jedan.

Na drugoj strani, pripreme za oktobarske izbore i sistematski producirano ludilo za otcjepljenje, osamostaljenje, zrele za autonomiju Republike Srpske. Bjesomučno i bespogovorno isticanje tog cilja kao uvjeta svih uvjeta do glupave izjave člana tročlanog predsjedništva Bosne i Hercegovine Nebojše Radmanovića u razgovoru sa Tomislavom Nikolićem predsednikom Republike Srbije u kojem mu bešćutno kaže da Bosnu i Hercegovinu treba mirno razvaliti.

Odgovarajući na tu budalaštinu, Tomislav Nikolić mu kaže da na njegovu pomoć u tome ne treba računati. Ima Republika Srbija prečega posla za sebe i o sebi.

Dakako, i Srbi gledaju filmove koje pomenusmo na e-novinama i nedvosmisleno vide kako su napravili nešto što ne mogu popraviti i odbolovati, opravdati ni pred samim sobom, ni pred svijetom. Stvar je ružna i duboko neljudska. U ono vrijeme možda i mlaqdi, to su sada ljudi u trećem dobu.Iimaju djecu i unučad. Strah je gadno osjećanje, mada nisam čuo da im je iko zaprijetio odmazdom. No, ni njih niko nije molio da učine ono što su učinili po svom primitivizmu i zloj volji. A svake godine ih je /5000/ pet hiljada manje samo u Republici Srpskoj. Naprijed u prošlost. Na početak stvari kada su na Balkanu bili Iliri, Tračani i Albanci kao starosjedioci, a za Stare Slovene niko nije ni čuo.

Dakle, to sa Republikom Srpskom stoji na tom mjestu, a očaj straha nije moguće kontrolirati. Zato se o svemu govori ispod glasa, ali o tome, o stvarnosnoj srpskoj krivnji i strahu – nikad. Na redu je sraćka, jer, Jugoslavenske Armije više nema i – tačka. Grci i Rusi se o sebi zabavili, 100% recesija, 100% Ukrajina.

Aha.

I dok raspaljuju priču o nadležnostima entiteta i Bosne i Hercegovine u kojoj se nalaze, ustvari, stalno misle šta će biti sa njihovom guzicom /mada im, da ponovimo, barem koliko ja znam, nikad niko ništa nije rekao ili, ne daj Bože, zaprijetio, niti šta osim tromog i bespomoćnog sudišta pomenuo/. I cijela priča odjedanput drugačije zvuči. Dodik se ušutio kao prdež u gaćama, jer vidi Srbija ima i svoga i prečega posla, a strah uzima maha.

Može li se to tako uopće, pitanje je sad. Zaklinjati se u Dejtonski sporazum, a predlagati mirno razvaljivanje Bosne i Hercegovine!?I to javno iz pameti člana tročlnaog predsjedništva Bosne i Hercegovine?

Ustvari, mogli smo početi i od mjesta na kojem su Srbi izdajice svoje domovine Bosne i Hercegovine, a težeg zločina od izdaje nema. U Srbiji oni su samo Bosanci i Hercegovci koliko god da se prenemažu. A pitanje odgovornosti za izdaju mora biti postavljeno na dnevni red. Prpa je prpa. Govana hrpa. I da sada ne znam ti što proglase i da nasele onih /500 000/ Srba sa Kosova kojima su se posrali u život, ne mogu iz svoje kože.

Entitet Republika Srpska je u Bosni i Hercegovini. Ko će sad tu doći i podmetnuti svoju glavu za Brđanina, Kokošku, Lukića, Kvočku, Cicmila, Bika, Jarca, Konja, Osu, Kolobarca, Vuka, Mladića, Karadžića, Šešelja, Tadića, Hadžića, Martića, Krajišnika, Dutinu, Đogu, Rutinu, Nogu, Vučurevića, Kučkurevića, a sve više ih se i hvališe svojom ratnom prošlošću i nesrećom kako bi poboljšali svoj izborni rezultat.

Kao išli oni brati kruške u Katanićima, odmah iza Jovića i ispod Lipove Glave, nadomak Kraljice, kad tamo trojica balija raspalili čibuke, pa dime li dime. Od dima im se ne vidi ni ime, ni prezime, ni mesdžid, ni džamija, ni saruk. Svaki Srbin se može zakleti da su to bili neki hrsuzi! E baš su se našli da vide kako Srbi jašu kalašnjikova na vrbi. Ra-ta-ta-ta! Ra-ta-ta-ta! Ra-ta-ta-ta!

I sve tako kud god Srbi pođu. Pa sada muslimana nigdje. Nešto narijetko, pogdjekoji živ, a ovi što kliju u masovnim grobnicama pod zemljom, haman, ne kane ni nicat. Devetnaest godina prošlo. Osladilo im se u hladovini i pomrčini, pa kako su tamo svi zajedno – sa prijateljima, ženama, djecom i rodbinom – a što bi se vraćali na ovaj svijet, ahiret im svet. Halal i lahke im bile Tomašice. I njima i Hrvatima,

Samo da Srbi njihovu imovinu na sebe prepišu!