Piše: Jusuf Trbić
Onaj ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost, onaj ko kontroliše sadašnjost, kontroliše prošlost – George Orwel (“1984”)
Pogrešno tumačenje, prekrajanje i prilagođavanje prošlosti savremenim ideologijama ima dugu tradiciju, pogotovo u Evropi – kolijevci nacionalizma. Osnova svakog nacionalizma jeste prekrajanje istine i proizvodnja kolektivne svijesti, na bazi lažne, rekonstruisane ili izmišljene istorije, koja treba da stvori alibi za nove oblike autoritarne vladavine i zajedništva i novi kolektivni identitet. Organizovana, državna politika novog pamćenja, aktuelna u doba fašizma, a zatim i Staljinovog komunizma, rezultirala je najvećim užasima zapamćenim u istoriji svijeta. Godinama nakon sloma fašizma i odumiranja staljinizma, masovna proizvodnja lažne istorije i na njoj zasnovane nacionalističke svijesti, prekrila je istočni dio Evrope, u kojem su novi nacionalistički režimi tražili uporište za svoju vladavinu. Po nekom istorijskom usudu, na Balkanu je, nakon raspada stabilne i ( u odnosu na druge socijalističke države) demokratske i slobodne države, mrak postao najgušći. Režim Slobodana Miloševića, u namjeri da ujedini “srpske etničke prostore”, ma kakvi oni bili, i stvori državu za sve Srbe, odlučio se za radikalnu promjenu istorije, u kojoj je sve okrenuto na glavu. Čitava zajednička prošlost jugoslovenskih naroda predstavljena je kao neprekidni niz mržnje i sukoba, u kojima su Srbi uvijek bili žrtve drugih. Tako je izgrađena falsifikovana istorija, zasnovana na mitu, legendama, lažima i novim istinama, kao temelj i opravdanje za nove ratove. Svojevrsnom strategijom zaborava i proizvodnjom podobnije istorije konstruisan je novi model pamćenja, na osnovu kojeg su rehabilitovani fašisti i fašistički pomagači, iz sasvim jasnih razloga. Velika Srbija se mogla napraviti samo etničkim čišćenjem i genocidom, to jest eliminisanjem nepoželjnih, a pogotovo Bošnjaka, koji su bili glavna smetnja velikosrpskim planovima. Zato su novi velikosrpski ideolozi preuzeli u cjelini planove i praksu četničkog pokreta iz Drugog svjetskog rata. Rehabilitacija nekadašnjeg fašizma potvrdila se kao opravdanje sadašnjeg, a industrija zaborava i masovna proizvodnja nove istorije – kao nastavak i drugo lice genocida.
Krojači nove istorije
Revizija istorije i kolektivnog pamćenja nije ništa novo, pogotovo u kriznim vremenima i epohama koje se suočavaju s velikim političkim i društvenim prevratima, i u totalitarnim, “ideološkim” društvima koja počivaju na proizvodnji ideja i masovne svijesti. Ponovno otkrivanje prošlosti, kojim se potvrđuje legitimnost savremene ideologije i vladavine ljudima, opšte je mjesto evropskog nacionalizma. Dekonstrukcija kulture pamćenja, zasnovane na činjenicama, dovela je do radikalnog istorijskog revizionizma i otkrivanja “nove” istorije, koju, poput tijesta, mijese majstori ideoloških iluzija. Novi krojači istorije bez ustručavanja sijeku, prekrajaju, farbaju, nemoguće čine mogućim, laž pretvaraju u istinu, svjetlost u tamu, činjenice ustupaju mjesto mitovima, legendama, bajkama i fantazijama, u njihovom se ponovnom oblikovanju kanona sjećanja falsifikuje ono što je davno zabilježeno u memoriji svijeta, da bi se prošlost učinila drugačijom, boljom, podobnijom. Orwelovo Ministarstvo istine, koje svakodnevno iznova konstruiše istoriju usklađenu s najnovijim stavovima vlasti, literarna je slika ustaljene prakse političkih režima koji postaju vlasnici svake istine i gospodari vremena. Naša prošlost danas liči na čuvenu fotografiju s ratnog broda Aurora, čijom je paljbom počela Oktobarska revolucija. Ta fotografija, na kojoj su bili članovi posade i neki od istaknutih vođa revolucije, dugo je krasila udžbenike, knjige istorije, muzeje i javne prostore. A onda, kako su tekle čistke u Staljinovo doba, nestajali su, jedan po jedan, likovi s fotografije, a glava nestalog bila bi prekrivena glavom nekog drugog, podobnijeg, koja je morala biti nešto veća, kako se izbrisani ne bi vidio. Onda su dolazili na red i ti drugi, postupak se mnogo puta ponavljao, pa je na kraju ostala groteskna fotografija na kojoj su se vidjeli ljudi s malim tijelima i ogromnim glavama. Ta čudovišna slika postala je simbol jednog čudovišnog sistema, koji je progutao milione ljudi.
Razaranje zvanične istorije i njena rekonstrukcija ili pisanje sasvim nove istorije, u skladu s današnjim nacionalističkim patriotizmom, to je nova industrija kolektivne svijesti, koja više nema granica. Budući da je svaki nacionalizam nasilje nad stvarnošću, on mora pronaći dokaz svog postojanja u izmišljenoj prošlosti, koja će mu poslužiti kao dokaz tvrdnje da je nacija jedinstven biološki, kulturni i istorijski organizam, nepromijenjen i nepromjenljiv, u koji su pojedinci uklopljeni kao kapljice vode u moru. Kaže Mario Vargas Ljosa : “Sama ideja nacije je obmana, ako se predočava kao nešto homogeno i vječno, kao ljudska potpunost u kojoj zajednički jezik i tradicija, zajedničke navike, oblici ponašanja, uvjerenja i vrijednosti čine jednu kolektivnu ličnost koja je jasno razgraničena od drugih naroda. U tom smislu ne postoje i nisu nikad postojale nacije.” Nacionalistička ideja nikad se ne poklapa sa stvarnošću, pa mora tražiti alibi u onome što je bilo, makar i u najdaljoj prošlosti, pogotovo u slučajevima kad se borba za potvrđivanje nacionalnog identiteta počne voditi stvarnim oružjem, kad počne prosipati ljudsku krv i suze. A to se neminovno događa u procesu preoblikovanja nacionalne svijesti, koja svoje krajnje ishodište nalazi u nacionalnoj ekskluzivnosti, dakle u rasizmu, u odvajanju od drugih i stvaranju državne zajednice samo za svoju “čistu” naciju, u mržnji prema drugima, u zatvaranju u sebe. Pošto sadašnjost ne pruža dovoljno razloga za takva nastojanja, dokazi se nalaze u novootkrivenoj prošlosti, u falsifikovanoj istoriji, koja naciju definiše kao žrtvu ogromne nepravde, pa iz toga proističu prava koja drugi nemaju, što je najsigurniji temelj za manipulaciju ljudima.
Tehnike takve manipulacije poznate su još iz nacističkog doba, a danas su značajno usavršene, u vijeku tehnološke i informatičke revolucije i pretvaranja planete u Makluanovo ( Marshall McLuhan) “globalno selo.” U strahu od sukoba sa stvarnošću, nacionalistička ideologija pretvara se u neku vrstu svjetovne religije, koja preuređuje geografiju sjećanja na način vjerske dogme : nema rasprave, nema dijaloga, nema pitanja, nema individualnosti, sve je svedeno na kolektivno mišljenje, na bespogovorno vjerovanje. Poslušnost je mnogo važnija od intelekta, mit od stvanosti, zajedničko od pojedinačnog, uvjerenja od činjenica. Svi koji se ne uklapaju, u opasnosti su da će biti ekskomunicirani i prognani u status izdajnika. Pojedinac se utapa u kolektiv, privatno u javno, činjenično u novu, totalnu istinu koja se slijedi bez pogovora. Hitler je nacizam opisivao kao revoluciju duha, koja ljude pretvara u djeliće jednog moćnog organskog jedinstva, a cjelokupnu kulturu svodi na mit, na imaginarno, na novu ideologiju, čiji je cilj ulaženje u dušu masa. U jedinstvu rase, krvi i tla i apsolutnoj uklopljenosti jedinki u kolektiv nalazi se snaga i moć rase, naroda koji stvara istoriju. Ujednačavanje ( Gleichschaltung) je temelj takve kulturne politike, koja snagom surove sile uklanja sve disonantne tonove, sve koji se ne uklapaju u zajedničku viziju. Rezultat su bili milioni ispranih mozgova, koji su nacističku ideologiju slijedili slijepo, sve do njene propasti. Sve je to ostvareno uz znalačku upotrebu medija, djelovanje kulturnih stvaralaca, posebno pisaca, i nesebičnu podršku crkvene organizacije. Sličnost sa događajima na Balkanu od kraja dvadesetog vijeka do danas – očita je.
(Nastaviće se)
